Tag Archives: razmatranja

General

ITALIJA: NUKLEUS DANAUS PLEXIPPUS – FAI/IRF POKRENUO SABOTAŽU PREHRAMBENE INDUSTRIJE (06.2016.)

5-544x732


NAPAD BEZ GRANICA

“… Do sada smo protiv neprijatelja koristili njegova sredstva. Hranili smo civilizaciju otrovom koji ona proizvodi…” Ćelija Nicola i Alfredo F.A.I./F.R.I.

ODABIR NAPADA
Sigurnost je stalna tema današnjeg industrijaliziranog društva, koje se u biti ne može osjećati sigurno budući da svakodnevno dijeli i širi mržnju, nasilje i otrov na samo sebe. Određujući postepeno podnošljive granice tumora koji se razvija unutar istog pokušava nas naviknuti na njihovo postojanje. Zato se “mikročestice” mogu nakupljati u određenim granicama, tortura u zatvorima bi trebala biti ograničena samo na zabranu čitanja bilo kakvog oblika teksta na najstrožim zatvorskim odjelima, voda je pitka samo ako sadrži određenu količinu teških metala… “Sigurno” je dakle neprekidno trovanje kojem smo podvrgnuti, i samo Moć može odrediti preporučenu dnevnu dozu. Ovih smo dana odlučili naglasiti neodrživost tih granica.
Sve što bi moglo okovati anarhističko djelovanje, pretvarajući ga u puko makinalno ponavljanje nasilnih slogana i bezopasnih djela, već smo odavno nadišli, uz neprekidno predivno iskustvo otkrivanja i izuma novih metoda napada.
Granice s kojima se pak danas suočavamo su one koje određuju sigurnost jednog prehrambenog proizvoda. Ako se obični potrošač osjeća zaštićen kontrolama koje isti proizvođači štetnosti primjenjuju sami na sebi, mi ovim djelom želimo učiniti očitim neodrživost mehanizma samokontrole unutar sektora kao što su prehrambeni, kemijski, poljoprivredni, inženjerski (koji si sve više naliče), u kojima nije točno da profit stoji ispred zdravlja potrošača, nego leži upravo u njihovom zdravlju, u jednom beskrajnom začaranom krugu otrov-lijek-otrov.
Danas je svaki proizvod namijenjen ljudskoj potrošnji popraćen maksimalnom razinom ostataka pesticida koje može sadržavati “po zakonu” [Pravilnik o maksimalnim razinama ostataka pesticida u i na hrani i hrani za životinje biljnog i životinjskog porijekla, nap.prev.]. Odlučili smo povećati količinu tih ostataka koji se sasvim normalno nalaze na policama svih marketa, sakriveni u proizvodima koje nam prodaju kao sigurne.
Počevši od početka tjedna između maja i juna, dok se većina priprema da na izborima odabere tko će donositi odluke o njihovim životima, mi polako zamjenjujemo neke proizvode iz marketa s “našima”, koji sadrže veću maksimalnu razinu pesticida. Za sada smo zamijenili samo broj proizvoda koje možete vidjeti na priloženim fotografijama. Predviđamo završiti naše skladištenje krajem juna, krajnji rok koji smo postavili našem današnjem djelu. Svaki tjedan nadodat ćemo jednu injekciju otrova otopini voda/otrov, koju ćemo zamijeniti. Činimo to jer mi samo manipuliramo tvari koje prehrambena industrija koristi po svojoj volji, i započinjemo jednom malom količinom otrova pošto ne znamo, za razliku od bijelih mantila, kakve efekte imati. Želimo, dakle, biti prodorni, ne zanimaju nas igre riječima. Ovo je naš početni test. Njegov nastavak i zaoštravanje ovise o tome koliko ekonomski i “društveni” interesi ulaze u sukob.
Naša operacija pokrite će čitavu regiju Lombardia [glavni grad Milano, nap.prev.], i ismijat će različite lance distribucije koje smo posjetili, proučili i na koncu namjerno odabrali kako bi naša kampanja protiv otrova bila što uspješnija.
Ciljamo, naravno, na povlačenje iz dućana proizvoda koje smo koristili, u vremenskom roku koji smo postavili, ali stalo nam je i da proturječja na kojima počiva čitavo društvo u koje smo uronjeni zapljusnu svih u lice, čak i one koji se pokušavaju okrenuti na drugu stranu. Zato što znamo da jedan premaz zelenom bojom neće biti dovoljan da očisti čitav jedan svijet već ionako naviknut na vlastite otrove, jer pristati na postepeno trovanje znači umirati svakodnevno.

2-544x74413-544x802

Krenimo s tehničkim objašnjenjem naše operacije:
Korišteni otrov je Roundup od Monsanta [njihov ured u Zagrebu, nap.prev.], boca koncentrirane tekućine za 560 m2. Naš pribor: šprica, lijevak, boca vode od litre i po, pincete, odvijač, tanki kist, ljepilo. Zatrovani proizvodi: keksi od soje Misura [prisutni i u hrvatskim trgovinama, nap.prev.], umak od soje Suzi wan, umak od soje Kikkoman [prisutan i u hrvatskim trgovinama, nap.prev.], umak od soje Save (u verziji “traditional” i “Japan style”).
Želimo naravno ostaviti što manje mogućih tragova koje će panduri istraživati, zato su neke od priloženih slika izmijenjene (nismo profesionalni fotografi i morali smo se prilagoditi kako nekim tehničkim nedostacima, tako i odvraćanjem pozornosti u trenutku “poziranja”). Broj serije i drugi kodovi proizvoda su pokriveni ili izbrisani kako bi se izbjeglo ciljano povlačenje određenih pošiljki, dok bi druge ostale u prodaji.
Započeli smo dodavanjem jedne injekcije Roundupa boci vode, ali kao što smo rekli, radi se samo o početnoj otopini. Pažljivo smo izbjegli bilo kakvo narušavanje izgleda ambalaže proizvoda, za svakog smo pronašli savršeni način da prekršimo njegovu lažnu prehrambenu sigurnost. Iz svih umaka izvukli smo jednu špricu umaka i dodali otopinu. Keksima smo ušpricali jednu injekciju otopine Roundup u vrećicu i potresli. Pincete za obrve pomogle su nam pri otvaranju oba tipa umaka Save. Uvukli smo jedan krak u unutrašnji donji dio čepa, čime smo mogli uz pomoć odvijača izvaditi čep i njegovu izolaciju neoštećene. Da bi zatvorili bilo je dovoljno samo pritisnuti čep. Kod umaka Kikkoman bilo je dovoljno odvrnuti čep zajedno s plastičnom folijom, skinuti unutarnji čep i zatim sve ponoviti obrnutim putem nakon zamjene. Procedura za umak Suziwan pokazala se vrlo jednostavnom. Povući snažno čep zajedno s izolacijom te sve opet zajedno pritisnuti za vratiti u prvotno stanje. Vrlo brzo i čisto. S keksima Misura krenuli smo s dna ambalaže, lagano otvarajući izolaciju pod visokom temperaturom, tek toliko da uđe naša igla, da bi zatim zalijepili kistom i ljepilom.
Nakon obavljenog posla prvi dostavljači su opskrbili supermarkete za ovaj početni test.

