Vakufnama

Hvala pripada Allahu, Koji je oživotvorio skromnu Zemlju prašnu školama za znanosti blagodatne i koje najblistavije su; Koji obasjao je ocean nebeski[1] svjetiljkama što blistaju i što previsoko su; Koji pouči Adema imenima u školi Dva Univerzuma; Koji Knjigu Jasnu spusti sa Neba; Koji učinio je dvorce Dženneta vakufima za one što predani su djelima dobrotvora i dobročinstvima; Koji je vrtove blagodatne namijenio kao dobro onima što imovinu svoju troše na putu čestitosti i dobročinstva; Koji darivao je robove Svoje po volji Svojoj time da se snabdiju i da valjano pripreme se za Mjesto Povratka, Koji omogućio je onima što žele podizanje zadužbina da to čine bez napora, da se domognu dobročinstva i milodarja, te im udvostručuje nagradu za dobročinstva što potječu iz žudnje goleme i ljubavi koja je čista – „poput zrna iz kojeg iznikne sedam klasova a u klasu svakome je stotinu zrna“.[2]

Blagoslov i spas neka su uz Muhammeda, koji na Pravi put upućuje stvorenja sva; koji smatra znanstvenike svoga ummeta ravnim vjerovjesnicima Izraelićana; blagoslov i spas neka je njegovoj porodici koja je čestita i plemenita, njegovim vrlim i znamenitim družbenicima, te znanstvenicima dokle god se vodi dijalog među umnima i krjeposnima na mudrosnim časovima, zato da bi se raskrilo ono što tajnama pripada, te raspravljaju na znanstvenim skupovima kako bi se noću i danju bjelodanila Istina.

Ovo je isprava šerijatski utemeljena i sazdana, izvanredni dokument koji brine o iskazima i značenjima, čiji sadržaj jasno govori i tumači ono što u njoj počiva – navodeći da je pred časni i presvijetli šerijatski sud, pred skup koji slijedi cvjetni put, pristupio naš mevlana[3] Muhjuddin, sin Kasimov, imam, kao zastupnik za ustanovljenje i preuzimanje vakufa na način koji će biti naveden u nastavku, i to ispred veličanstvena vladara, velikoga emira, uzora znamenitim i bogatima, koji posjeduje svojstva plemenita i uzvišena, čija čast je golema i pozicija značajna, koji gospodari svim prosudbama i planiranjima, podiže zdanja moći koja je blistava, koji udara temelje državi što je tako moćna, koji silinom golemom podiže zastave islama, koji trijumfalno uništava sve vrste krivovjerstva, ispred osvajača nad osvajačima i islamskim borcima, nemilosrdna prema krivovjernicima i mnogobošcima, utemeljitelja izvanrednih zadužbina, onoga koji dariva trajnim dobročinstvima, časnoga Husrev-bega, sina rahmetli Ferhat-bega, valije u zemlji Bosna – neka Allah ukrasi vrtove vladavine cvjetovima njegove prosudbe koja je valjana, i neka dovede u red prilike u narodu prstima njegovih pronicljivih ideja.

Nakon što je navedeno utvrđeno svjedočenjem Šuđaa, sina Čeleb Verdija, i Mustafe, sina Hasanova, vakif je izjavio i potvrdio da je imenovani opunomoćenik podoban prema propisu Gospodara Milostivnoga, da je u pravoj vjeri srca smirenoga, da zna kako će dobra djela onome ko ih čini biti korisna na Dan izlaganja djela i njihova mjerenja, posebno ona djela u koja spada učenje šerijatskog prava i tumačenje Kur’ana – neka se uvećaju nagrade za njegova dobra djela i za dobročinstva.

