Polonij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Polonij,  84Po
Polonij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Polonij, Po, 84
Serija Metali
Grupa, Perioda, Blok 16, 6, p
Izgled srebrenasti metal
CAS registarski broj 7440-08-6
Zastupljenost 2,1 · 10-15[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 209,98 u
Atomski radijus (izračunat) 190 (135) pm
Kovalentni radijus 140 pm
Van der Waalsov radijus 197[2] pm
Elektronska konfiguracija [Xe] 4f145d106s26p4
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 18, 6
1. energija ionizacije 812,1 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Kristalna struktura kubična primitivna (α-Po)
romboedarska (β-Po)
Gustoća 9196 kg/m3
Magnetizam nemagnetičan
Tačka topljenja 527 K (254 °C)
Tačka ključanja 1235 K (962 °C)
Molarni volumen 22,97 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 100 kJ/mol
Toplota topljenja 13 kJ/mol
Pritisak pare 0,0176 Pa pri 527 K
Brzina zvuka ? m/s
Specifična električna provodljivost 2,5 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 20 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj (-2), 2, 4, 6
Oksid PoO2 (amfoteran)
Elektrodni potencijal 0,9 V (Po2+ + 2e- → Po)
Elektronegativnost 2,0 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
208Po

sin

 2,898 god ε 1,401 208Bi
α 5,215 204Pb
209Po

sin

 103 god ε 1,893 209Bi
α 4,879 205Pb
210Po

99,998 %

 138,376 d α 5,307 206Pb
218Po

1,6 · 10−3 %

 3,05 min β− 0,260 218At
α 6,115 214Pb
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Oznaka upozorenja nepoznata[3]
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Polonij (lat. - polonium) jeste hemijski element sa simbolim Po i atomskim brojem 84. Otkrili su ga 1898. godine Marie Curie i Pierre Curie. To je rijetki i veoma radioaktivni element bez stabilnih izotopa. U hemijskom aspektu, polonij je veoma sličan bizmutu i teluru, a javlja se u sklopu ruda uranija. Postoji vrlo mali broj oblasti gdje se koristi polonij. Osim kao sredstvo za generiranje topline u svemirskim probama, koristi se u antistatičkim uređajima i kao izvor neutrona i alfa-čestica. Zbog svog mjesta u periodnom sistemu, gdje je uvršten u VIA grupu, polonij se ponekad smatra metaloidom.[4] Međutim, drugi izvori navode da je on bez sumnje metal, što dokazuju na bazi osobina i djelovanja polonija.[5]

Osobine[uredi | uredi izvor]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Polonij ima 33 poznata izotopa, od kojih su svi radioaktivni. Oni imaju atomske mase u rasponu od 188 do 220 u. Izotop 210Po (vrijeme poluraspada 138,376 dana) je najviše korišten i dostupan. 209Po (sa vremenom poluraspada od 125,2 ± 3,3 godine) jeste polonijev izotop sa najdužim vremenom poluraspada od svih njegovih izotopa.[6] Taj izotop zajedno sa izotopom 208Po (vrijeme poluraspada 2,9 godina) se mogu dobiti putem alfa-, protonskim ili deuteronskim bombardovanjem olova ili bizmuta u ciklotronu.[7]

Izotop 210Po je emiter alfa-zraka a ima vrijeme poluraspada od 138,4 dana; raspada se direktno u svoj kćerinski stabilni izotop, 206Pb. Miligram (5 kirija) izotopa 210Po emitira toliki broj alfa čestica u sekundi koliko i 5 grama izotopa 226Ra.[8] Nekoliko kirija (1 kiri jednak je 37 GBq (gigabekerela)) izotopa 210Po isijava plavo zračenje uzrokovano pobuđivanjem okolnog zraka. Samo jedna od 100.000 alfa-emisija uzrokuje pobuđivanje u jezgru koje može rezultirati emisijom gama zraka sa maksimalnom energijom od 803 keV.[9][10]

U čvrstom stanju[uredi | uredi izvor]

Alfa oblik čvrstog polonija.