4-544x7696-544x389

Bilo je vrlo lako odabrati protagoniste našeg djela. Različiti tehnološki sektori usmjeruju vlastite interese na prehrambenu industriju, sve dok je ne zauzmu. Ista poduzeća koja ulažu u tehnološka istraživanja, koja ciljaju na širenje genetskih modificiranih organizama (GMO) svijetom, koja predvode kemijski sektor pesticida, postaju, doslovno, i vlasnici sjemena i biljaka. Patenti dozvoljavaju u stvari copyright nad bilo čime.
Monsanto igra ključnu ulogu na tom području. Rođena početkom XX stoljeća, odmah je zadobila prostor u kemijskom sektoru tokom drugog svjetskog rata zahvaljujući širenju DDT-a, špricanjem po čitavim narodima i prikazivanjem istog kao panaceje, sakrivajući njegovu pravu toksičnost. Od tada je započela dugački put sačinjen od političkih veza, nametanja i prisiljavanja kroz koje je postala jedna od najvećih ekonomskih svjetskih sila, toliko da je privukla pažnju jednog drugog diva kao što je Bayer, toliko da baš ovih dana isti pregovara njeno preuzimanje. Carstvo Monsanta ide od kemije do poljoprivrede, prolazeći kroz genetski inženjering. Bila je odgovorna za širenje Narančastog Agensa (stopostotni dioksin) u Vijetnamu, za zataškivanje toksikoloških podataka o svojim PCB patentima [poliklorirani bifenili, toksična organska kemikalija, nap.prev.], za različita istraživanja na području nuklearne energije, pa sve do današnjih dana. Začetnik utrke u prisvajanju svakog prava na postojeće, od početka je željela izjednačiti GMO s normalnim usjevima. Zahvaljujući toj “istoznačnosti u biti”, do koje je došlo devedesetih godina u SAD-u zahvaljujući jednom njezinom budućem upravitelju, infiltriranom u nadzorna tijela, uspjela je izbjeći testiranja i dobiti dozvolu za svoje nove kreacije. Nakon prodaje jedne široke lepeze pesticida, uz upotrebu genetskog inženjeringa uspjela je patentirati brojne GMO biljke otporne na njene pesticide, ili koje čak same razvijaju u sebi pesticid.
I upravo tu, na tom prijelazu pretvaranja svakog aspekta naših života u nešto neprirodno, misleći da će se na njihovo bezobzirno djelovanje reagirati kukavnom ravnodušnošću, tu se naš krug zatvara. Roundup je najrašireniji pesticid na svijetu. Njegov aktivni princip je glifosat, herbicid koji već možemo naći u većini podzemnih voda. Isti nositelji znanstvenih istina povezuju taj pesticid s različitim oblicima tumora, bubrežnim problemima, Parkinskonom i Alzheimerom. Monsanto je dobila patent za Roundup 2002., nakon čega je uslijedilo izbacivanje na tržište čitavog jednog niza GMO biljaka na njega otpornih. Među njima je na primjer Roundup Ready (u biti tip soje koja se najviše uzgaja na svijetu) pretvorila u robove ove multinacionalke na tisuće seljaka prisiljenih da plaćaju pravo na korištenje kako bi mogli sijati. “Zelena revolucija”, kako je nazvana široka operacija GMO-a diljem svijeta predvođena “humanitarnom” Zakladom Rockefeller, koja je omogućila, zahvaljujući financiranju namijenjenom poljoprivrednicima u poteškoćama, ovisnost ovih posljednjih o “gospodarima sjemena”.
Ako se milijuni litara ovog pesticida izlivaju na usjeve soje širom svijeta, jedna injekcija više je samo kap u moru. Dok Europska Unija nastavlja obustavljati stajalište o kancerogenim učincima glifosata, mi ponovno iznosimo problem na stol.

SUUČESNICIMA, POBUNJENICIMA
Bili smo umorni od stavova o slobodi, zakržljalih zbog političkog realizma teoretičara revolucije ne ovdje, ne sada, i od sakatih djela bez posljedica, učinaka i komunikativne jasnoće, te smo zato odlučili da učinimo preokret u našem životu i projektima ovim prvim doprinosom borbi protiv štetnosti civilizacije i razvoja ekonomskih strategija vladanja po eko-održivoj logici. Naš je preokret bio dvostruk:
Preokret se odvio vrstom djela koje smo odabrali. Već konsolidiranom obliku napada, koji je ipak uvijek prodoran, pridodali smo novo trovanje kap po kap proizvodima neprijatelja. Kapanje otrova koje se bori i ističe svakidanje i globalno trovanje koje hiper-tehnološko društvo, potrošačko, otuđeno i otuđavajuće društvo nameće. Homeopatsko ubrizgivanje njihovih otrova ističe svakodnevnu stvarnost samo-trovanja kojem industrijalizirana civilizacija podvrgava tijela i umove.
Preokret je bila i odluka da uđemo u mare magnum rasprave koja odskakuje s jedne strane planeta na drugi zahvaljujući djelima koje od daleke 2003. vrše razni i različiti srodni pojedinci i grupe uključene u Neformalnu Anarhističku Federaciju, i njeno proširenje Međunarodnog Revolucionarnog Fronta, nastavljajući pružati žive i inspirirajuće perspektive binomu ideja-djelo, temelju anarhije. Dijalog koji se uspostavio putem takvih djela i izjava o preuzimanju odgovornosti čitali smo godinama: izmjenjuju se tekstovi kritike i metoda od ključnog značenja sa parolama i zbirkama pozdrava, često uz površno sagledavanje problema. Pokušat ćemo ispitati neke probleme i razriješiti neke temeljne čvorove, koji su za nas izvor plodnih rasprava.

– Binom zakonito i nezakonito stvara vlast ovisno koliko visoko želi podignuti rampu svoje tolerancije, na osnovu društvenih pritisaka i napetosti te na vlastitu procjenu rizika (pogledajmo na primjer razvoj takozvanih antiterorističkih zakona, uličnih represija itd.). Zakon i reforme kreću se istim ritmom, i zato mi favoriziramo određene oblike djelovanja, ali ne zato što su nazakoniti nego zato što su učinkovitiji. Jednostavno smo svjesni da ako se želimo suočiti s problemom na ozbiljan i incizivan način onda rješenje sasvim prirodno nalazimo u nezakonitom, pošto zakonita sredstva koja su nam “ponuđena” (kontra-informacija, senzibilizacija društva o određenom problemu, prosvjedi i manifestacije) nisu dovoljna i ne zanimaju nas.
– Pobunjenici smo, pobunjeni, ali ne ustanici. Mi se svakodnevno bunimo, i turpijamo da bi slomili naše vlastite, individualne lance. Nemamo masa koje želimo preodgojiti, poticati “nadolazeći ustanak”. Ne pripremamo nikakav teren pokušavajući “ujediniti specifičan pokret i narod, gerilu i ustaničke perspektive”. Ne tražimo uloge vođa ili avangarde, sadašnje ili buduće. Ionako će revolucionarni vođe današnjice, jednom kad spuste dupe na neku fotelju, postati sutrašnji krvnici pobunjenika. Zato mrzimo politiku, koja svojim posredovanjem vodi u gangrenu dijalektički slobodni tok između misli i djela. Ne zaslijepljuje nas sunce budućnosti, već grom iz vedrog neba odabranog čina pobune, koji je osmišljen, isplaniran i nadasve vrlo nužan protiv sve bržeg napretka stroja moći.
– Pristupamo na kritički način F.A.I.-, kritički jer ne shvaćamo rizik pretvaranja jedne slobodne – u vremenu i prostoru – mreže u platformu. Predložiti “neformalnu platformu polimorfnog anarhističkog djelovanja”, sa strukturama i infrastrukturama, znači strpati u kavez zvijer koja po svojoj prirodi mora ostati divlja. Djelovanje je raznovrsno, ima više lica i promjenjivo je, kao život, no raznovrsnost ne može postati jednostavni slogan koji pokriva, kao magla, nedostatke istog djelovanja. Svaki smo dan na ulici, u anarhističkim bibliotekama, na večerama, na koncertima, u skvotovima, ali kada bi sve to poistovjetili s pravim napadom na moć, koji smatramo neodgodivim i hitnim, lagali bi sami sebi. To bi značilo degradirati anarhiju uzdižući ono što je, ili što bi tome trebalo biti, anarhistička “svakodnevnica” kao krajnji cilj.
– Ne želimo “strukturama”, ili još gore “infrastrukturama”, nadomjestiti nedostatak organizacionog djelovanja pojedinaca, ne čini nas puko ujedinjenje jačima, naprotiv, strukture sklerotiziraju djelovanje. Mi pak smatramo da još i dalje vrijedan stari prijedlog o mreži drugova koji, bez da se znaju, vode dijalog kroz djela, kao što je predložio prvi tekst koji je pokrenuo neformalni projekt: tehnički/teorijski/praktični rast kroz razvoj direktnih akcija. “Udružiti organizaciju i teorijsku/praktičnu raspravu uz anonimnost grupa/pojedinaca moguće je uz široki dijalog direktnih akcija, koje osim što doprinose svojim specifičnim destruktivnim diskursom, nose i druge poruke (putem korištenih metoda i sredstava, cilj komunikacije), neovisno o materijalnoj šteti”.
– Spontanost nije sinonim za informalnost, a još manje informalnost znači dezorganizaciju ili osrednjost. Djela se spontano planiraju krenuvši od jednog ili više pobunjenih umova, konsolidiraju se kroz kritiku i analizu za rješavanje problema taktike i logistike, da bi se zatim rascvjetala kao otrovni cvjetovi na poljima uspavanog društva.
– Neformalnost ne znači susret s “drugim srodnim političkim grupama” da bi se koordinirale borbe, neformalnost je protuotrov za političko zastupanje. To je metoda koja poboljšava kvalitetu odnosa među pojedincima, izbjegavajući stvaranje “političkih” odnosa u svrhu količinskog rasta. Neformalnost je otvorena, ali nije transverzalna.
– Pristupamo na kritički način Međunarodnom Revolucionarnom Frontu. Kritički jer nismo, niti želimo postati, “oružana organizacija”, niti osjećamo potrebu da to naglasimo u odnosu na razoružanje i na reformističke kritike većine. Ponosni smo što smo dio kaotičnog fronta drugova u ratu protiv društva, s licem u lice protiv neprijatelja, s oružjem u ruci. Vračajući se ponovno na tekst kojim je rođena Neformalna Anarhistička Federacija: “K tome, tko je dio Neformalne Anarhističke Federacije njen je militant u potpunosti samo u specifičnom trenutku direktne akcije i njene pripreme, ona ne prožima čitav život i sve planove drugova, što omogućava da definitivno spremi na tavan svaku specijalizaciju oružane borbe”.
– Mi smo individualisti, ne kolektivisti. U temeljima našeg djelovanja stoji individualna kretnja. Stvaramo slobodna i nestabilna udruženja pojedinaca kako bi djelo bilo što prodornije. Izjave kolektivnih borbi vode u zastupništvo, zametak politike, i u reformizam. Stabilne organizacije sinteze kristaliziraju spremnik kako bi potencirale sadržaj: pružaju odskočnu dasku profesionalnim političarima, jednu alternativu i paravan broja (mada malenog) neopredijeljenima.

