“Prošlost je bila izbrisana, čin izbrisivanja zaboravljen, i laž je postala istina.” (“1984.”)
Više puta je na stranicama ovog sajta otvorena tema “poludjele kontroinformacije”.
Vraćam se na nju zato što sam ovih dana, radeći na Orwellovoj “1984.” počeo primjećivati neke sličnosti s ovim što se zbiva u posljednje vrijeme.
Lik kojeg sam citirao je moja potpuna suprotnost; on je potpuno suprotan od anarhista, što ne znači da ne otvara zanimljive teme.
Kontroinformacija koja danas znači sve i sve suprotno od svega.
Neka ovo što kažem, u vezi mreže, ne bude drhtaj radosti za štovatelje papira, jer ako mreža izražava licemjerje, proturječnosti, pokušaje pisanja drugačije povijesti anarhizma, ili usrane bisere sjevernoameričke kulture glede anarhizma (oskar najboljim anarhistima ili, posljednji biser, sajt navodnih američkih anarhista na kojem objašnjavaju tehnike bdsm među anarhistima…), papir, barem ovdje u Italiji, osim Croce Nera Anarchica [Anarhistički Crni Križ, nap.prev.], izražava siromaštvo ideja i analiza, mada kažu da bi ih trebao izroditi više od sajta ili jednog bloga.
Dvomisao i Novogovor
Na svu tu propagandnu gangrenu bacaju se crveni lešinari, koji lete u vrtlogu nad našim glavama, čekajući da ugrabe prvi slabi um. Lovina je napadnuta, njene ideje se proždiru, zaražena je, i zarazi svakog tko joj je i ostaje blizu. Ideje se mijenjaju, uniformiraju se, misao se stapa s tisuću kontradikcija, stručnjaci je šire i laž postaje istina.
Iz svega toga rađa se “novogovor“, vrlo raširen posljednjih godina, utemeljen u posljednje vrijeme na “dvomisli“, temeljni pojam rekuperatora borbi, koji se bazira na činjenici da pojedinac može podržavati istovremeno dvije ideje potpuno oprečne i kontradiktorne.
To se dešava redovito, i svakodnevno, na stranicama kontroinformacije, u posljednje vrijeme.
Ostavljajujući po strani temu “papir”, jer nemam volje da zapalim kratke fitilje i gubim vrijeme u svađama oko “ničega”, moja kritička misao je usmjerena na onu vrstu projekata sličnih, samo po korištenoj platformi, RadioAzione.
Naravno, neću ovdje nabrajati imena projekata koje ne podržavam, zbog poštovanja prema drugovima koji ih vode, ali čije ideje ne poštujem.
Danas je teško razumjeti da li brojni anarhisti vode sajtove i blogove kontroinformacije, ili pak pošto nemaju ostavu u svojem domu, odlučili su da stvore virtualne podrume u koje će naguravati bilo što.
Nekada se jedno govorilo a drugo radilo. Danas se i drugo govori.
Nešto nedostaje… ili pak, vrlo jednostavno, da kažemo to u šali, kao zaglupljene današnje pubertetlije (i nažalost ne samo…), to je samo jedan način na koji biti “vrlo social” (odnosim se na social network).
Zašto “vrlo social“?
Zato jer na taj način, objavljujući štogod, nitko se neće uvrijediti.
Ako se k tome niti ne komentira ono što se objavljuje, onda kao što kaže drugarica s RadioAzione [Hrvatska], izlažemo se riziku da se pretvorimo u “novinske agencije”, gdje se objavljuje od politike do sporta, prolazeći kroz kulturu i gossip.
Ali, izbjegavati komentare vrlo često znači samo da ne želimo nikoga uvrijediti.
Zato možeš izaći na ulicu znajući da nećeš susreti druge neprijatelje osim onih u uniformi, posjećivati skvotove crne, crvene, u duginim bojama i tako dalje i sve dalje.
Možeš primiti u svoj prostor tkogod može uvećati broj i doprinijeti na vidljivosti našeg političkog rada, bez imalo brige o vrsti osoba koje ugostiš.