Polonij je radioaktivni element koji postoji u dvije metalne modifikacije. Alfa modifikacija je jedini poznati primjer jednostavne kubične kristalne strukture na bazi jednog atoma, čija je ivica dužine 335,2 pikometara; dok je beta modifikacija romboedarske strukture.[11][12][13] Karakteristika strukture polonija je difrakcija (prelamanje) x-zraka[14][15] i difrakcija elektrona.[16]

210Po (obično zajedno sa 238Pu) ima mogućnost lahkog dospijevanja u zrak: ako se njegov uzorak zagrije u prisustvu zraka na 55 °C, oko 50% te količine ispari u periodu od 45 sati u obliku dvoatomskih Po2 molekula, iako je tačka topljenja polonija 254 °C a tačka ključanja 962 °C.[17][18][19] Postoji nekoliko pretpostavki za ovu pojavu; a jedna od hipoteza je da se pri alfa-raspadu od uzorka odlome male skupine atoma polonija.

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Hemijske osobine polonija slične su onima telura i bizmuta. Polonij se lahko rastvara u razblaženim kiselinama, ali mu je rastvorljivost u bazama vrlo slaba. Rastvori polonija najprije poprimaju ružičastu boju zbog iona Po2+, da bi nedugo zatim vrlo brzo postali žuti zbog alfa-radijacije iz polonija koji ionizira rastvor i pretvara ione Po2+ u Po4+. Ovaj proces je praćen nastankom balončića gasa i emisijom toplote i svjetlosti iz staklenog posuđa jer ono apsorbira alfa-zrake. Kao rezultat, rastvori polonija vrlo lahko isparavaju i mogu za nekoliko dana potpuno ispariti ako posuda nije čvrsto zatvorena.[20][21]

Historija[uredi | uredi izvor]

Ranije provizorno nazvan radij F, polonij su otkrili Marie i Pierre Curie 1898. godine,[22] i dali mu ime u čast Marijine domovine Poljske (lat. Polonia).[23][24] Današnja Poljska u to vrijeme je bila podijeljenja između Ruskog carstva, Njemačke i Austro-Ugarske pa nije postojala kao nezavisna zemlja. Curiejeva nada kojom se rukovodila pri davanju imena elementa je bila da će to imati odjeka u svijetu i skrenuti pažnju na poljsku težnju ka nezavisnošću.[25] Polonij je bio prvi element koji je dobio ime u svrhu naglašavanja neke političke kontroverze.[25]

Ovaj je element prvi koji su otkrili Curiejevi dok su istraživali radioaktivnost minerala uraninita. Taj mineral, nakon izdvajanja radioaktivnih elemnata uranija i torija iz njega, bio je još više radioaktivniji nego kad je sadržavao ta dva elementa. Ta pojava navela je Curieje u potragu za drugim radioaktivnim elementima sadržanim u uraninitu. Iz njega su prvo izdvojili polonij u julu 1898. a pet mjeseci kasnije izolirali su radij.[20][22][26] U Sjedinjenim Američkim Državama, polonij se proizvodio kao dio potprojekta Dayton u sklopu projekta Manhattan tokom Drugog svjetskog rata. On je bio kritični dio nuklearnog oružja implozivnog tipa koje se koristilo u bombi Fat Man bačenoj na Nagasaki 9. augusta 1945. godine. Polonij i berilij bili su osnovni sastojci moduliranog neutronskog detonatora tipa jež (urchin) koji je postavljan u središte sferno konstruiranog plutonijskog jezgra bombe. Detonator jež je pokretao lančanu nuklearnu reakciju u trenutku dostizanja kritične mase čime se osiguravalo ispravno detoniranje bombe.[27] Veći dio osnovnih fizičkih i hemijskih osobina polonija krio se sve do završetka Drugog svjetskog rata. Činjenica da je korišten kao detonator bila je povjerljiva informacija u vojsci SAD sve do 1960tih.[28]

