Protestantizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Predložak
Kršćanstvo
Christian cross.svg

Povijest kršćanstva
Isus
Apostoli
Ekumenski koncili
Crkveni raskol
Križarski ratovi
Reformacija

Božanske osobe u kršćanstvu
Bog
Isus Krist
Duh Sveti

Kršćanska vjera
Uskrs
Badnjak
Božić
Duhovi
Deset Božjih zapovijedi

Biblija
Stari zavjet
Novi zavjet
Apokrifne knjige

Kršćanske vjere
Katoličanstvo
Pravoslavlje
Protestantizam

Kršćanski pokreti

Portal:Kršćanstvo

Protestantizam je općenit naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bila obilježena naglašavanjem vjerovanja u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih, odnosno vjernika i u autoritet Biblije. Redom odbacaju autoritet Pape.

Glavne protestantske grupe su:

Pored navedenih glavnih denominacije, nazivom "protestanti" obuhvaćene su i razne manje ili novije vjerske grupe poput anabaptista, independentista, kvekera (Društvo prijatelja), metodista, pentekostalaca, adventista i vrlo velikog broja drugih.

Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se stoga povezuju prije svega sa Martinom Lutherom i Philipp Melanchthonom, začetnicima luteranstva; te sa Huldrychom Zwinglijem i Jeanom Calvinom koji su reformaciju započeli u Švicarskoj, i koji su začetnici druge osnovne protestantske grane - kalvinizma. Anglikanstvo je nastalo odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, kada je parlament proglasio kralja za poglavara crkve; u narednim desetljećima su anglikanci prihvatili znatne utjecaje protestantske teologije.

Povijest[uredi VE | uredi]

Pojam "protestanti" potječe od Speyerskog protesta evangeličkih staleža na mjesnoj skupštini Speyera koji se dogodio 1529.: protestirali su protiv ukidanja Speyerske odluke iz 1526. kojom je zemljama u kojima je provedena reformacija, bila obećana pravna sigurnost pozivajući se u svojim protestima na slobodu vjeroispovjesti za pojedinca. Iz religioznih i političkih razloga protestanti su bili stoljećima žrtve progona. Svjetovni vladari su se bojali za jedinstvo svojih katolicizmom prožetih područja vladanja, gdje se poistovjećivalo vlastito područje moći s područjem moći Pape. S druge strane, na područjima kojima su vladali protestanti svirepo su bili mučeni i ubijani brojni katolici samo zato što su priznavali papu kao svoga poglavara. Vrlo važan razlog velikog broja ratova je bio protestantizam. To su, recimo, Hugenotski ratovi u Francuskoj ili Tridesetogodišnji rat koji je zahvatio cijelu Europu, a naročito Njemačku. Tek Augsburškim vjerskim mirom 1555. i Vestfalskim mirom iz 1648. je protestantizam zadobio konačno službeno priznanje.

Podjele i ekstremisti među protestantima[uredi VE | uredi]

Za vrijeme širenja protestantizma došlo je do širenja i mnogih sljedbi među samim pripadnicima reformacije. Tako je 1534. na vlast u Münsteru došao Jan Matthys, začetnik i propovjednik anabaptizma. Iz grada je izgnao sve katolike, nakon što su ovoga propovjednika umjereniji sljedbenici odgovorili od ubijanja svih nepokornih. Konfiscirao je sva njihova dobra, prekrstio sve one koji su ostali u gradu, zabranio privatno vlasništvo, uključujući i posjedovanje novca, te spalio sve knjige osim Biblije. Matthysov nasljednik, Jan Bockelson, uveo je u Münsteru obaveznu poligamiju i oženio se s 15 žena, među kojima i udovicom Matthysovom. Njegov suradnik Rothman zadovoljio se sa samo devet žena. Ovaj nasilno provođen zakon naišao je na snažan otpor. Pobuna je ugušena u krvi, a sve žene koje su odbile prisilno vjenčanje bile su podvrgnute strašnim mukama i pobijene.

Već za Lutherova života došlo je do oštrih podjela i sukoba među reformatorima. 1552. sam je Luther intervenirao kako bi zaustavio ekstremizam Anreasa Bodensteina i krajnjih fanatika okupljenih oko Nicholasa Storcha koji su se nazivali abecedarijanima ili prorocima iz Zwickaua.

1525. dogodila se seljačka buna, koju je divljački ugušio Thomas Münster, a skupa s njime i Heinrich Pfeiffer. Luthera je to nagnalo na traženje pomoći državne vlasti u širenju reformacija, kako ne bi došlo do budućih sličnih ispada njegovih sljedbenika. No, podjele su se nastavile. 1529. održan je »Razgovor u Marburgu«, gdje su se produbile razlike između Luthera i Zwinglija po pitanju Euharistije. Raskol između luterana i zvinglijevaca postao je konačan predstavljanjem Augsburške ispovijesti 1530.

Podjele nakon Lutherove smrti[uredi VE | uredi]

Zbog nedostatka središnje uprave i potpunog negiranja tradicije, te oslanjanja samo na vlastita tumačenja Biblije, među Lutherovim sljedbenicima nastavile su se podjele i nakon Lutherove smrti. Kao vođa protestantizma u to doba profilirao se Philipp Melanchton koji je zastupao umjerenu struju. Nasuprot njemu bili su puristi, među kojima je viđeniji bio i Matija Vlačić Ilirik, te ubikvitarijanci Johannesa Brenza.