Tako je uvakufio, zavještao je za svoga života, u zdravlju, pri punoj svijesti i sposobnosti da sam raspolaže i da slobodno dariva zarad Allaha plemenitoga, tražeći zadovoljstvo Gospodara samilosnoga “na Dan kada neće biti koristi od imetka i od sinova, osim onoga ko pred Allaha stupi srca krijeposna”,[4] i to ono što njemu pripada, što je njegova imovina, što pod rukom svojom ima, čime raspolaže do ostvarenja ovoga vakufa, a što sačinjava:

· Cijeli konak koji se nalazi u Čekrečijinoj mahali, jednoj od mahala zaštićenog Sarajeva, a u koji spada: dvije kuće, podrum, konjušnica, bašča, dućan, magaza i kasapnica, što je poznato kao posjed Turhan-dede, koji graniči sa muslimanskim mezarjem, javnim putem i posjedom Kemala vojvode;

· Drugi konak koji se tamo nalazi, poznat kao posjed Mahmuda, sina Čališ-hodžina, a graniči se s dućanima Mahmuda al-Sugrakije i s vakufom u čaršiji rahmetli Isa-bega, a koji obuhvaća: podrum, kuću, bašču, devet dućana prislonjenih jedan uz drugoga, još dva dućana koji se nalaze u Franačkoj čaršiji, jednoj od čaršija spomenutog grada zaštićenoga, a kojima nije potrebno navoditi granica niti ih opisivati jer su veoma poznati mještanima;

· Dvije kuće prislonjene uz dva spomenuta dućana;

· Druge dvije kuće koje je navedeni vakif sagradio iznova a prislanjaju se uz dvije ranije navedene kuće;

· Još jedan konak, također u spomenutom gradu čuvanome, a nalazi se naspram ove dvije kuće, kupljen od kršćanke zvane Duja, kćeri Čavkoša, i taj konak obuhvaća jednu kuću i podrum kojima nije potrebno navoditi granica niti ih treba opisivati jer su veoma poznati običnom svijetu i uglednicima;

· Suma od sedam stotina hiljada srebrenih dirhema koji su u opticaju, a dio su njegova čistoga imetka.

Sve navedeno vakif je izdvojio iz svoje imovine koju čine navedeni vakufi sa utvrđenim granicama, sa zakonskim pravima i svim što mu uz to pripada, s porezima i odredbama, sa svim pripadajućim pravima, bilo da su navedena ili da nisu navedena, bilo da je to upisano ili da nije upisano – sve je to utvrdio kao šerijatski vakuf, kao zadužbinu o kojoj se vodi briga.

Zatim je uslovio da se spomenuti konaci i imanja koriste u skladu sa šerijatom, pravovaljano; da se za četiri stotine hiljada dirhema iz navedene sume sagradi ugledna medresa, čija zgrada će biti posebno lijepa a ugled golem među odličnicima i prvacima, i to na njegovom zemljištu naspram kapije znamenite džamije koju je sagradio i znamenitom je učinio ovaj vakif, valija, a tome zemljištu nije potrebno navoditi granica niti opisivati ga budući da je općepoznato po tome što vakufu pripada. Medresa će se sastojati od dvanaest prostorija u kojima će boraviti daroviti, a ne nevaljali, loši učenici. Zgrada će biti visoko podignuta, a sistem će biti čvrst, kako je to već utvrđeno u medresama emira i vezira – neka ih Allah nagradi za ono što koristi njima i za ono što pruža korist znanstvenicima i vrlim ljudima. Za novac koji preostane od navedene izgradnje, neka se kupe vrijedne knjige da bi se koristile u navedenoj medresi, te da bi ih koristili oni koji hoće da ih čitaju, da ih prepisuju oni što žele stjecati znanje.

Ostatak navedene sume, a to je tri stotine hiljada dirhema, neka se izdaje pod interes uz čvrst zalog i uz pouzdanog jamca, s tim da se svake godine dobije jedan dirhem na deset dirhema. Dakle, treba postupati u skladu sa tanahnim šerijatskim propisima, na sasvim prihvatljiv način, kako to ne bi pokvarilo zelenaštvo i kako imetak ne bi bio podložan propadanju.