Komisija za atomsku energiju SAD i projekt "Manhattan" vršili su eksperimente na ljudima, koristeći polonij dajući ga petero osoba na Univerzitetu u Rochesteru između 1943. i 1947. godine. Tim ljudima su davali između 9 i 22 mikrokirija (330 do 810 kBq) polonija proučavajući način njegovog izlučivanja iz ljudskog organizma.[29][30][31]

Detekcija[uredi | uredi izvor]

Intenzitet emisije naspram energije fotona za tri izotopa polonija.

Mjerenje gama zračenja[uredi | uredi izvor]

Pomoću radiometrijskih metoda kao što je gama spektroskopija (ili koristeći metode hemijske separacije nakon čega se mjeri aktivnost sa brojačem koji ne rasipa energiju), moguće je mjerenje koncentracije radioizotopa i razlikovanje jednih od drugih. U praksi, prisutan je pozadinski šum, te u zavisnosti od detektora, širina linije je veća što otežava identifikaciju i mjerenje izotopa. U biološkim i medicinskim radovima obično se koristi prirodno prisutni 40K u svim tjelesnim tkivima i tekućinama kao proba podešenosti opreme i kao interni standard.[32][33]

Alfa-zraci[uredi | uredi izvor]

Najbolji način za testiranje (i mjerenje) mnogih alfa emitera je korištenje spektroskopije alfa-čestica. Obično se stavi kapljica ispitivanog rastvora na metalni disk koji se zatim isušuje te se dobija ravnomjerno obložen disk. On se zatim koristi kao testni uzorak. Ako je debljina sloja formiranog na disku isuviše velika, onda se pri mjerenju javljaju preširoke linije spektra. Ovo se dešava jer se dio energije alfa čestica gubi kretanjem kroz sloj aktivnog materijala. Alternativna metoda je korištenje scintilacije interne tekućine gdje je uzorak pomiješan sa scintiliranim "koktelom". Kada se mjeri emitirano svjetlo, neki uređaji će zabilježiti količinu svjetlosne energije po svakom događaju radioaktivnog raspada.

Zbog nesavršenosti metode tekuće scintilacije (kao što je nemogućnost detekcije svih fotona, teškoće brojanja kod zamućenih ili obojenih uzoraka) i činjenice da nasumično gašenje može smanjiti broj fotona generiranih po jednom radioaktivnom raspadu, nemoguće je postići proširenje alfa spektra dobijenog pomoću tekuće scintilacije. Moguće je da će ovi spektri tekuće sintilacije biti subjekt Gausovog proširenja umjesto distorcije koja se javlja kada je sloj aktivnog materijala na disku previše debeo.[33] Treći metod raspršavanjem energije radi brojanja alfa čestica sastoji se u upotrebi poluprovodničkog detektora.[33]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Polonij nema prirodnih spojeva, a gotovo svi njegovi spojevi dobijeni su vještački. Do danas je poznato više od 50 takvih spojeva.[34] Najstabilnija klasa spojeva polonija su polonidi, koji se dobijaju direktnom reakciju dvaju elemenata. Na2Po ima antifluoritnu strukturu, a polonidi Ca, Ba, Hg, Pb i lantanoida grade rešetku sličnu NaCl, BePo i CdPo imaju strukturu wurtzita, a MgPo nikl-arsenida. Većina polonida se raspada pri zagrijavanju na oko 600 °C, izuzev HgPo koji se raspada na približno 300 °C te lantanoidnih polonija koji se ne raspadaju već regularno tope pri temperaturama iznad 1000 °C. Naprimjer PrPo se topi na 1250 °C a TmPo na 2200 °C.[35] PbPo je jedan od rijetkih prirodnih spojeva polonija, jer se polonij raspada alfa-raspadom dajući olovo.[36]