Ne podcjenjujemo ključnu važnost dijalektike između drugova, bili oni unutar ili izvan zatvora, zato zahvaljujemo na poticajima koje su našim umovima i našim djelima pružili tekstovi drugova iz zatvora (Nikosa Romanosa, Alfreda Cospita, Nicole Gaia, zatvorenih drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija…), i izjave o preuzimanju odgovornosti koji su uključeni u F.A.I. (CCF ćelija urbane gerile, Grupa Kapibara, Pirotehnički komitet za izvanrednu godinu…), koji su nam premda različiti i često kontradiktorni pomogli da razriješimo sumnje i potakli nas da konkretiziramo naše djelovanje.

Velika oklada ovog doba je istovremeno suluda i nužna.
Suluda da raštrkane grupice sanjara pokušavaju boriti se protiv dominacije, nužna da to učine.

Nukleus Danaus Plexippus
NEFORMALNA ANARHISTIČKA ORGANIZACIJA
MEĐUNARODNI REVOLUCIONARNI FRONT

Prvi tjedan juna 2016.
Do skora

Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

General

ŠPANJOLSKA: TEKST SOLIDARNOSTI S DRUGARICOM UHAPŠENOM ZA PLJAČKU BANKE

36

Svako srce je jedna tempirana bomba.

13. aprila Mossos d’Esquadra [specijalne jedinice, nap.prev.], u suradnji s njemačkom policijom, izvršili su tri pretresa. Dva u privatnim domovima i jedan u skvotu Blokes Fantasma. Represivna operacija okončana je hapšenjem naše drugarice, protiv koje je izdan europski nalog za uhićenje, zato što je Njemačka podigla optužnicu za sudjelovanje u eksproprijaciji jedne njemačke banke 2014.
Od 14. aprila u izolacijskom režimu zatvora Soto de Real (Madrid), i unatoč činjenici da je izrazila želju da ne bude izručena, sutkinja Angela Murillo, iz četvrtog odijela Nacionalnog Suda, popustila je (kao i obično) volji njemačke države te je 26. maja izdala nalog za izručenje u roku od maksimalno 10 dana, nakon čega će ući u zatvor maksimalne sigurnosti.
Javna tužiteljica iz Aachena (Njemačka) je ona ista koja je prošlog 24. juna izdala europski nalog za uhićenje jedne nizozemske anarhistice, uhapšene na grčko-bugarskoj granici, gdje je bila zadržana dva mjeseca. Nakon čega je izručena u Koeln, gdje je ostala u zatvoru 4 mjeseca, i ona optužena za eksproprijaciju jedne njemačke banke 2013. Od 16. decembra nalazi se na uvjetnoj slobodi u očekivanju suđenja.
Ono što moćnici nazivaju krizom nije drugo nego kapitalističko restrukturiranje koje nas s jedne strane vodi u prekarijat, osiromašenje i u nesigurnost naših života, a s druge strane mora ugušiti i zatvoriti sve osobe koje odluče da se bore i pobune protiv ovog života bijede na koji nas žele osuditi.
Očiti primjeri su “ley mordaza” (nap.prev. na talijanski, zakon brnjica), novi kazneni zakonik, novi antiteroristički zakon…
Kako bi mogli sprovesti sve političke ekonomske mjere nužne za održavanja statusa quo moraju neprestano usavršavati svoje represivne i nadzorne organe.
U ime sigurnosti i demokracije suradnja između država na represivnom nivou je realnost koju sve više unapređuju: europski nalozi, susreti uniformiranih kolega iz različitih zemalja, kao i baza podataka “nepoželjnih” osoba te arhive DNK su dio njihovog nadzornog arsenala.
Licemjerje Europe profita otvara granice cirkulaciji kapitala i robe, a istovremeno ih zatvara svima koji odbijaju da žive od mrvica, koji bježe iz bijede i iz devastiranih područja, ili iz ratova koje su izazvali i raspiruju upravo oni koji žive s druge strane tih istih granica.
Ta Europa gleda neumoljivo, sa zastrašujućom normalnošću, ta ista barbarstva koja je prouzročila.
Prošlost i sadašnjost nam dokazuju da je moguće prekinuti tu normalnost: prkoseći zakonima dominacije/moći, suglasnosti i kapitala, uzimajući život u vlastite ruke.
Iskustvo obrane Banc expropriat na ulicama kvarta Gracia u Barceloni nije samo otvorilo pukotinu u socijalnom miru koji nam žele svakodnevno nametnuti, nego je pokazalo jednu šansu i nadu za izgradnju jednog autonomnog i dostojanstvenog načina života.
Znamo da je buntovni plamen koji je gorio u Graciji ovih dana ugrijao srce naše drugarice tokom izolacije u Madridu, i unatoč razdaljini bila je uz nas u našim djelima i u našoj strasti ovih noći, kao što je to i inače radila.
Nema veze da li je drugarica kriva ili nije za djela za koja je optužuju, taj posao ostavljamo trulim zaštitnicima sistema.
Svaki način eksproprijacije neprijatelja, koji nas stoljećima pljačka, nije samo pravedan nego i poželjan.
Sva naša podrška svima koji riskiraju svoju slobodu u eksproprijaciji Kapitala.
Buntovna i međunarodna solidarnost svim borcima
Sloboda za drugaricu uhapšenu 13. aprila u Barceloni i za sve anarhističke zatvorenice

ZA ŠIRENJE POBUNE

Solidarne Anarhistice

Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

General

GRČKA: PISMO ANARHISTIČKOG ZATVORENIKA NIKOSA ROMANOSA POVODOM MEĐUNARODNOG DANA SOLIDARNOSTI S DUGOGODIŠNJIM ANARHISTIČKIM ZATVORENICIMA – 11.06.

