Rusija

Ruska Federacija; Российская Федерация
Zastava	Grb
	Državna himna: "Himna Ruske Federacije"
Glavni grad	Moskva
Službeni jezici	ruski jezik
Vođe
Uspostava	12. jun 1990.
Površina
Stanovništvo
Valuta	rublja
Vremenska zona	+2 do +12
Pozivni broj	7
Web domena	.ru

Rusija (ruski Россия [rɐˈsʲijə]; službeno Ruska Federacija, rus. Российская Федерация, akr. RF), država na istoku Evrope i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima deveto mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila i Pakistana, Nigerije i Bangladeša). Glavni grad je Moskva.

Rusija je najveća od svih nezavisnih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Danas je vodeća zemlja u Zajednici Neovisnih država, ODKB, Šangajske organizacije za suradnju. Igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni, članica je G8, stalna članica Ujedinjeni narodi i članica grupe BRIC.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine, dok je pokušaj širenja ove države na područje Balkana u 9. vijeku bio zaustavljen u ratu s Bizantom.

Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom koja se bazirala na trgovini između Skandinavije i Bizanta, ali je njena decentraliziranost bila faktor koji ju je na na kraju doveo do samouništenja. Odlučujućim za kasniju historiju istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Evrope.

Stvaranje carstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan I. Kalita (vreća novca) knez Moskve od 1325 i Vladimira-Suzdalja od 1328. godine

Glavni članak: Historija Rusije

Od prve polovice 12. vijeka Kijevska Rusija se našla oslabljena u neprestanim građanskim ratovima raznih prinčeva koji se bore za krunu velikog kneza što na kraju dovodi do njenog raspada. Ratovima oslabljeni centar države je u potpunosti izgubio kontrolu tako da u drugoj polovici 12. vijeka nastaju nova ekonomsko politička središta, a jedno od najvažnijih je Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja na području današnjeg grada Moskve. Invazija Mongola u 13. vijeku dovodi do potpunog uništenja Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, a najvažnije među njima će ubrzo postati novostvoreno Moskovsko kneževstvo koje nastaje podjelom Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja. Ubrzo ovo novo kneževstvo dobiva na važnosti zbog svoje lojalnosti prema Mongolskim gospodarima tako da dobiva posao skupljanja poreza koje su dužne uplaćivati ruske kneževine svojim gospodarima. Već od 1328 kneževi Moskve nose titulu prvo velikog kneza Moskve, a ubrzo potom i velikog kneza Vladimira-Suzdalja. Dodatnu legitimnost tamošnji vladari dobivaju te odlučujuće 1328. godina kada se metropolit seli u čime ona postaje i vjersko središte ruskih zemalja.

Oslanjanjući se na svoje dobre odnose s mongolskim osvajačima, Moskva je započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.

Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev.

U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja.

Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.

Sovjetska Rusija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vladimir Iljič Lenjin - osnivač SSSR-a

Loše stanje na bojištu u prvom svjetskom ratu i kolaps gospodarstva doveli su do pobune stanovništva Petrograda nakon čega car Nikolaja II. potpusije abdikaciju i u februaru 1917. Rusija je postala republika (Februarska revolucija). Republikanske vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog su nastavili istu državnu politiku koju je ranije vodio Nikola II. što dovodi do masovnog nezadovoljstva i nove revolucije 25.10. 1917. kada državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici ili tada popularno zvani crvenogardejci pobjedili opoziciju to jest bjelogardejce. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovici tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.

Uspjeh nasilne kolektivizacije i industrijalizacije se počeo pokazivati 1939 - 1940 tako da država koja 1922 ima samo 13 % industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije iz 1913. godine sada postaje druga svjetska industrijska velesila. Izbijanje drugog svjetskog rata je nanio katastrofalnu štetu razvoju tokom 30-tih godina, a ali na kraju u njemu Sovjetski savez je dava najveći, odlučujući doprinos pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih. Nakon rata SAD je zaoštrio odnose s Sovjetskih Savezom što dovodi do početka - hladnog rata. Rastući utjecaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sustav je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Nakon propasti Sovjetskog Saveza[uredi - уреди | uredi izvor]

Vladimir Putin

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. zahvaljujući svojim enormnim sirovinama krenula putem gospodarskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom, kriminalnom privatizacijom i katastrofalnim padom standarda za kojeg grupe ekonomista smatraju da je bio najgori u modernoj historiji svijeta, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika koji je čak bio poslao tenkove na ruski parlament 3.10. 1993. U trenucima preuzimanja vlasti pošto je Jeljcin podnio ostavku Vladimir Putin je bio prisiljen potpisati potpunu amnestiju za sva moguća ili stvarna kriminalna djela koje je počinio njegov prethodnik.

Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za neovisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.

Državno uređenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava.

Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.

Federalna struktura[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Administrativna podjela Rusije

Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 89 federalnih subjekata s različitim razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.

Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 49 oblasti, 6 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg).

Godine 2000. ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 federalnih okruga od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. To su:

Geografske karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Rusija se obično dijeli na zapadni evropski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Evropska Rusija[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveći dio evropskog dijela Rusije zauzima Istočnoevropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 – 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom točkom Rusije, Elbrusom (5633 m).

Sibir[uredi - уреди | uredi izvor]

Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Centralnosibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog oceana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu - 4506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km², dubina 1637 m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Granice Rusije[uredi - уреди | uredi izvor]

Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):

Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom.

Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):

Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).

Oružane snage[uredi - уреди | uredi izvor]

Načelnik Generalnog štaba general Valeri Gerasimov

"Topolь-M“

Oružane snage Ruske Federacije su osnovane nakon raspada Sovjetskog Saveza. Boris Jeljcin je 7. maja 1992. godine potpisao Uredbu o osnivanju Ministarstva odbrane i stavljanju svih sovjetskih oružanih snaga na teritoriji RSFSR pod kontrolu Ruske Federacije^[1].

Oružane snage Rusije podeljene su na tri vida:

Kopnena vojska
Ratno vazduhoplovstvo
Ratna mornarica

Posebni vidovi su:

Kosmička vojska
Strateški raketne snage
Vazdušno-desantni trupe

U ruskoj vojsci ima oko jedan milion vojnika. Na vojne troškove svake godine Rusija troši više od 40,3 milijardi dolara.

Vojni rok u ruskoj vojsci traje jednu godinu. Rok profesionalne vojne službe može da traje od 3 do 10 godina. Profesionalna vojna služba je moguća samo nakon odsluženja vojnog roka. Kandidati za profesionalnu vojsku iz Rusije moraju da imaju do 40 godina, iz inostranstva - do 30 godina.

U toku je reforma oružanih snaga, koja je počela nakon rata u Južnoj Osetiji 2008. godine.

Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Ruska rublja.

Moskva-Siti

Ruska nafta

Dokovi u Murmansku

Petnaest godina nakon propasti komunizma ruska privreda se približila ekonomijama srednje razvijenih zemalja zapada. Danas ona ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004. 7,1% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sustava.

Na današnju sliku prvrede je utjecala i brza privatizacija nekih profitabilnih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim poduzećima, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskom privredom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.

Danas se ruska privreda uglavnom temelji na dva stupa: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja strojeva, automobila i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na suradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži gospodarski rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Saobraćaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uslovi veoma su uticali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu robe, a i putnika još uvek dominantnu ulogu ima železnica. Železnička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udeo železnice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svetska železnička pruga, 9.289 km duga Transsibirska železnica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom okeanu.

Iako je putna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih auto-puteva, putni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, posebno u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u drumskim saobraćajnim nesrećama u Evropi.

Vazdušni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500 km. Najveće avionske kompanije su Aeroflot, zatim S7 erlajns, Pulkovo i KrasEr.

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska umjetnost

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i znanosti. Među najpoznatijima su:

Liječnici[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Pavlov (1849.-1936.)

Matematičari[uredi - уреди | uredi izvor]

Nikolaj Ivanovič Lobačevski (1792.-1856.)
Ilja Kandinski Pavlov (1856.-1925.)

Biolozi i kemičari[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilja Iljič Mečnikov (1845.-1916.)
Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.)
Aleksandar Oparin (1894.-1980.)

Ostali[uredi - уреди | uredi izvor]

Jurij Gagarin (1934.-1968.) - kozmonaut
Vladimir Zvorkin (1889.-1982.) - izumitelj američkog državljanstva, a ruskog podrijetla
Vaclav Nižinski (1890.-1960.) - baletni plesač
Ana Politkovskaja (1958.-2006.) - novinarka

Demografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Etnički sastav stanovništva (2002.) ^[2]
Rusi	79.8%
Tatari	3.8%
Ukrajinci	2.0%
Čuvaši	1.1%
Čečeni	0.9%
Armenci	0.8%
Ostali	10.3%

Prema popisu stanovništva iz 2002. najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Baškiri (1,2%) Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 tisuća pripadnika. Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva.

Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo obuhvata oko 80 miliona vjernika, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.)oko 15 miliona vjernika.Manji je procenat katolika oko 500 000, budista 400 000 uglavnom narodi juznog Sibira Jakuti i Burjati, jevrejskoj zajednici pripada oko 300 000 vjernika,isto toliko je baptistickih protestanata.

Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

Gradovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Pregled stanovništa prema gradovima[uredi - уреди | uredi izvor]

Transport[uredi - уреди | uredi izvor]

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su utjecali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prijevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu.

Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez suvremenih autocesta, cestovni prijevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Evropi.

Zračni prijevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prijevozu na relacijama većim od 1500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003.) koji održava i redovitu zračnu liniju Moskva - Zagreb, a leti s moskovskog aerodroma Šeremetjevo, zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

↑ Greg Austin & Alexey Muraviev, The Armed Forces of Russia in Asia, Tauris, 2000, pp. 130
↑ Populacija Rusije
↑ Populacija - gradovi

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Dronin, N. M.; Bellinger, E. G. (2005). Climate Dependence and Food Problems in Russia, 1900-1990: The Interaction of Climate and Agricultural Policy and Their Effect on Food Problems. Central European University Press. str. 38-. ISBN 978-963-7326-10-3. http://books.google.com/books?id=9a5j_JL6cqIC&pg=PA38.
Hosking, Geoffrey A. (2001). Russia and the Russians: A History. Harvard University Press. str. 9-. ISBN 978-0-674-00473-3. http://books.google.com/books?id=oh-5AAmboMUC&pg=PA9.
Skrynnikov, R. (1981). Ivan the Terrible. Academic Intl Pr. str. 219. ISBN 978-0-87569-039-1.
Gleason, Abbott (2009). A Companion to Russian History. John Wiley & Sons. str. 62-. ISBN 978-1-4443-0842-6. http://books.google.com/books?id=JyN0hlKcfTcC&pg=PA62.
Solovyov, S. (2001). History of Russia from the Earliest Times. 6. AST. str. 562-604. ISBN 978-5-17-002142-0.
Jacobson, E. (1995). The Art of the Scythians: The Interpenetration of Cultures at the Edge of the Hellenic World. Brill. ISBN 978-90-04-09856-5.
Byrne, Joseph Patrick (2004). Black Death. ISBN 978-0-313-32492-5. http://books.google.com/books?id=yw3HmjRvVQMC&pg=PA62.
Tsetskhladze, G.R. (1998). The Greek Colonisation of the Black Sea Area: Historical Interpretation of Archaeology. F. Steiner. ISBN 978-3-515-07302-8.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj (na hrvatskom)
Gov.ru - Službeni Vladin portal (na ruskom)
Kremlin - Službeni predsjednički site (na engleskom)
Ruski Vjesnik
Званични сајт парламента
Званични сајт председника
Централна банка Русије
Споразум о безвизном режиму путовања између Руске Федерације и Републике Србије
Неоткривена Русија: Занимљивости које можда нисте знали (Б92, 3. јануар 2015)

[1] Greg Austin & Alexey Muraviev, The Armed Forces of Russia in Asia, Tauris, 2000, pp. 130

[2] Populacija Rusije

[3] Populacija - gradovi

[1]

[2]

[3]

Rd. br.	Grad	Federalni subjekt	Pop.	Rd. br	Grad	Federalni subjekt	Pop.
1	Moskva	MOS	10,126,424	11	Ufa	BA	1,042,437
2	Sankt Petersburg	SPE	4,661,219	12	Volgograd	VGG	1,011,417
3	Novosibirsk	NVS	1,425,508	13	Perm	PER	1,001,653
4	Nižnji Novgorod	NIŽ	1,311,252	14	Krasnojarsk	KJA	909,341
5	Jekaterinburg	SVE	1,293,537	15	Saratov	SAR	873,055
6	Samara	SAM	1,157,880	16	Voronjež	VOR	848,752
7	Omsk	OMS	1,134,016	17	Toljati	SAM	702,879
8	Kazanj	TA	1,105,289	18	Krasnodar	KDA	646,175
9	Čeljabinsk	ČE	1,077,174	19	Uljanovsk	ULJ	635,947
10	Rostov na Donu	ROS	1,068,267	20	Iževsk	UD	632,140
2002. godina^[3]