Polonij-hidrid (PoH2) je volatilna (isparljiva) tekućina pri sobnoj temperaturi sklona disocijaciji.[35] Dva oksida polonija PoO2 i PoO3 proizvod su oksidacije polonija.[37] Poznati su i halidi strukture PoX2, PoX4 i PoX6. Oni su rastvorljivi u odgovarajućim vodikovim halidima npr. PoClX u HCl, PoBrX u HBr i PoI4 u HI.[38] Polonij-dihalidi nastaju direktnom reakcijom elemenata ili redukcijom PoCl4 sa SO2 i reakcijom PoBr4 sa H2S pri sobnoj temperaturi. Tetrahalidi se mogu dobiti reakcijom polonij-dioksida sa HCl, HBr ili HI.[39]

Drugi spojevi polonija uključuju, između ostalih, acetate, bromate, karbonate, citrate, hromate, cijanide, formate, hidrokside, nitrate, selenate, monosulfide, sulfate i disulfate.[38][40]

Spojevi polonija[39][41]
formula boja t.t. (°C) sublimacija
temp. (°C)		 Simetrija Pearsonov
simbol		 prostorna
grupa		 No a (pm) b(pm) c(pm) Z ρ (g/cm3) ref
PoO2 svijetlo žut 500 (rasp.) 885 kubična
plošno centrirana		 cF12 Fm3m 225 563,7 563,7 563,7 4 8,94 [42]
PoCl2 tamno crven 355 130 ortorompska oP3 Pmmm 47 367 435 450 1 6,47 [43]
PoBr2 ljubičasto-smeđ 270 (rasp.) [44]
PoCl4 žut 300 200 monoklinska [43]
PoBr4 crven 330 (rasp.) kubična
plošno centrirana		 cF100 Fm3m 225 560 560 560 4 [44]
PoI4 black [45]

Oksidi

Hidridi

Halidi

Otrovnost[uredi | uredi izvor]

Polonij je veoma opasan i nema nijednu poznatu biološku ulogu.[20] Po masi, izotop polonij-210 je oko 250 hiljada puta otrovniji od cijanovodika (HCN) (letalna doza LD50 za 210Po iznosi manje od 1 mikrograma za prosječnog čovjeka u odnosu na oko 250 mg cijanovodika[46]). Najveća opasnost od polonija je njegova intenzivna radioaktivnost (kao alfa-emiter), što predstavlja veliku poteškoću u sigurnom rukovanju s njim. Korištenje čak i mikrogramskih količina 210Po je izuzetno opasno, te zahtijeva specijalnu opremu (rukavice negativnog pritiska pogodne za rad sa alfa-emiterima opremljene filterima visokih performansi), adekvatno nadgledanje i strogo poštivanje procedura za rad kako bi se spriječila bilo kakva kontaminacija. Alfa čestice koje emitira polonij mogu oštetiti organska tkiva mnogo lakše i brže ako se polonij pojede, ušmrka ili apsorbira, mada ne može proći kroz epidermu te stoga nije opasan na koži sve su dok alfa-čestice izvan organizma. Korištenje hemijski otpornih i nepropusnih rukavica je obavezno kako bi se osoba zaštitila od direktne difuzije polonija kroz kožu. Polonij rastvoren u koncentriranoj dušičnoj kiselini može lahko proći kroz neadekvatne rukavice (npr. od lateksa) ili ih ta kiselina može oštetiti.[47]

Neke studije ukazuju da neki mikrobi mogu metilirati polonij djelovanjem metilkobalamina.[48][49] Ovo je slično načinu pomoću kojeg se metiliraju i živa, selen i telur u živim bićima dajući organometalne spojeve. Studije koje istražuju metabolizam polonija-210 kod pacova pokazale su da je iz njihovih organizama izlučeno samo 0,002 do 0,009% polonija-210 u vidu isparljivog izotopa.[50]