Može imati brojna “prijateljstva” i mnoge “lajkove” takvim ponašanjem, ali na koncu ostaje činjenica da su ta prijateljstva, mada fizička, ipak apstraktna, virtualna. Ako ti kažu “Like”, onda je to zato jer postoji interes, koristan si, dozvolit ćeš im da te proždru, zalijepe ti se kao krpelji, pod kožu, zaraze te, a ti zaraziš druge “Dvomisli”.
Završit ću ovaj dio teksta tvrdnjom da anarhisti ne traže “ukidanja”.
Poštovanje i solidarnost s borbama “unutra”, s onima koji se nalaze zatočeni u logorima države, ne vodi me u sljepilo i u podršku pretvarajući ih u “moje borbe”.
“Moja borba” je definitivno brisanje svih struktura zatvora s lica zemlje, a ne tražiti ukidanje ovog ili onog zakona.
Ne gajim poštovanje a priori prema drugovima koji su uvijek govorili na jedan određeni način, a sada traže “ukidanja”, samo zato jer su bivši anarhisti ili drugovi i dalje anarhisti, pri tome u zatvoru.
Što znači boriti se za ukidanje posebnih zatvora?
Znači li to da nam, danas, normalni zatvori odgovaraju?
Eh da… već smo se bili dobro naviknuli na stare zatvore, sada će biti teško prilagoditi se novim zatvorima.
Zatvor je zatvor. Zatočeništvo, koje vrši država ili bilo koja druga autoritarna institucija, fizičkog tijela svakog tko ne uđe u red da dobije hostiju i zahvali “gospodinu”.
Naravno, postoje razlike što se tiče pošte, ili smanjeno druženje, ali te stvari moramo nadići, zato što je meta anarhista mnogo veća u odnosu na zatvor.
Mi smo anarhisti a ne reformisti. Ne zanima nas stići do mete “step by step”, nego potpuno uništenje bez sporednih putova.
Što znači “ukidanje antiterorističkih zakona ili biti protiv antiterorističkih zakona”?
Znači li da ćemo bolje živjeti ako ih ukinu? Da nam svi drugi zakoni odgovaraju?
To ne mogu biti anarhističke borbe. To je “Dvomisao”.
“Opasno je suprotstaviti se partiji…”
Suživot konradiktornih ideja, uniformirane misli i smatrati “svetim” sve što kažu “uzvišeni” umovi, posjednici “politically correct” jezika.
Tko se suprotstavi svemu tome, tko kaže ono što misli, ono što vidi, ono što je očito, ono što je “bolje ne reći ispred svih ili javno napisati, jer ćemo se inače osramotiti kao anarhisti” itd. Dakle, tko počini takvu “zlomisao” obilježen je kao opasni element kojeg treba izbjegavati, lakrdijaš, ništarija, “jadan gubitnik”, i davež, sve do izdajnika ako se ne uniformira, osim ako nepostane “jadan mučenik” ako ga iz igre fizički izbaci država. Kada bi nedostajao taj posljednji prijelaz životopisi borbe revolucionara bili bi umanjeni.
I zato nije potrebno biti institucionalna struktura da bi se radilo o “partiji”, jer partije postoje i među anarhistima, uz vođe, potencijalne vođe, lakeje, i krdo spuštene glave.
A suprotstaviti se partijama, posjedovati um koji se nije uniformirao i nadasve, u odnosu na masu, posjedovati kičmu, znači privlačiti k sebi isto toliko ljudske bijede.
Ako se netko osjeća uvrijeđen nakon što je pročitao ove redove, griješi ako u meni vidi svog “neprijatelja”, zato što je njegov pravi NEPRIJATELJ u njegovim mislima, idejama, odnosu prema idejama. Njegov pravi NEPRIJATELJ je dvomisao.
“U vremenu u kome postoji istina i u kome se ono što je učinjeno ne može povući: Iz doba jednoobraznosti, iz doba samoće, iz doba Velikog Brata, iz doba dvomisli – pozdravi!” (“1984.”)
RadioAzione, polovicom marta 2015.
Izvor: RadioAzione