Neka se posluje s trgovcima, zanatlijama, poljoprivrednicima, sa uglednim, imućnim ljudima, s bogatima, sa utjecajnim ljudima od povjerenja, naročito treba da su oni čestiti i pošteni, treba da su poznati među ljudima po lijepom ponašanju, a ne po lažljivosti, ne po izvrdavanju i otezanju; ne poslovati sa emirima, valijama, nastavnicima, kadijama, s vojskom općenito, sa posjednicima timara, sa razvratnim i poročnima, sa zaduženima, s carskim robovima, s onima koji namjeravaju prevariti, ili su pohlepni, ma iz kojeg staleža bili.

Što se tiče prihoda od navedenih vakufa i efekata navedenog novca, za to je imenovani vakif – neka ga Gospodar sveoprosni obaspe milošću – utvrdio propis koga se treba pridržavati i postupak na koji se valja oslanjati, tako da niko nema nikakve mogućnosti da mijenja taj propis, da ga zamijeni drugim, niti bilo ko da ima bilo kakvu priliku da preinači taj postupak, da ga promijeni, dokle god prihodi mogu pokriti troškove, dok je dohodak dovoljan da pokrije rashode.

Vakif je također uslovio da poslije njega vakuf vodi autoritativni mutevellija, čovjek čvrstoga stava, koji će biti revnostan u ubiranju prihoda na temelju jasnih propisa, koji će trošiti u skladu s prihodima, koji će biti veoma pouzdana osoba, koji će se kloniti nemara i prijevara.

Nadzornik vakufskih prihoda treba da bude pronicljiv, s najboljim osobinama, da potpuno poznaje cjelokupno stanje vakufa, da ne zapostavlja bilo šta što je u vezi s interesom i položajem vakufa, a mutevellija može raspolagati bilo čime samo uz njegovo znanje, i može ostvarivati bilo kakve vakufske interese samo uz njegovo mišljenje i savjetujući se s njime.

U medresi koju vakif želi sagraditi, sazdati i visoko je uzdići, te je uvakufiti za učenike i općenito za ljude koji teže za znanošću i usavršavanjem, u kojoj će se baviti racionalnim i tradicionalnim znanostima,[5] treba da se postavi učen, izvrstan, uzoriti i razborit čovjek koji usmenom i pisanom riječju raskriva zastore sa istine, koji spaja grane i korijene znanosti, koji vlada racionalnim i tradicionalnim. On će predavati učenicima tefsir, hadis, osnove prava, stilistiku, apologetiku i druge znanosti, u skladu s onim što običaj i mjesto zahtijevaju.

Predavanja može propustiti samo pod šerijatskom isprikom, a učenici mogu samo s opravdanjem propustiti predavanje. Vrijeme raspusta i radno vrijeme bit će prema tome kako je uobičajeno, te nema potrebe navoditi detalje. Taj učeni čovjek će ljudima davati pravna rješenja-fetve za ona šerijatska pitanja za koja mu se budu obraćali, i to prema najpouzdanijoj šerijatsko-pravnoj školi i mišljenju, služeći se u svakom slučaju knjigom fetvi. Također se postavlja uslov da on bude u uvaženom nadzoru vakufa u svakome dobu i da neprestano brine o njemu.

Određuje se da medresa ima muderrisova pomoćnika-korepetitora, koji će brinuti o korepeticiji onako kako je propisom i običajnošću utvrđeno.

Određuje se da medresa ima vratara koji će je opsluživati brinući o njenim knjigama, čuvajući inventar, te otvarajući i zatvarajući kapiju.