Akutni efekti[uredi | uredi izvor]

Srednja letalna doza (LD50) za akutno izlaganje radijaciji općenito iznosi oko 4,5 Sv.[51] Ekvivalent efektivne angažirane doze za 210Po iznosi 0,51 µSv/Bq ako se proguta, a 2,5 µSv/Bq ako se udahne.[52] Stoga smrtonosna doza od 4,5 Sv može se dostići gutanjem 8,8 MBq (2.400 µCi) polonija odnosno oko 50 nanograma (ng), odnosno udisanjem 1,8 MBq (490 µC) tj. 10 ng polonija. Po ovom računanju, jedan gram 210Po bi teoretski bio dovoljan da se otruje 20 miliona ljudi, od čega bi polovina umrla. Stvarna otrovnost polonija-210 je manja od ovih procjena, jer izlaganje radijaciji koja se proteže nekoliko sedmica (biološko vrijeme poluraspada polonija u čovjekovom organizmu je 30 do 50 dana[53]) izaziva donekle manja oštećenja organizma od doze koja bi se odjednom uzela. Procjenjuje se da prosječna letalna doza polonija 210Po iznosi 15 MBq (0,41 mCi) odnosno 0,089 mikrograma, što je i dalje ekstremno malehna količina.[54][55]

Hronični efekti[uredi | uredi izvor]

Osim akutnih efekata, izlaganje radijaciji (i unutrašnjoj i vanjskoj) nosi i dugoročne rizike od raka od 5–10% po Sv sa smrtnonosnim ishodom.[51] Opća populacija izložena je malim količinama polonija u vidu proizvoda radioaktivnog raspadanja radona u prostorijama. Smatra se da izotopi 214Po i 218Po uzrokuju većinu[56] od približno 15 do 22 hiljade umrlih godišnje od raka pluća u SAD, što je pripisano radonu u prostorijama.[57] Pušenje duhana uzrokuje dodatno izlaganje poloniju.[58]

Poznati slučajevi trovanja[uredi | uredi izvor]

Objavljeno je da je ubistvo ruskog disidenta Aleksandra Litvinjenka 2006. počinjeno trovanjem polonijem 210Po.[59][60] Prema izjavi prof. Nicka Priesta sa Univerziteta Middlesex, eksperta za toksikologiju okoline i radijaciju, a kako je prenio "Sky News" 2. decembra te godine, Litvinjenko je moža prva osoba ikad koja je umrla zbog aktunih efekata α-radijacije od 210Po.[61] Smatra se također da je Irène Joliot-Curie prva osoba koja je umrla od efekata radijacije polonija. Ona je slučajno bila izložena poloniju 1946. godine kada je zatvorena kapsula u kojoj se nalazio ovaj element eksplodirala na njenom stolu u laboratoriji. Ona je umrla 1956. godine sa dijagnozom leukemije.[62]