Bilo je i drugih struja, poput antonomijanaca Johanna Agricole, pravca »progresivnog posvećenja duše« Andreasa Hosemanna (Osiander), ili ektremne duhovne mistike Caspara Scwenckfelda von Ossiga.

Nakon 1580. luteranski pravac protestantizma razvio se prema dogmatskom ustaljivanju i strogom obdržavanju izvanjskih pravila vjerničkoga života, što je dovelo do pojave pijetizma u 17. i 18. stoljeću, koji su predvodili Johannes Arndt, Philipp Jakob Spener i Jean de Labadie.

1817. Fridrih Vilhelm III. Pruski odredio je spajanje kalvinista i luterana u jednu Crkvu, što su potom slijedile i ostale njemačke države, no onda su se odvojili tzv. staroluterani.

Danas je prepoznatljiva podjela među starijim protestantskim zajednicima (eng. "mainline" ili "mainstream") među kojima su Luterani, Reformirani, Metodisti i Baptisti, od velikog broja novijih protestantskih vjerskih zajednica, među kojima se ističu Pentekostalci. Međutim postoji razumijevanje među protestantima, da su njihove zajednice srodne.

Uloga protestanata u nacizmu[uredi VE | uredi]

Za razliku od Rimokatoličke crkve - koja je sklopila konkordat s Hitlerovom vladom 1933. godine (Reichskonkordat), ali je u papinskog enciklici Mit Brennender Sorge iz 1937. god. također osudila nacističku ideologiju - protestanti nisu imali centralnu upravu koja je mogla nametnuti svoj stav prema vlasti. Neki protestanti podržali su dolazak Hitlera na vlast i izjednačavali su svoje nacionalne interese sa svojom vjerom. Tako je već 1933. osnovana Njemačka evangelička Crkva (tzv. Deutsche Christen, »Njemački kršćani«) kojima je na čelu bio »Reichsbischof« Ludwig Müller (1883.-1946.), a nauk joj je duboko bio utopljen u rasizam i glorificiranje arijanske čistoće.

Međutim su mnogi vodeći protestantski teolozi, kao na primjer Paul Tillich, odupirali su se pokušajima nacista da upotrijebe protestantske crkve za svoju propagandu. Znamenita osoba, pastor i teolog, Dietrich Boenhoffer je bio osoba koja se protivila nacističkom režimu te je platio životom. Naime, nacisti su ga osudili na smrt vješanjem pred sam kraj rata. Špekulira se o razini njegove upletenosti u pokušaju izvođenja atentata na Hitlera. Vjerojatno jedna od najistaknutijih osoba koja se protivila tom režimu na područjima gdje je bio vladajućim.


Vjerski nauk i osobine[uredi VE | uredi]

Protestanti sebe definiraju kao kršćane, a kao kršćane ih priznaju također i katolici i pravoslavni. Ispovijedaju svoju vjeru korištenjem Nicejskog vjerovanja.

Obilježja protestantizma su koncentriranost na Bibliju ("Sola Scriptura"), te odbacivanje niza dogmi koje je razvilo crkveno učiteljstvo Katoličke Crkve. Među njima je osobito nauk o oprostima vremenitih kazni u čistilištu: protestanti inzistiraju da se spasenje postiže samo po vjeri ("Sola Fide, također i "samo milošću", "Sola Gratia") u spasenje po Isusu Kristu.

Od sakramenata, protestanti priznaju jedino krštenje i Gospodnju večeru; pri tome u služenju Gospodnje večere (euharistije) sudjeluju svi vjernici, a ne samo svećenici - naime protestanti i ne priznaju sakrament svećeničkog reda.

Bogoslužje su protestanti od svojega odvajanja od Katoličke Crkve u 16. stoljeću vršili na narodnom jeziku. U protestantskom bogoslužju se uglavnom stavlja naglasak na propovijed i glazbu; euharistijski aspekt je slabije izražen.

Novije protestantske crkve sadrže i bubnjeve, električne gitare, pojačala i slično kao glazbala korištena tokom bogoslužja. Kod kalvinista nema orgulja uz propovijed, a u njihovim crkvama nema također ni slika i kipova - tako su i križevi uvijek bez prikaza Isusa ("korpus"). Pored toga, protestantske crkve su uglavnom skromnije i manje kićene od katoličkih ili pravoslavnih, a javnih pokazivanja religioznosti izvan crkvenih prostora (proštenje, procesije) gotovo da i nema.

Američki protestanti su potaknuli nastanak suvremene vjerske tolerancije - te su odabrali da država koju su osnovali ne preferira niti jednu vjeru (ispočetka: niti jednu protestantsku denominaciju, katoličku vjeru se u SAD počelo tolerirati tek mnogo kasnije). U samoj Europi, većina protestantskih crkava je do novijeg vremena bila u uniji sa državom (te je, tipično, kralj bio šef vjerske zajednice; u Danskoj je tako i danas).

Sve protestantske crkve dozvoljavaju kleru da se ženi. Pastore, koji uglavnom imaju visoko teološko obrazovanje, oslovljavaju sa "velečasni". Neke od tih zajednica imaju višu službu imenom "biskup", ali ta služba za njih u pravilu ima samo organizacijski karakter, te ne ispovijedaju vjeru u apostolsku sukcesiju i posebnost biskupskog reda, kakva je karakteristična za katolike i pravoslavne.

Poveznice[uredi VE | uredi]