Zatim se određuje:

· Mutevelliji davati iz onoga što je utvrđeno u drugim vakufima, koji nisu spomenuti;

· Nadzorniku prihoda također davati iz tih drugih vakufa;

· Muderrisu se određuje pedeset dirhema dnevno iz navedenog vakufa;

· Pomoćniku muderrisa četiri dirhema;

· Svakom učeniku dnevno po dva dirhema;

· Vrataru također dva dirhema.

Određuje se da se ostatkom novca, bio mali ili veliki, dopunjava navedena suma, ako bi se nešto poremetilo nekim nepovoljnim slučajem, te da se izdvaja za hranu koja bi nedostajala u imaretu navedenog vakifa – neka Allah, Gospodar neizmjerno zahvalni, primi njegova dobročinstva – kao i za popravke njegovih vakufa općenito. Taj iznos, zajedno s viškovima ostalih vakufa, treba da čuva mutevellija, uz znanje dvojice navedenih nadzornika, te da ga troši za utvrđene svrhe kada se ukaže potreba.

Onima što stanuju u medresi – pomoćniku muderrisa, učenicima i vrataru – neka se daje iz izvanredne kuhinje imareta ujutro i uvečer po jedna kutljača mesne čorbe, s komadom mesa, i po četiri komada hljeba. Treba paziti na njihovo pravo da im se uoči petka i u dane praznika daju kuhana jela koja su za te prilike uobičajena. Vakif određuje da mutevellijski poslovi oko navedenih vakufa, raspolaganje njima, nadzor i održavanje, pripada najprije njegovoj uzoritosti lično, dokle god je njegova plemenita duša u njemu i dok mu je ona družbenica; potom svome podaniku najpravednijem, najdostojnijem i najznamenitijem, osloncu uglednim ljudima, Muratu vojvodi, sinu Abdullahovu; zatim najboljem oslobođenom robu navedenog vakifa; zatim njihovom najboljem sinu i unuku, i tako redom – s pokoljenja na pokoljenje, s ogranka na ogranak, sve boljem i boljem, tako da prednost ima najčestitiji i najuspješniji; potom sinovima njihovih kćeri; sinovima njihovih sinova – s rodbine na rodbinu, s pokoljenja na pokoljenje, dokle god potomstva imaju i dok jedni za drugima pristižu. Kada najbolji od njih postane mutevellija, drugi koji je najbolji neka bude nadzornik vakufa. Ako cijela loza izumre, te se putevi njihovi zatvore, onda onaj ko bude sudija u navedenom zaštićenom kadiluku treba da postavi za vakufskog mutevelliju čovjeka čuvenog po povjerljivosti i pobožnosti, koji se čestitošću i poštenjem odlikuje, a takvih je malo, jer očito je kakvi moraju biti mutevellije.

Nalaže se mutevelliji da svakome ko polaže neko pravo dā njegovo pravo, onome ko je zaslužan neka da što zaslužuje, bez ikakva zakidanja i umanjenja, makar to bilo koliko dio jedne hurme, i to sve dotle dok prihod pokriva rashod i dok je glavnica dovoljna za izdvajanje. Ako bi došlo tokom vremena do umanjenja prihoda i pada glavnice zbog kakvog nepovoljnog događaja, ili zbog smutnje, neka se svi troškovi umanje. On je dužan da početkom svake treće godine položi svoj račun pred sudijom do u detalje. Sudija treba da traži od njega da mu položi račun do pojedinosti najsitnije, da ga ispita za malenkosti i za stvari koje su krupne, da višak i manjak istražuje, uspon i pad, koristi i gubitke; zatim treba da ispita stanje dužnīkā, bilo da su nesavjesni ili pouzdani, bogati ili siromašni, da su slabog imovnog stanja ili dobrostojeći; sudija je dužan da stekne uvid u to da li se mutevellija pridržava navedenih uslova koji su dostojni uvažavanja, da li je izvršavao svoju dužnost koja je u pisanoj formi utvrđena, te ako utvrdi da je pouzdan i čestit mutevellija, ako se pokaže prilježnost i valjanost njegova – onda on treba da je spokojan i bez briga. Ukoliko se pokaže da je nepouzdan i nemaran, ili ako se ispostavi da je nesposoban te da prekršaje čini, treba ga smijeniti s mutevellijske dužnosti a na njegovo mjesto drugoga postaviti; zatim će on, u skladu sa sudom šerijatskih stručnjaka, biti odgovoran za obeštećenje vakufske imovine koja mu je šerijatski povjerena – bilo da je u pitanju glavnica ili neki njen dio – zbog štete koju je nanio imovini, zbog kršenja neke odredbe, pod isprikom ili zato što nemaran je. Ovoga postupka valja se zauvijek pridržavati – dok je svjetlosti i dok je smjene dana i noći.