Neuobičajeno visoke koncentracije polonija 210Po otkrivene su u julu 2012. na odjeći i ličnim stvarima palestinskog vođe Yassera Arafata, koji je umro 11. novembra 2004. pod nerazjašnjenim okolnostima. Portparol instituta za radiofiziku u švicarskoj Lausanni, gdje je izvršena analiza tih predmeta, naglasio je da su klinički simptomi opisani u Arafatovim medicinskim izvještajima nisu konsistentni sa polonijem-210 i da se ne može izvući zaključak da li je palestinski vođa otrovan ili ne, te da je jedini način da se potvrde nalazi ekshumacija Arafatovog tijela i njegovo testiranje na polonij-210.[63] Dana 27. novembra 2012. izvršena je ekshumacija Arafatovog tijela i uzeti su uzorci za odvojene analize eksperata u Francuskoj, Švicarskoj i Rusiji.[64] The Lancet je 12. oktobra 2013. objavio rezultate koji su pokazali visoke nivoe ovog elementa nađenog u Arafatovoj krvi, urinu, pljuvački, njegovoj odjeći i četkici za zube.[65]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar: Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group. u: J. Phys. Chem. A. 2009, 113, S. 5806–5812, doi:10.1021/jp8111556
  3. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  4. ^ "Characterizing the Elements". Los Alamos National Laboratory. Pristupljeno 4.3.2013. 
  5. ^ Hawkes, Stephen J. (2010). "Polonium and Astatine Are Not Semimetals". Journal of Chemical Education 87 (8): 783. Bibcode:2010JChEd..87..783H. doi:10.1021/ed100308w. 
  6. ^ Boutin, Chad. "Polonium's Most Stable Isotope Gets Revised Half-Life Measurement". NIST Tech Beat. Pristupljeno 9.9.2014. 
  7. ^ Emsley, John (2011). Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements (novo iz.). New York, NY: Oxford University Press. str. 415. ISBN 978-0-19-960563-7. 
  8. ^ "Polonium". Argonne National Laboratory. Arhivirano s originala, 3.7.2007. Pristupljeno 5.5.2009. 
  9. ^ Greenwood, str. 250
  10. ^ "210PO α decay". Nuclear Data Center, Korea Atomic Energy Research Institute. 2000. Pristupljeno 5.5.2009. 
  11. ^ Greenwood, str. 753
  12. ^ Miessler, Gary L.; Tarr, Donald A. (2004). Inorganic Chemistry (3. iz.). Upper Saddle River, N.J.: Pearson Prentice Hall. str. 285. ISBN 0-13-120198-0. 
  13. ^ "The beta Po (A_i) Structure". Naval Research Laboratory. 20.11.2000. Arhivirano s originala, 4.2.2001. Pristupljeno 5.5.2009. 
  14. ^ Desando, R. J.; Lange, R. C. (1966). "The structures of polonium and its compounds—I α and β polonium metal". Journal of Inorganic and Nuclear Chemistry 28 (9): 1837. doi:10.1016/0022-1902(66)80270-1. 
  15. ^ Beamer, W. H.; Maxwell, C. R. (1946). "The Crystal Structure of Polonium". Journal of Chemical Physics 14 (9): 569. doi:10.1063/1.1724201. 
  16. ^ Rollier, M. A.; Hendricks, S. B.; Maxwell, L. R. (1936). "The Crystal Structure of Polonium by Electron Diffraction". Journal of Chemical Physics 4 (10): 648. Bibcode:1936JChPh...4..648R. doi:10.1063/1.1749762. 
  17. ^ Wąs, Bogdan; Misiak et.al., Ryszard (2006). "Thermochromatographic Separation of 206,208Po from a Bismuth Target Bombardet with Protons". Nukleonica 51 (suppl. 2): s3–s5. 
  18. ^ Lide, D. R., ur. (2005). CRC Handbook of Chemistry and Physics (86. izd.). Boca Raton (FL): CRC Press. ISBN 0-8493-0486-5.
  19. ^ Thayer, John S. (2010). "Relativistic Effects and the Chemistry of the Heavier Main Group Elements". str. 63–97. doi:10.1007/978-1-4020-9975-5_2
