Da li je dozvoljen lov na štetočine i prodaja mesa vepra

Pitanje:

Kakav je stav islama u vezi s lovom u ovom vremenu? Ne mislim na lov divljači koja se može koristiti u prehrani, nego učlanjenje u lovačko društvo kao jednu organizaciju koja brine za okoliš, divljač, njihovu prehranu, ali u isto vrijeme čini i odstrijel divljači koja nije za jelo (uzimajući u obzir činjenicu da je kroz Zakon o lovu ta divljač označena kao štetočina: lisica, vuk, pa čak i pas lutalica u lovištu)? Također, interesuje me da li je, sa stanovišta islama, dozvoljen odstrijel divljeg vepra, kojeg potom lovac-musliman koristi da bi ga razmjenio za halal meso ili ga poklonio nemuslimanu?

Odgovor:

Lov je općenito dozvoljen način stjecanja imovine i njenog korištenja, izuzev osobi u stanju ihrama radi obavljanja hadža ili umre. U Kur'anu se navodi: „ A kada skinete ihrame/izađete iz stanja ihrama, onda vam je lov dozvoljen.“ (El-Maide, 2) Također, Svevišnji kaže: „Dozvoljeno vam je loviti i jesti morske životinje/hranu.“ (El-Maide, 96) Međutim, pokuđen je lov radi zabave, igre, vježbanja i sl., bez namjere da se ulovljena životinja koristi u prehrani ili radi neke druge koristi. Vjerovjesnik a.s. je kazao: „Koji god čovjek bespravno/bespotrebno ubije vrabca i veću životinju od toga, odgovarat će za to pred Allahom na Sudnjem danu. - A kako se to može uraditi na ispravan način – upitaše prisutni Vjerovjesnika?  - Da je na propisan način zakolje i koristi za prehranu, a ne da joj odrubi glavu a potom je baci – odgovori on. “ (En-Nesai, 4298) U fikhskim djelima postoji posebno poglavlje u kojem se dataljno pojašnjavaju propisi o lovu.

Kad je riječ o konkretnom slučaju o kojem se govori u pitanju, pretpostavljamo da lovačka društva postupaju u skladu sa zakonskim propisima koji regulišu pitanje lova, a kojima se suštinski treba štititi opći interes. Ako je to tako, onda nema vjerske zapreke učlaniti se u lovačko društvo/klub i učestvovati u aktivnostima koje nisu u suprotnosti sa zakonom, islamskim vrijednostima i propisima.

Kad je posrijedi pitanje odstrjela divljeg vepra, nema vjerske zapreke za to, jer se radi o štetočini koja nanosi ili može nanijeti veliku štetu poljoprivrednim kulturama. Muslimanu nije dozvoljeno jesti meso divljeg vepra/svinje niti ga koristiti na bilo koji drugi način. Budući da se ne smatra imovinom muslimana, on je ne može koristiti u prometu putem kupoprodaje, razmjene, poklona i sl. Zabranjene stvari u islamu općenito nije dozvoljeno prometovati. Muhammed a.s. je kazao: „Kad Allah nekom narodu/zajednici zabrani jedenje neke hrane, zabrani im i njenu cijenu.“ (Sunen, Ebu Davud) Pojašnjavajući zabranjene stvari /hranu ashabima, Vjerovjesnik, a.s., nije ih uputio kako da se okoriste njome putem prodaje nemuslimanima. Buharija je zabilježio hadis u kome se navodi da je Muhammed a.s. rekao: „Allah i Njegov Poslanik su zabranili prodaju vina/alkohola, lešine, svinje i kipova. Na pitanje: „Šta misli o loju/salu uginule životinje, koji se može koristiti za podmazivanje lađa, namašćivanje kožica i za rasvjetu“, odgovorio je: „Ne, to je zabranjeno/haram.“ U drugom hadisu se navodi da je neki čovjek poklonio Vjerovjesniku a.s. mješinu vina, pa ga je upitao: „Zar ne znaš da ga je Allah zabranio?“ „Nije mi to poznato“ – odgovorio je. Zatim se ovaj čovjek obratio drugom čovjeku i nešto mu došapnuo. „Šta si mu to došapnuo?“ – priupita ga Vjerovjesnik, a.s. „Naredio sam mu da ga proda“ – odgovori on. „Zaista, Onaj koji je zabranio njegovo pijenje, zabranio je i njegovu prodaju“ – reče mu Vjerovjesnik, a.s. Potom je čovjek otvorio mješinu i prosuo vino.“ (Buharija) Iz citiranih hadisa se razumije da ono što je u islamu rezolutno i nepobitno zabranjeno, nije dozvoljeno prodavati muslimanu ili nemuslimanu. Da je njihova prodaja nemuslimanu dozvoljena, Vjerovjesnik a.s. bi im naredio da izvuku korist od tih stvari njihovom prodajom onima koji u njima vide ekonomsku vrijednost.

Ukoliko bi se lovac-musliman oglušio o navedenu zabranu i upustio se u razmjenu, dužan je preuzetu kompenzaciju podijeliti siromasima, a ne koristiti je za svoje potrebe, te učiniti teobu za počinjeni grijeh prometovanja zabranjenom stvari, osim ako bi bio u stanju prijeke potrebe. Tada bi kompenzaciju mogao upotrijebiti za otklanjanje stanja prijeke potrebe.