Zatim je Muhjuddin izjavio da je spomenuti vakif vrli i Božijeg oprosta dostojni opunomoćio svoga oslobođenog roba, spomenutog Murata vojvodu, i postavio ga za svoga zastupnika u svim mutevellijskim poslovima i svim vakufskim interesima, pošto je uvidio da je čestit, pošten i da ima uspjeha. Naložio mu je da mutevellijsku dužnost ne napušta dokle god se životom gizda i dok na njegova vrata čuvar mrtvih ne pokuca; opunomoćio ga je šerijatski, uz njegov pristanak, licem u lice, uz iskaze; također je izjavio da je njegov opunomoćitelj, navedeni vakif, postavio mevlana Abduselama, sina šerijatskog pravnika Isaa, za mutevelliju radi uknjižbe vakufa.

Potom je navedeni opunomoćenik htio povratiti vakuf iz mutevellijinih ruku, navodeći kako on nema obavezu. Navedeni mutevellija mu se suprotstavio i pred potpisanim sudijom poveo je parnicu, te je sudija dao prednost samome vakufu, presudivši kako je valjano o svakoj navedenoj vakufskoj obavezi. Zatim je predao sve navedene nekretnine i vakufski novac, te je sa svoje strane odlučno i vjerodostojno potvrdio sve, licem u lice, tako da je to postalo uknjiženim vakufom, pošto su pažljivo ispunjeni uslovi za uknjižbu, što uključuje i navedeno predavanje i prihvaćanje, kao i izražavanje želje za povrat vakufa u posjed, te mutevellijino odbijanje i parničenje s ovim opunomoćenikom pred ovdje potpisanim sudijom, koji se nada zadovoljstvu Gospodara svoga, a koji je presudio o valjanosti uvakufljenja i njegovim obavezama, prema riječima pregalačkih šerijatskih autoriteta – neka je Allah svevišnji zadovoljan svima njima – znajući za njihova razmimoilaženja o pitanjima vakufa.