  20. ^ a b c Emsley, John (2001). Nature's Building Blocks. New York: Oxford University Press. str. 330–332. ISBN 0-19-850341-5. 
  21. ^ Bagnall, str. 206
  22. ^ a b Curie, P.; Curie, M. (1898). "Sur une substance nouvelle radio-active, contenue dans la pechblende" [On a new radioactive substance contained in pitchblende]. Comptes rendus (jezik: francuski) 127: 175–178. 
  23. ^ Pfützner, M. (1999). "Borders of the Nuclear World – 100 Years After Discovery of Polonium". Acta Physica Polonica B 30: 1197. Bibcode:1999AcPPB..30.1197P. 
  24. ^ Adloff, J. P. (2003). "The centennial of the 1903 Nobel Prize for physics". Radichimica Acta 91 (12–2003): 681. doi:10.1524/ract.91.12.681.23428. 
  25. ^ a b Kabzinska, K. (1998). "Chemical and Polish aspects of polonium and radium discovery". Przemysl Chemiczny 77 (3): 104–107. 
  26. ^ Curie, P.; Curie, M.; Bémont, G. (1898). "Sur une nouvelle substance fortement radio-active contenue dans la pechblende" [On a new, strongly radioactive substance contained in pitchblende]. Comptes rendus (jezik: francuski) 127: 1215–1217. 
  27. ^ Nuclear Weapons FAQ, Section 4.1, Version 2.04: 20. februar 1999. Nuclearweaponarchive.org. pristupljeno dana 28.4.2013.
  28. ^ Restricted data declassification decisions, 1946 to the present (RDD-7), 1. januar 2001, U.S. Department of Energy Office of Declassification, preko fas.org
  29. ^ American nuclear guinea pigs: three decades of radiation experiments on U.S. citizens. United States. Congress. House. of the Committee on Energy and Commerce. Subcommittee on Energy Conservation and Power
  30. ^ "Studies of polonium metabolism in human subjects", poglavlje 3 u: Biological Studies with Polonium, Radium, and Plutonium, National, Nuclear Energy Series, Volume VI-3, McGraw-Hill, New York, 1950, citirano u: American Nuclear Guinea Pigs ..., 1986 Izvještaj komiteta House Energy and Commerce
  31. ^ Moss, William i Eckhardt, Roger (1995) "The Human Plutonium Injection Experiments", Los Alamos Science, br. 23.
  32. ^ Gilmore G, Hemingway J. Practical Gamma-Ray Spectrometry. John Wiley & Sons, Chichester: 1995, ISBN 0-471-95150-1.
  33. ^ a b c Knoll G. (2000) Radiation Detection and Measurement. John Wiley & Sons, Inc. NY:, ISBN 0-471-07338-5.
  34. ^ Bagnall, str. 199
  35. ^ a b Greenwood, str. 766
  36. ^ Weigel, F. (1959). "Chemie des Poloniums". Angewandte Chemie 71 (9): 289–316. doi:10.1002/ange.19590710902. 
  37. ^ Holleman, A. F.; Wiberg, E. (2001). Inorganic Chemistry. San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5. 
  38. ^ a b Figgins, P. E. (1961) The Radiochemistry of Polonium, National Academy of Sciences, US Atomic Energy Commission, str. 13–14 Google Books
  39. ^ a b Greenwood, str. 765, 771, 775
  40. ^ Bagnall, str. 212–226
  41. ^ Wiberg, Egon; Holleman, A. F. i Wiberg, Nils Inorganic Chemistry, Academic Press, 2001, str. 594, ISBN 0-12-352651-5.
  42. ^ Bagnall, K. W.; d'Eye, R. W. M. (1954). "The Preparation of Polonium Metal and Polonium Dioxide". Journal of the Chemical Society: 4295–4299. doi:10.1039/JR9540004295. 
  43. ^ a b Bagnall, K. W.; d'Eye, R. W. M.; Freeman, J. H. (1955). "The polonium halides. Part I. Polonium chlorides". Journal of the Chemical Society (Resumed): 2320. doi:10.1039/JR9550002320. 