fantazya-20poster-1

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
Prošla je godina i po otkad sam bio zaključan u bolničkoj ćeliji uz sve simbole državne prisile oko mene (naoružani panduri, naredbe lokalnog tužitelja o prisilnom hranjenju), dok sam istovremeno gledao i saznavao o brojnim predivnim djelima pobune i prkosa koji su se odvijali na ulicama. Bez obzira na proturječnost ovog zaključka, tih sam dana, sa čitavom njihovom surovošću i poteškoćama, osjetio moje srce kucati kroz jedan primitivan osjećaj radosti, dok je moj um putovao daleko, prema plamtećim obzorima bez rešetaka i željeznih ograda. Od zapaljenih policijskih vozila u policijskim postajama Atene i napada požarima, do vozila MEP-a (članovi europskog parlamenta) u Bruxellesu i do solidarnih okupljanja prijatelja i drugova ispred bolnica, od borbenih prosvjeda i barikada iza kojih su se bijesne oči susretale ispod kapuljača do okupacija gradskih vijećnica i fakulteta koja su izmjenjivala prostore borbe, stvarajući točke diverzije u svojim operacijama i prostore širenja anarhističkih ideja. Osjećaj da je anarhija sposobna pronaći prostore i načine životnog razvoja te ostati živa i opasna bili su najljepši i najsnažniji osjećaji koji su, smatram, odražavali snagu solidarnosti.

“Tako ja želim gledati na ove godine u zatvoru, smatrati ih dijelom svjesnog izbora, izbora koji unatoč poznatim i očitim ograničenjima omogućavaju jednu drugačiju perspektivu, ne samo u vezi antizatvorskih borbi nego i anarhističkih borbi općenito. U tom pogledu mislim da mi zatvoreni anarhisti nismo samo “zatvorenici”; svesti nas na samo tu definiciju značilo bi svesti naš doprinos i spriječiti nas da nastavimo sudjelovati u borbi za potpuno oslobođenje u svoj svojoj širini i složenosti.” – Francisco Solar

Zato trenuci borbe kao što je međunarodna solidarnost s anarhističkim zatvorenicima ne predstavljaju ništa više nego okidač za događaje za izoštravanje subverzvivnog sjećanja i za podsjećanje nas samih da borba protiv dominacije znači istovremeno i borbu protiv zatvora. Zato što napadačko i destruktivno djelovanje protiv kaznenog kompleksa predstavlja trenutke u kojima sloboda protječe kroz naša tijela i probija status zatočeništva koji nam je nametnut. Dok ljudske geste između zatvorenika i slobodnih drugova poprimaju ponovno toplinu zagrljaja, požari i eksplozije odražavat će našu želju da se ponovno sretnemo s našim vlastitim uvjetima. Sve dok svi ne budu slobodni.

Snage i solidarnosti svim anarhističkim zatvorenicima

Nikos Romanos

Izvor: Act For Freedom Now!

General

ŠPANJOLSKA: TEKST ZATVORENOG ANARHISTA FRANCISCA SOLARA – “NIŠTA NIJE GOTOVO. O POTREBI POTPUNOG PRIHVAĆANJA NAŠIH IZBORA.”

Solidarity-1024x778

“Anarhistički zatvorenici nisu sami” i “ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
Zatvor je dio našeg svakidašnjeg života, ne samo za nas unutra, nego i za sve koje odaberu stalni sukob s moći. On je u našim riječima, idejama i projektima; u svakom koraku koji učinimo na putu prema potpunom oslobođenju. Zato je nužno umanjiti pitanje zatvora.
Da bi malo izoštrili naše misli: odabirući živjeti život protiv svakog oblika autoriteta i moći, otvoreno se izjašnjavajući kao njegovi neprijatelji, prihvaćamo posljedice, uključujući zatvor i mnoge druge stvari koje proizlaze iz tog izbora. Sve započinje našim slobodnim izborom borbe protiv postojećeg: zato je mogućnost zatvora sadržana u njemu, ona je dio tog izbora. Gledajući u povijest možemo vidjeti kako su svi koji su pokušali uništiti moć uzeli zatvor u obzir, na svom putu u ovom svijetu, bilo posredno ili neposredno. Zatvor postaje neizbježan za svakoga tko odluči slijediti određeno djelovanje, više nego mogućnost postaje sigurnost, posljedica koju je vrlo teško izbjeći. Postaje neodvojiv od borbe. Dakle, ako je zatvor jedan element koji karakterizira život koji smo odabrali, možemo reći da je, nakon svega, on naš izbor. Svjesni smo rizika koje sukob s vlašću uključuje, ali unatoč tome mi se tome izlažemo, neprekidno pokušavajući stvoriti pukotine u ovoj realnosti, znajući da bi mogli provesti dugo godina iza rešetaka, jer kao što zatvor postaje sigurnost, isto tako znamo sa sigurnošću da nećemo uništiti moć.
Anarhizam je tenzija, ne realizacija. To nije poziv na pasivnost, upravo suprotno: to je neprekidna potraga za trenucima slobode, širenje i umnožavanje onoga što daje toplinu i boju našim životima. To je odluka o prekidu s apsolutnim istinama, koja nas tjera da nastavimo.
Dakle, ako krenemo s pretpostavkom da zatvor, mada ga pokušavamo izbjeći, postaje izbor koji učinimo čin odaberemo borbu, trebamo shvatiti da s njima ne prestaje sve, da ne predstavlja vrhunac borbe, ideja ili djelovanja, nego da se radi o još jednom prostoru u kojem se možemo boriti, nastaviti boriti. Na taj način želim gledati na godine provedene u zatvoru, smatrajući ih dijelom svjesnog izbora, izbora koji unatoč poznatim i očitim ograničenjima omogućavaju jednu drugačiju perspektivu, ne samo u vezi antizatvorskih borbi, nego i anarhističke borbe općenito. U tom pogledu mislim da mi, zatvoreni anarhisti, nismo samo “zatvorenici”; svesti nas na samo tu definiciju značilo bi umanjiti naš doprinos i spriječiti nas od sudjelovanja u borbi za potpuno oslobođenje u čitavoj svojoj širini i složenosti. Gledati na nas samo kao na “zatvorenike”, usredotočiti sve naše inicijative u kontekst našeg života u zatvoru značilo bi u stvari smjestiti nas u prostor koji nam moć nameće, no ja mislim da bi trebali pokušati to nadići. Nećemo zauvijek biti zatvorenici, samo se privremeno nalazimo u zatočeništvu, dok ne izađemo odavde i pokušamo doprinijeti anarhističkoj dinamici na ulicama. Ukratko, gledati na nas isključivo kao na “zatvorenike” značilo bi nas politički uništiti, a to je upravo ono što moć, između ostalog, želi učiniti.
S druge pak strane uključeni smo u borbe i zahtjeve unutar zatvora, u vezi našeg svakidašnjeg života i ne možemo ih jednostavno staviti sa strane; njihovo produbljivanje i umnožavanje, kao i pokušaj izoštravanja prijedloga, djela i ideja su elementi antizatvorske dinamike koji postaju jači kako mi stvaramo i tkujemo niti prijateljstva i suučesništva. No, takva antizatvorska perspektiva ne razvija se ni paralelno ni odvojeno od anarhističke borbe, ona je upotpunjuje i osnažuje. Borba za potpuno oslobođenje uključuje i borbu protiv zatvora, koji su među najvidljivijim izrazima društva i najjasniji dokaz gangrene postojećeg. U svakoj slobodarskoj inicijativi postoji teorija i namjera o okončanju zatvora, zato sudjelovanje anarhističkih zatvorenika u različitim iskustvima sukoba, rasprava i debata nužno uključuje i antizatvorsku točku gledišta, ali, kao što sam već rekao, ne smije se zaustaviti na tome ako želimo srušiti zidove i ne želimo ostati zarobljeni u ovom prostoru.

Ništa nije gotovo. Sve se nastavlja.
U sukobima vraćamo život u svoje ruke.
Dug život anarhiji.

Francisco Solar
Proljeće 2016.

Izvor: Act For Freedom Now!