Najzad, više nije dopušteno mijenjati ovaj vakuf, zamijeniti ga, okrnjiti ga i kvariti ga na način koji je u suprotnosti sa sadržajem ovoga dokumenta, bilo kako i bilo kakvim povodom. Nije dopušteno onome ko vjeruje u Allaha, Njegova Poslanika i u Sudnji dan – bio on mutevellija vjerolomni ili sultan moćni, valija neodgovorni ili kadija podmitljivi – da se s njime nadmeće te da mu štetu nanosi, da ga uništi, onesposobi, da njegove odredbe promijeni, ili da ga preinači. Ako bi neko počinio tako nešto, ili bi neispravnim tumačenjem došao u sukob s nekom njegovom odredbom, ako bi štogod izmijenio u pravilima krivim tumačenjem ili lošim rukovođenjem, taj će haram počiniti i grijeh će zaraditi. Kako bi se na to usudio pravovjernik, ili kako bi tako nešto poduzeo neko ko se boji Allaha Zaštitnika, iako je čuo riječi Svevišnjega – veličanstven je On i svemoćan je: „Za nasilnike kaznu bolnu pripremio je“;[6] zatim riječi Njegove: „Eto, Allahovo prokletstvo je na onima što čine nasilje“;[7] riječi Vjerovjesnikove – blagoslov i spas Allahov uz njega neka je: „Pedalj zemlje uzme li čovjek bespravno od svoga brata-muslimana, ogradit će ga Allah uzvišeni sa sedam zemljanih predjela u ognju džehennemskome“. Allahovoj Knjizi i Sunnetu Poslanika Njegova ko se suprotstavi i bude smatrao dopuštenim ono što su Allah i Poslanik Njegov zabranjenim proglasili, te se potrudi da u poslu svoga brata-muslimana smutnju učini – „taj će se vratiti Allahu srdžbu noseći i Džehennem će njegovo utočište biti, a užasno li je tu boraviti!“;[8] neka na takvoga „padne prokletstvo Allaha i meleka, te svijeta vascijeloga“.[9] Takav će pred Allahom račun polagati, On će mu naplatiti, kaznit će ga svakovrsnim kaznama i patnjama „na Dan kada nasilnicima neće koristiti isprika, jer njima prokletstvo pripada i za njih je Dom zla“;[10] „na Dan kada će svaka duša nazočnim zateći dobro koje je učinila, ili zlo koje je učinila, te će ona poželjeti da između nje i djela njezina bude golema razdaljina“;[11] na Dan kada će naći „svaka duša ono što je stekla – nikakve nepravde neće biti toga Dana, jer zaista Allah brzo obračunava“.[12]

Nagrada vakifu za ono što je naumio, te za što je želju izrazio jest u Gospodara koji silno dariva, te neće dopustiti da se dobročiniteljima zametne nagrada, niti da budu uzaludne molbe pravovjernika.

Ovo se zbilo, i ovo je pažljivo zapisano dana dvadeset i šestoga redžeba časnoga, ljeta devet stotina četrdeset i trećega.[13]

Svjedoci čina:

Mevlana Osman, sin Muhammedov, imam; mevlana Abdurahman, sin Muhammedov, muderris u Husrev-begovoj Medresi; mevlana Omer, sin Mahmudov, imam; Muhammed, sin Ibrahimov, imam; mevlana Muhammed, hatib u džamiji Jahja-pašinoj; mevlana Muhjuddin, hatib u džamiji vakifovoj; mevlana Šemsuddin, učitelj u mektebu vakifovu; mevlana Ali, sin Nasuhov, hafiz; mevlana Ibrahim, sin […],[14] imam.

Preveo: Esad Duraković

 

Bilješke:

[1] U prijepisu izvornika ima grešaka. Tako je i ovdje ispisano الحضراء (civilizacija), ali cijeli kontekst upućuje na to da treba biti الخضراء , što znači nebo.
[2] Kur’an, 2:261.
[3] Mevlana je počasna titula za znamenite islamske znanstvenike.
[4] Kur’an, 26:88.
[5] Prema klasičnoj klasifikaciji, znanosti se dijele na „racionalne“ (al-‘ulūm al-‘aqliyya) i „tradicionalne“ (al-‘ulūm al-naqliyya). Autoriteti se razilaze o tome koje discipline spadaju u jednu a koje u drugu grupu znanosti. Načelno, tradicionalne znanosti su one koje se vezuju za Kur’an (zato ih neki nazivaju „religijskim“), a racionalne su „nereligijske“. Međutim, nijedan adekvat danas ne može bez ostatka zahvatiti tu klasičnu klasifikaciju.
[6] Kur’an, 31:76.
[7] Kur’an, 11:18.
[8] Kur’an, 8:16.
[9] Kur’an, 3:87.
[10] Kur’an, 40:52.
[11] Kur’an, 30:30.
[12] Kur’an, 40:17.
[13] Datum odgovara: 8. 1. 1537. godine.
[14] U prijepisu izvornika izostavljen dio imena.