Prošlo je 10 godina otkad sam bio odlučio preći u ilegalu, odbijajući da predam moje tijelo raljama grabežljivaca policijsko-pravosudnog kompleksa, tvrdoglavo i uz odricanja borio sam se da sačuvam najviši faktor za kojeg su kroz stoljeća prolivene rijeke krvi, faktor slobode, kao što je sposobnost da se autodefiniramo u svijetu ropstva i nepravde.
Deset godina od dana kada su pravosudne vlasti, u savršenoj suradnji s lešinarima novinarstva, izradili lošu kazališnu dramu naslovljenu “pljačkaši u crnom”, pokrenuvši nemilosrdan lov na mene i na dva druga, Simosa Seisidisa i Marija Seisidisa.
Konstrukcija države koje nije uspjela uvjeriti čak ni suce pošto smo ja i Simos Seisidis jednoglasno razriješeni svih pripisanih optužbi, kao i Giannis Dimitrakis koji je razriješen optužbi za 6 drugih pljački koje su mu pripisane.
Naravno, to nisam vidio da se prikazuje na glavnim vijestima niti je glavna priča bila činjenica da ako ti navodno objektivni novinari vjeruju odlukama građanske pravde, onda bi trebali javno priznati da su godinama neprestano lagali i predstavljali nas kao glavne krivce svake pljačke ili svakog djela urbane gerile od tada do danas.
Jučerašnja jednoglasna odluka sudaca, moje razrješenje od svih optužbi, je moj osobni dokaz koji opravdava moju svjesnu i dostojanstvenu odluku prijelaza u ilegalu. Opravdava moju odluku da ne prihvatim hapšenje i nepravedno zatočeništvo za djela u koja nisam bio uključen, ali naravno, niti ne očekujem da to građanska pravda prizna. S druge pak strane, ne priznajem pravosudni pojam nevinosti i krivnje.
Pobjeda nad ovom konstrukcijom i nad izvanrednim metodama države i medija je zaslužno pripisana anarhističkom/antiautoritarnom pokretu solidarnosti koji se postavio kao zid naspram njihovih apetita. Velika kampanja kontra-informacije različitih kolektiva, djela solidarnosti (okupljanja, moto-prosvjedi i dijeljenje letaka) te naravno glasna prisutnost solidarnih unutar i izvan sudnice, poslali su poruku da nijedan drug nije sam. Upravo me to ispunilo snagom i dalo mi hrabrosti da zadržim svoj stav.
Ta pravosudna pobjeda donosi radost, a sada će predstavljati i ostavštinu, još jedan kamen u rušenju sličnih konstrukcija. Jer kada se radost i pobjedničko slavlje smiri, ono što vidimo su te metode uzimanja na nišan, kažnjavanja obiteljskih i prijateljskih odnosa, spajanje različitih slučajeva pod različit zakon 187A (antiteroristički zakon), proširivanje optužbi i stvaranje krivaca, i sve se to i dalje nastavlja na najočitiji način, kako protiv mene putem žalbenog istražitelja za uključivanje u terorističku organizaciju, tako i protiv drugih drugova.
Kao primjer navest ću slučaj majke i partnerice braće Tsakalos, slučaj M. Theofiloua, slučaj “super-žalbenog” suđenja, slučaj “Feniks” itd. Zato ne smijemo nikako stati nakon ove priznate važne pobjede, moramo i dalje biti na oprezu.
Zato pozivam pokret solidarnosti da ujedini snage svojom snažnom i brojnom prisutnošću u pravosudnim borbama svih drugova čija su suđenja sada u tijeku. Solidarnost i podrška ne smiju biti parcijalna ili selektivna.
Drugovi koji odbijaju pripisane im optužbe i bore se za njihovo rušenje zaslužuju našu solidarnost. Drugovi koji preuzimaju odgovornost za svoja djela te se dostojanstveno i političkim argumentima bore u sudnicama, zaslužuju našu solidarnost. Na kraju, drugovi koji omalovažavaju građansku pravdu i pljuju u lice pravosudnih službenika, koji se ne cjenkaju za svoju slobodu nego samo stvaraju preduvjete za nju, zaslužuju istu solidarnost.
Trebamo osjetiti, mada to može zvučati romantično, da smo različiti dijelovi istog puzla, koji će, jednom složen, prikazati sliku naše revolucije.
Pogledajmo ispred sebe i uperimo pogled u tu sliku, te ostavimo greške i neprijateljstva u prošlosti.
Solidarnost je naše oružje.
Ni koraka nazad…
NIJEDAN DRUG TAOC U RUKAMA DRŽAVE
SLOBODA SVIM POLITIČKIM ZATVORENICIMA I ZATVORENIM BORCIMA
SNAGE TRAŽENIM DRUGOVIMA
Grigoris Tsironis
Zatvor Korydallos
04.06.2016.
Izvor: Act For Freedom Now!