General

ČILE: IZJAVA “ČOPORA SABOTERA HERIBERTO SALAZAR” – FAI/FRI (NEFORMALNA ANARHISTIČKA FEDERACIJA/MEĐUNARODNI REVOLUCIONARNI FRONT)

4df2b47f172399939359e4883bf5214a

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju “smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij “simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju… i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj “divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
Zato pozivamo pojedince i koordinirane afinitete koji se bore danas da se i dalje nastave boriti za oslobođenje svih živih bića i zemlje, bez da izgube iz vida politički aspekt naših djela, te prave neprijatelje i mete.
Sedam godina od smrti Mauricia Moralesa pozdravljamo grupu “Manada de Choque Anarquico Nihilista” zbog njenog trezvenog i ustaničkog djelovanja tokom prosvjeda 1. maja i 21. aprila, kada su još jednom dokazali uspjeh koordinacije među afinitetima. Kako bi bili jasni i opovrgli stranicu “Maldicion Ecoextremista” koja je pokušala prikazati ta djela kao čin neodgovorne urbane gerile, da bi si prisvojili slobodarsko djelovanje!
Pozdravljamo borce iz Revolucionarne Ćelije Paulino Scarfó (FAI-FRI), koji su u svojoj izjavi o preuzimanju odgovornosti za napad na Banku Santander u La Cisterni napisali: “Napad posjeduje svoju etiku i nije indiskriminiran; prigrlili smo napad požarima i ne podržavamo više ideje koje se pokušavaju širiti“.

Čopor Sabotera Heriberto Salazar (FAI-FRI)

Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

General

UK: OBJAVLJEN ANARHISTIČKI ČASOPIS “RETURN FIRE” BR.3 (05.06.2015.)

return-fire-vol3-covers-BW

Return Fire #3 : Contents (Winter 2015-2016)
Colonisation (Glossary, Return Fire #3)
Smarter Prison A5 imposed
RF #3 Colour Cover
RF #3 B&W Cover

Upravo smo objavili PDF verzije naših nedavnih štampi, za skidanje i štampanje. (Za prethodne brojeve pogledaj ovdje). Ukratko, pred vama je prošireno izdanje “Return Fire” br. 3 (zima 2015.-2016.), ispunjen vijestima, teorijom, poezijom i antagonizmom. Popraćen je tekstom iz našeg “glosarija” o kolonizaciji; prijelomom teksta za štampanje “Pametniji zatvor?”, koji smo dobili od “Radical Interference i objavili u decembru 2015.; i, na kraju, prenijeli smo jedan od tekstova iz br. 3, “Veil Drops” na theanarchistlibrary.org kao odvojeni tekst za čitanje i štampu.

Izvor: 325

General

PRAG [ČEŠKA]: POBJEDA “MREŽE REVOLUCIONARNIH ĆELIJA” U BORBI PROTIV RESTORANA RIZKARNA (23.05.2016.)

CEN5ca121_IMG_6218-300x225
[via mail:]

Borba Mreže Revolucionarnih Ćelija (SRB) protiv praškog restorana Rizkarna trajala je više od godinu dana. Vlasnik restorana, Vladimir Krulec, nije želio isplatiti plaće svojim zaposlenicima. Napokon je priznao poraz. Nakon pritiska SRB-a platio je dužne plaće nekim zaposlenicima koji su tamo radili.
SRB je organizirao različite sabotaže protiv restorana od marta 2015. Četiri puta su zapaljena vozila restorana. Nekoliko puta restoran je napadnut butanskom kiselinom. Došlo je i do više prisilnih evakuacija koje su dovele do zatvaranja restorana. Sabotaže su predstavljale velike poslovne gubitke. Prijetnja od novih šteta napokon je natjerala Kruleca da prizna svoj poraz. Učino je ono što su SRB željele: da isplati dužne plaće.
Pobjeda SRB-a je ishod sprovođenja u djelo. Odredili smo cilj borbe i putem direktnih akcija natjerali smo Kruleca da ga ostvari. Nismo dali prostora ustupcima. Nije došlo do posredovanja birokracije ili političara. Ni pregovora ni ustupaka da bi se pronašao kompromis. To smo ostavili drugima. Preferiramo logiku neprekidnog konflikta koji će natjerati naše neprijatelje da učine ono što mi želimo.
Bilo je i drugih oblika djelovanja prije nego je SRB počeo sa svojima. Prosvjedi, događanja, okupljanja, okupacija restorana. Sve su to organizirale druge grupe i u drugim okolnostima mogla su biti uspješna. No, nisu vodila ka uspjehu i zato je SRB započeo sa svojim akcijama. Bile su isplanirane da vrše pritisak na Kruleca. Autonomno djelovanje i korištene metode bile su osnažene okolnostima, što ne znači da predstavljaju univerzalni model za sve situacije.
Organizirana okupljanja mogu biti dovoljna za neke druge borbe. U takvim slučajevima nije nužno paliti vozila. No, kada umjereni prosvjedi ne funkcioniraju, sabotaža može biti dobar način za pobijediti u takvim borbama. A ova predstavlja dobar primjer.

Pronađimo nadahnuće i iskoristimo prednost stečenu iskustvom. Analizirajmo i iskoristimo za buduće borbe.

Mreža Revolucionarnih Ćelija (SRB) – 23.05.2016.

Revolucni bunky

General

BARCELONA [ŠPANJOLSKA]: IZJAVA O POSLJEDNJOJ REPRESIVNOJ OPERACIJI I SOLIDARNOST S UHAPŠENOM DRUGARICOM – RAZMATRANJE O PLJAČKI BANKE KAO METODI ANARHISTIČKOG DJELOVANJA (15.04.2016.)

images-3

U srijedu 13. aprila, u pet sati ujutro, započela je operacija katalonske policije Mossos d’Esquadra, pretresom dva doma i jednog skvota u četvrti La Salut, “Blokes Fantasma”, dok je oko dvadesetak stanara zadržano na policiji dvanaest sati.
Osim haračenja i uništavanja kojima su popraćene sve policijske pretrage, u ovoj je operaciji uhapšena i jedna drugarica, već uhićena u kontekstu operacije Pandora, i za koju je 11. aprila izdan europski nalog za uhićenje na temelju optužbe za sudjelovanje u eksproprijaciji banke u Njemačkoj.
Nakon njenog premještaja na Španjolski nacionalni sud, sudac Eloy Velasco naložio je istražni zatvor te je premještena u zatvor Soto de Real. Pošto je već optužena u sudskom procesu Pandora (u pripremi) i budući da je izrazila želju da ne bude izručena Njemačkoj, obrana se pozvala na “uvjetovanost” europskog naloga za uhićenje, tražeći da bude zadržana u pritvoru u španjolskoj državi dok je u toku navedeni proces. U maksimalnom periodu od dva mjeseca (koji se može produžiti na još jedan) Visoki sud bi trebao odlučiti da li će izručenje naše drugarice njemačkim vlastima biti privremeno suspendirano ili ne. Iz njemačke štampe doznajemo da je povezuju s eskproprijacijom koja se odvila prije dvije godine u gradu Aachenu, tokom koje je, opet po riječima štampe, napadačka grupa odnijela značajnu svotu novaca iz banke, bez ranjavanja i nanošenja osobnih šteta.
Kakav god bio ishod procesa mi želimo javno izraziti našu podršku drugarici, pošto su njeni revolucionarni ciljevi, njena borba i militantna aktivnost i naši. Mi koji je vrlo dobro poznamo znamo da je u potpunosti zaslužila solidarnost sviju. Govorimo o borcu i anarhistici, godinama aktivnoj osobi u antirasističkim, feminističkim i slobodarskim projektima u Barceloni, koja je uvijek bila solidarna s progonjenima, uvijek spremna pomoći, uvije na raspolaganju, uvijek velikodušna, vesela i nasmijana sa sebi bliskima, te uvijek beskompromisna i nepokolebljiva prema svemu što je smatrala nepravednim.
Medijski pokušaj da je pretvore u “javnu opasnost” ne može biti perverznija. Pogotovo kada ta operacija medijske manipulacije uključuje i prikazivanje banaka kao žrtve, u potpunoj suprotnosti od stvarnosti, i glorifikaciju onih koji su krali, cijedili kao limune, varali, deportirali i pravili drastične rezove nekažnjeno godinama, te kriminalizaciju onih koji su se pobunili protiv njihovog poretka i usudili se napasti iste. Nas koje su pokrali, cijedili, varali, deložirali nekažnjeno godinama.