  44. ^ a b Bagnall, K. W.; d'Eye, R. W. M.; Freeman, J. H. (1955). "The polonium halides. Part II. Bromides". Journal of the Chemical Society (Resumed): 3959. doi:10.1039/JR9550003959. 
  45. ^ Bagnall, K. W.; d'Eye, R. W. M.; Freeman, J. H. (1956). "657. The polonium halides. Part III. Polonium tetraiodide". Journal of the Chemical Society (Resumed): 3385. doi:10.1039/JR9560003385. 
  46. ^ "Safety data for hydrogen cyanide". Physical & Theoretical Chemistry Lab, Oxford University. Arhivirano s originala, 11.2.2002. 
  47. ^ Bagnall, str. 202–6
  48. ^ Momoshima, N.; Song, L.X. et.al. (2001). "Formation and emission of volatile polonium compound by microbial activity and polonium methylation with methylcobalamin". Environ Sci Technol 35 (15): 2956–2960. doi:10.1021/es001730. 
  49. ^ Momoshima, N.; Song, L.X.; Osaki, S.; Maeda, Y. (2002). "Biologically induced Po emission from fresh water". J Environ Radioact 63 (2): 187. doi:10.1016/S0265-931X(02)00028-0. 
  50. ^ Li, Chunsheng; Sadi, Baki; Wyatt, Heather et.al. (2010). "Metabolism of 210Po in rats: volatile 210Po in excreta". Radiation Protection Dosimetry (Oxford University Press) 140 (2): 158–162. doi:10.1093/rpd/ncq047. PMID 20159915. Pristupljeno 9.4.2013. 
  51. ^ a b "Health Impacts from Acute Radiation Exposure". Pacific Northwest National Laboratory. Pristupljeno 5.5.2009. 
  52. ^ "Nuclide Safety Data Sheet: Polonium–210". hpschapters.org. Pristupljeno 5.5.2009. 
  53. ^ Naimark, D.H. (4.1.1949). "Effective half-life of polonium in the human". Technical Report MLM-272/XAB, Mound Lab., Miamisburg, OH. OSTI 7162390. 
  54. ^ "Polonium Poisoning". Pristupljeno 5.5.2009. 
  55. ^ Harrison, J.; Leggett, Rich; Lloyd, David et.al. (2007). "Polonium-210 as a poison". J. Radiol. Prot. 27 (1): 17–40. Bibcode:2007JRP....27...17H. doi:10.1088/0952-4746/27/1/001. PMID 17341802. 
  56. ^ Health Risks of Radon and Other Internally Deposited Alpha-Emitters: BEIR IV. National Academy Press. 1988. str. 5. ISBN 0-309-03789-1. 
  57. ^ Health Effects Of Exposure To Indoor Radon. Washington: National Academy Press. 1999. Arhivirano s originala, 19.9.2006. 
  58. ^ "The Straight Dope: Does smoking organically grown tobacco lower the chance of lung cancer?". Pristupljeno 5.5.2009. 
  59. ^ Geoghegan, Tom (24.11.2006). "The mystery of Litvinenko's death". BBC News. 
  60. ^ "UK requests Lugovoi extradition". BBC News. 28.5.2007. Pristupljeno 5.5.2009. 
  61. ^ Watson, Roland (3.12.2006). "Focus: Cracking the code of the nuclear assassin". The Sunday Times (London). Arhivirano s originala, 10.2.2008. Pristupljeno 22.5.2010. 
  62. ^ Manier, Jeremy (4.12.2006). "Innocent chemical a killer". The Daily Telegraph (Australia). Pristupljeno 5.5.2009. 
  63. ^ Bart, Katharina (3.7.2012). Swiss institute finds polonium in Arafat's effects. Reuters.
  64. ^ "Experts exhume Arafat, seek evidence of poison". Reuters. 27.11.2012. Pristupljeno 27.11.2012. 
  65. ^ Pascal Froidevaux, Sébastien Baechler, Claude J Bailat et.al. Improving forensic investigation for polonium poisoning, The Lancet, Volume 382, No. 9900, str. 1308, 12.10.2013. doi:10.1016/S0140-6736(13)61834-6

Literatura[uredi | uredi izvor]


Commons logo
 Commons ima datoteke na temu: Polonij
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Polonij&oldid=2738036"