Ne zanima nas da li je drugarica zaista odgovorna za te pljačke ili nije. Eksproprijacija je etički pravedno i politički legitimno djelo, metoda borbe koja pripada povijesti svih revolucionarnih pokreta.
U biti, unatoč stalnim pokušajima Moći da svede tu metodu na “uobičajeno krivično djelo” počinjeno iz interesa i individualne pohlepe, činjenica je da eksproprijacija mjesta akumulacije kapitala predstavlja konstantu u našoj povijesti: od anarhističkih sindikalnih grupa početkom dvadesetog stoljeća koje su pljačkale banke da bi podržale štrajkove ili pomogle obiteljima uhapšenih drugova, do različitih autonomnih grupa iz sedamdesetih i osamdesetih, kao MIL, OLLA ili ERAT (osnovali radnici SEAT-a), koji su preusmjerili zgrnuti novac bogataša na različite projekte borbi izrabljivanih, pa sve do grupa maquisa [antifrankistička gerila, nap.prev.], kao Sabatea [antifrankistički gerilac, poginuo 1960.nap.prev.] i Faceríasa [antifrankistički gerilac, ubijen 1957., nap.prev.], koji su u drugom poraću vršili pljačke da bi financirali otpor protiv Francovog režima. Smatramo da se eksproprijaciju, kao taktiku i kao dio opće političke borbe te kao društveni banditizam u kojem se vraća ono što su nam banke oduzele kako bi se oslobodili lanaca izrabljivačkog rada i nadoknadili potplaćenost, ne može osuditi ni po kojem principu, nego baš naprotiv. Činjenica da postoje osobe umorne od sistematičnog gaženja i cijeđenja koje vrši legalna mafija, potvrđuje da “nismo roba u rukama političara i bankara” i da na sreću čovjek pruža otpor umjesto da popustljivo prihvaća diktaturu kapitala nad vlastitim životom.
Policijska i medijska hajka pokrenuta nakon tih pljački u Njemačkoj ne smije zbuniti našu perspektivu i zamagliti pravog neprijatelja. Pravi javni neprijatelj je moć koji predstavljaju zločinci kao Wolfgang Schäuble i Angela Merkel, moć koja nije ispraznila samo par sefova, nego društveno bogatstvo čitavih naroda i teritorija. Radi se o moći transnacionalnih elita koje su osudile milijune ljudi na bijedu nametanjem mjera štednje u korist neoliberalnog i imperijalističkog projekta.
Hapšenje naše drugarice predstavlja još samo jedan razlog više da nastavimo borbu protiv tih elita i sistema koji zastupaju. Sistem koji pokreće akumulacija kapitala u nekoliko ruka na štetu patnji, otimačina i izrabljivanja ostalih. Ni policijska ni masovna propaganda režima ne mogu prekriti ono što je svima očito, a to je, kao što pjesnik kaže, kakav je zločin opljačkati banku u usporedbi s osnivanjem iste?

Neposredno otpuštanje zatvorene drugarice u Madridu!
Zaustavimo proces izručivanja!
Solidarnost s Blokes Fantasma i svim progonjenim borcima!
Dok bude bijede bit će i pobune!

Drugovi zatvorene osobe
15. april 2016.
Barcelona

Izvor: Act For freedom Now!

General

GRČKA: IZJAVA ZAJVERE VATRENIH ĆELIJA – ĆELIJA URBANE GERILE

images

Plan.
Anarhističkom “prostoru”.

I. Poziv
Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na “Crni Decembar” je imao takve trenutke…

I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući “Poziv”, ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću…
Za sve one kojima anarhija znači “iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira”, anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u “Crni Decembar” danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.

II. Sjećanje nije smeće
“Crni Decembar” je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, “problematične”, protiv države (i djelomično protiv inercije službenog “anarhističkog prostora”, protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na “Crni Decembar”. Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog “Crnog Decembra” da nije bilo novembra, oktobra, septembra… ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se – unutra – rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, “prostora”, revolucije…
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi…
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar “prostora” stara kao i sam “prostor”… Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni “prostor”… No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom “misli revolucionarno – djeluj nasilno”. Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom… U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

Continue reading →

General

PARIZ [FRANCUSKA]: “ANARHISTI” ZAPRIJETILI ANARHISTIČKOJ BIBLIOTECI “LA DISCORDIA” ZBOG NAVODNE ISLAMOFOBIJE (29.01.2016.)

header2

Uvodne riječi prevoditelja (Dialectical Vagabonds) na engleski jezik: Tekst koji slijedi je prijevod izjave koju je objavila anarhistička knjižnica “La Discordia” iz Pariza, nakon što su njene članove optužili za fašizam jer su kritizirali Islam. Različiti komentari kružili su pariškom “antiautoritarnom” sredinom, opisujući La Discordiu i non-fides (mada nisu ista stvar, premda su neke osobe uključene u oba projekta, dok drugi samo vode knjižaru/knjižnicu) – kao anarho-nacionaliste. Ako itko pogleda oboje na samo dvije sekunde shvatit će ne samo da nema ni tračka istine u tim klevetama, nego i da su uvijek imali međunarodni stav, za razliku od nekih jasnih nacionalističkih stavova nekih “anti-autoritarnih” (npr. izostanak kritike palestinskog ili kurdskog nacionalizma). Iako ti grafiti mogu ličiti na jedan zaista trivijalni incident, takve stvari, ako se ne čvrstu pobiju, mogu prerasti u jedan bijedni ishod, mnogo gori od etiketiranja. Laž već prijeđe pola svijeta prije nego istina uspije i cipele obući. A u svijetu laži većina osoba je spremna povjerovati u bilo što, ako se poklapa s njihovim predrasudama – u laži se vjeruje iz povjerenja, većina ljudi neće sami provjeriti vjerodostojnost (dovoljno je pogledati povijest staljinizma da bi shvatili kako nastaju zlobne klevete i tehnike miješanja). Zato, u duhu solidarnosti s tim anarhistima preveo sam ovaj tekst, mada se tiče zaista samo nekoliko osoba.

Kao što je već dugo vremena planirano, u utorak, 26. januara, održana je rasprava naslovljena “Islamofobija: pojmovni politički raket ucjene”, u La Discordiji. Željeli smo raspraviti između nas i ostalih temu koja predstavlja raskrižje današnje sve šire konfuzije oko osude racizma i obrane religije. Zajednička diskusija bila je zanimljiva i oko šezdeset prisutnih drugova i drugih osoba (obećajemo, idući put unajmit ćemo veći prostor, i s više stolica!) dokazalo je da mnoge osobe osjećaju potrebu za revolucionarnom kritikom religije, svake religije, čak i Islama, kojeg neki žele izuzeti, zato jer je to “religija ugnjetavanih”.
Međutim, kad smo došli u utorak popodne ugledali smo pročelje Discordije išarano, vjerojatno tokom noći. Nekoliko zaokruženih A (hvala!) te nemaštovite i zaista loše ispisane parole crnim sprejom (“fašisti” i “rasisti”).
Sve popraćeno jednim letkom “zahtjeva”, tvrdeći da mi djelujemo kao pokretni motor za “islamofobiju i rasističke teorije” te da smo “prijenosna traka ideologija moći” itd. No, nećemo sada prenositi sve njihove besmislice, koje su sve dobro nasmijale. Ako ih baš želite pročitati, nasmijte se s nama (ili pak radije napadnite nas nego zidove) u knjižari i tokom rasprava.
Odgovor na te uvrede predstavlja uspjeh diskusije koja je održana u utorak 26., kao i sve ostale.
Da skratimo priču, vrijeđajući (i nečitki) grafiti izbrisani su u 5 minuta (što se prakse tiče, imate još mnogo toga za naučiti, djeco!), ali zaokružena A smo ostavili! I naši su se susjedi dobro nasmijali na vaša sranja, budući da vaš podvig nije doveo ni do čega ili ni do koga. Slučajno, još jedan mali komentar hrabrim grafiterima/komedijašima: ako vas nije snimila DGSI (Opća uprava za unutarnju sigurnost) to je zato što smo skinuli i uništili kameru koja nas je nadgledala (mnogo prije objave izvanrednog stanja).
Svatko će cijeniti razliku između onih koji (patetično) napadaju jednu anarhističku knjižnicu, koja je već pod represijom, i onih koji napadaju mnogo ozbiljnije probleme.
Osim toga nismo naišli na druge natpise u našem kvartu, čak ni na bankama, policijskim stanicama, školama koje surađuju s DGSI, crkvama, sinagogama ili džamijama. Kakvog li velikog revolucionarnog napada onda, i to na anarhiste. I da smo očekivali “pažnju” takve vrste (mislili smo na nešto “konkretnije”), to nas ne bi bilo odvrnulo od bilo kakve namjere da razvijemo, podijelimo i širimo jasne revolucionarne oblike rasprave, bez kompromisa s ikakvim oblikom moći, uključujući i religiju, i bez kajanja u našoj kritici kompromisa politikanata među nekim dijelovima “sredine” – naprotiv!
Pozdrav ateističkim “fašistima”, nevjernicima koji su sada, od Teherana do Saint-Denisa, pod prijetnjom za “islamofobiju”, zbog uplašenih moćnika, i zbog ovih “skorojevića” iz francuskog akademskog sitnog građanstva, koji poznaju samo rasizam vlastite klase, i koji pokazuju da je njihovo jedino djelovanje, kroz ovih deset godina, vještina ispisivanja nečitkih grafita na pročelju jedne anarhističke knjižnice i organiziranje… tribina s vjerskim autoritetima. Djelovanje koje je na istoj razinu kao i njihova teorija.
Naravno, ako s jedne strane netko hladnokrvno primijeni prijetnju koju država primjenjuje na revolucionarne ateiste, a s druge rasističku/tehnološki kompatibilnu Ljevicu s druge, svatko može brzo shvatiti što zaista može biti opisano kao “prijenosna traka za ideologije moći”: oni koji su obično pod represijom? Ili pak radije oni kojima nudi svoje fotelje na fakultetima i svoje menadžerske pozicije u svojim institucijama (u biti, ta je galaksija sastavljena nadasve od akademika i rukovoditelja iz srednje i više klase, imigranata ili ne). Ne začuđuje onda što njihov politički subjekt niti poštuje niti čuje taj post-moderni bordel, kao što su sve nedavne pobune dokazale.
Na kraju, hvala svima koji su se pojavili i koji će se ponovno pojaviti. I hvala svakome na informacijama o našim odanim umjetnicima, koji su nekako uplašeni pošto su nesposobni da javno iznesu svoje ideje.
Pozivamo sve osobe s revolucionarnim idejama i aktivnošću, bili anarhisti ili ne, da zaoštre odgovor na ovu novu reakciju i izraze solidarnost s onima koji se nalaze na meti ovih preporođenih reakcionara, da podijele svoju kritiku, koja ne zahtjeva toliko hrabrosti. I da prekinu pokušaj izolacije antireligioznih revolucionara (dakle, ne radi se više o tautologiji?).

Protiv svakog oblika moći, protiv svih religija i svih rasizama, dug život revoluciji! Dug život anarhiji!


29.01.2016.

Neki slobodari u diskordanciji.

http://ladiscordia.noblogs.org/

ladiscordia@riseup.net

Izvor: Act For Freedom Now!

General

ŠPANJOLSKA: PISMO ANARHISTIČKOG ZATVORENIKA, GABRIELA POMBE DA SILVE

aliment

“Dok postoji jedna niža klasa, ja sam dio nje, i dok postoji kriminalni element, on je u meni, i dok postoji jedna jedina duša u zatvoru, ja nisam slobodan.” Eugene Debs

Drugovi!
Danas sam dobro raspoložen (znate, naš život nije jedna ravna linija, niti kostantna, ili statična…), i oni koji me lično poznaju znaju da posjedujem prilično crni smisao za humor (ono što druge “skandalizira” meni je smiješno itd.), gotovo ciničan (pogotovo kada se govori o stvarima koje imaju veze sa “Zakonom”, “Pravima”, “Vlašću” itd.); zato što su to “stvari” koje ne mogu shvatiti ozbiljno (mada je moj život isprepleten sa svim tim), kolikogod te “stvari” ozbiljne bile.
Stoga, pišem ovo neformalno, s osmijehom na licu (iako govorim o ozbiljnim “stvarima”) pošto je smisao za humor jedna od “stvari” koja me oduvijek održavala u “borbi”. Ne mogu se prestati čuditi kada vidim/čujem političare koji pune svoja usta riječima/pojmovima kao što su “živimo po Pravilima zakona”, “svi smo isti pred zakonom” itd. “Španjolski zaštitni znak” (tako to sad nazivaju) ne zna što je Demokracija (uzimajući u obzir da ni ja nisam demokrata); Zakon je “manjino-kracija” i služi samo interesima jedne kaste (sviđa mi se pojam kaste, zato jer upravo to imamo u ovoj Zemlji), a mi koji se ne smijemo njihovim vicevima smo svi “protiv sistema”. Sumnja li uopće netko u to?
Tkogod ispunjava svoja usta tim riječima u ovoj zemlji je “bijedni lopuža” (ili potencijalni), zato što i “obični ljudi” – iako nisu “anarhisti” – sasvim dobro znaju da je poslovno-politička kasta (da, ona iz “okretnih vrata”, slučaj Filesa i Malesa, Gal, slučaj Guertel, slučaj “crnih kartica”, ERE[1] itd., itd.) opskrbila čitav pravosudni reket (C.G.P.J., T.S., T.C.[2] itd. itd,) hrpom “pisara” koji kada “sude” (ili “istražuju”, “optužuju”, “love”) jednog od svojih, taj ulazi na jedna vrata i izlazi na druga… i da se Banke, poduzeća energije i telekomunikacija (da ne govorimo o građevinskim kartelima, prijevoza, otpada itd., itd.), MMF i “Europski Konzorcij” mogu rasipati takvom hrpom novca… da mogu kupiti svakoga i ušutkati većinu.
Najgora stvar je shvatiti kako ta endemska korupcija dovodi one najsjebanije do beskućništva, gladi, bespomoćnosti, oduzima im više školovanje… Znam da u tome nema “ničeg novog”, ali nikada nije bilo čitavo to “oduzimanje i zbrajanje” svih tih podlaca toliko poznato, u eri “komunikacije”… a ipak se Političke Stranke, najveće lopuže i pljačkaši, najveće “demokrato-ubojice” i slobodo-ubojice u ovoj zemlji, i dalje pojavljuju u “anketama”… da nije zbog činjenice što vidim tako mnogo siromašnih nepismenih, marginalnih i bolesnih ljudi umirati (i trunuti) oko sebe, cinično bih izjavio: imamo političare koje zaslužujemo. Ali, zaslužujemo li doista to? Možemo li dostići samo stupanj “ozlojeđenosti”? Možemo li se samo nadati (i stremiti) Mesiji, Političkoj Stranci koja će nas “spasiti”?
Zabavlja me to njihovo nepokolebljivo pozivanje na “Ustav” (i na njihove “anti-ustavne” protivnike), “Demokraciju”, poštivanje “Sudskih Odluka” (naravno, ako se njih osobno ne tiču), “istrage u toku”; i otkad je ruka Pravde uhvatila Rodriga Rata (znate, velikog ekonimista!) za vrat, stalno govore o Pravu “zatvorenika” na ugled i poštovanje…
Otkad je ovoj zemlji stalo do ugleda i poštovanja zatvorenika? Kojih zatvorenika? Da nam je ostalo imalo hrabrosti i ponosa zapalili bi sve Institucije (s njima unutra) ove zemlje i čitave Europe! Oprostite, moje nihilističko ja je ovdje izašlo… ili bolje bez onog “oprostite”…
Gdje sam ono bio stao? Ah, da, poštivanje zatvorenika? Da, vidio sam kako je čak Barcenas[3], u tih par mjeseci što se našao zatvoren na “uglednom odjelu”, postao protiv sistema i govorio protiv “zlostavljanja” kojima je prisustvovao za vrijeme perioda provedenog u zatvoru… za razliku od njega, Ortega Cano[4] je davao “političke savjete” PSOE-u[5] na samim vratima zatvora (tokom jednog od svojih zatvorskih izlazaka). Vidio sam ih kako podržavaju Isabelu Pantoju[6] (kada je i ona izašla uz pogodnost izlaska)… predivno! I kako su “zajamčili” “izlaske” Jaumeu Matasu[7], mada su “suđenja bila u toku”! Da ne govorimo o bijegu Grofice ili Markize Aguirre[8] (nisam nikada dobio ta vojna, klerikalna i aristokratska prava staleža) kroz ulice Madrida.
“Zatvorenici” koje ja znam (one oko sebe) nisu tako “čuveni” i naravno oni ne dobivaju “pogodnosti izlaska” (nema veze što su odslužili četvrtinu kazne, što im je ostalo samo mjesec dana kazne, što su na smrt bolesni ili su teškog mentalnog zdravlja) ili prava, zato jer su “siromašni”, “protiv sistema”, “protiv ustava” i/ili “teroristi”…
Poštivanje prava zatvorenika? Nemojte me nasmijavati!! Kada se toj kategoriji zatvorenika (oni dolje lijevo, kao što bi Sub-Marco rekao) odbijaju njihovi “izlasci” i/ili prava, ne vidim staru bagru Kraljevstva (Angel Yuste Castillejos) da drži govore u Parlamentu ili daje presice pred Ministarstvom Pravosuđa.
Recite mi, indignatos! Je li vas zaista zaimaju Prava svih zatvorenika? Znate li da su ovdje prava samo komad papira? Kakva vrsta “Prava” je Iščezavanje? Ne kaže li L.O.G.P.[9] da svi zatvorenici imaju Pravo da odsluže svoju kaznu u zajednicama odakle dolaze?
Recite mi! Ne kaže li da svi zatvorenici imaju Pravo sudjelovati u svim društvenim, kulturnim i sportskima aktivnostima? A zašto ne oni iz režima F.I.E.S [specijalni režim za političke zatvorenike, nap.prev.]? Govoreći o F.I.E.S., znate li uopće što je to?
Ne kaže li L.O.G.P. da svi terminalni bolesnici moraju biti otpušteni kako bi mogli umrijeti dostojanstveno u svoj sopstevnom okruženju sa svojom obitelji i voljenima?
Ali ima još… kada “valovi” građana zauzmu ulice tražeći da se “Sovaldi” treba davati pacijentima s hepatitisom C, odnose li se oni zaista na sve građane? I na zatvorenike? Jesu li zatvorenici “građani” ili gube sva prava kada uđu u zavor?
Poznajete li slikara Jamesa Ensora? Ako ga ne poznate savjetujem vam da pogledate njegovo djelo naslovljeno “Doctrinal nourishment“… “oni dolje lijevo” smo definitivno mi: nitko… samo što nam danas sranje dolazi s TV ekrana.
No, vratimo se na Ustav (tu Knjigu svetu kao Bibliju, koju nitko od nas ne bi upotrijebio ni da zamota džoint). Mada vam može zvučati čudno, ali ja sam ga morao pročitati, uz ostalih stotina, tisuća knjiga, Ugovora i Kaznenih Zakona (stvar je u tome što je 30 godina zatvora zaista puno…), da bih vidio što ti odvratni “demokrati” kažu. Pravo na pristojan dom, posao, školovanje… razumijete? Pravo da imate prava, mogli bi reći. Zajebi!
I onda kažu da smo mi anarhisti “utopisti”… zato jer mi nismo takvi idioti da napišemo neku Svetu knjigu ispunjenu sranjima koja ne bi nikada mogli primijeniti?
Nisam nikada glasao (niti ću ikada) zato što odbijam da predam moje odgovornosti marionetama IBEX-35[10]… ali postojala su vremena kada sam se, da, borio da bi se priznala Prava zatvorenika (toliko su nas tukli da nismo više bili za ništa), ali zatim sam vidio kako su se ta Prava* strogo primjenjivala na one iz GALA, na korumpirane, na fašiste i “zatvorenike” ulizice! Kako ironično! Na tisuće zatvorenika odozdo se borilo Desetljećima samo da bi kasnije vidjelo kako se ta Prava primjenjuju samo na one odozgo.

Continue reading →

General

UK: OBJAVLJEN 1. BROJ ANARHISTIČKO-NIHILISTIČKOG ČASOPISA “PAROXYSM OF CHAOS”

Paroxysm of chaos front cover
Download: Paroxysm Of Chaos

 

Objavljen je 1. broj anarhističko-nihilističkog časopisa “Paroxysm of Chaos”. 

Sadržaj:
1. Preludij ambisu (Uvod u ovu publikaciju)
2. Potpuno oslobođenje kao egoistični i ikonoklastični pojam
3. O radikalnom moralizmu i divljini
4. Protiv militantnog jezika
5. O “dobru” i “zlu”
6. Svetogrdni smijeh
7. U ambisu-kaosu
8. Veganizam s nihilističke i anti-civilizacijskog aspekta
9. Kritika, a ne program: Za kritiku civilizacije bez primitivizma
10. Meksiko: Otvoreno pismo Amelie Pelletier i Fallon Poisson
11. Meksiko: Odgovor anarhističkog druga Carlosa Lopeza “Chive” Međunarodnoj Revolucionarnoj Ljevici “Buonaventura Durruti”
12. De Profundis Clamavi
13. Rat državi: Subjekt želje
14. Rušeći zatvor civilizacije
15. Razmišljanja oko izjava o preuzimanju odgovornosti
16. Izjave o preuzimanju odgovornosti – Trenuci rata
17. Individualistička poezija

Paroxysm of chaos back cover

Okrećem se oko sebe i vidim leševe svukuda.
I tko sam ja? Netko tko je pobjegao leševima? Možda. Možda ne.
Kada mržnja i očaj prodru kroz oklop krvi i mesa.
Kada se negacija i želja stope u jedno.
Tada. Um će postati oružje.
I što nag čovjek čini s oružjem u ruci?
Hoće li pokušati preživjeti, hoće li pokušati uživati?
Odluka je njegova, u njegovim vlastitim rukama.
Jasno, mora naučiti to upotrijebiti.
Zatim igrati i pokušati.
S mržnjom i ljubavlju.
Oštricom i nožem.
Perom i tintom.
Škarama i kliještima.
Plamenom i željom.
Egoizmom. Nihilizmom, Anti-civilizacijom. Anarhijom.
Pojmovi koji će poprimiti svoj značaj kroz samokritiku, djelovanje i razmatranje.
Prije i najprije individualno shvatiti, zatim krenuti kolektivno, ili će pak neizbježno postati ideološki.

Zašto stvarati strah u protivniku?
Tako bih trebao priznati da je moje postojanje definirano sistematiziranom stvarnošću.
Ne propuštam stvarnost, sasvim je jasno osjećam.
Ali želim nadići tu stvarnost i odbijam da me definira ikoje sadašnje postojanje, ili predviđeno lošija ili željena budućnost.
Čitav život je danas snop sistema.
Ako se anarhija pretvori u to, onda želja postaje zarobljenik a svijest politička.
Želim suradnju s drugovima, prihvaćam različitost, uživam u svakom obliku napada.
Ali ako je anarhist još samo jedna uloga koja mora biti odigrana ili poštovanje koje treba biti iskazano, onda ne prihvaćam.
Bez predaje, postojati znači živjeti.
A živjeti znači napasti.”

 

General

FRANCUSKA: OBJAVLJEN 2. BROJ ANARHISTIČKOG ČASOPISA “DES RUINES”

ruines452ruines4522
(klikni na sliku da bi pročitao sadržaj)

Sa zadovoljstvom najavljujemo izlazak 2 broja aperiodičnog anarhističkog časopisa “Des Ruines” [“Ruševine”], ovaj put na 168 stranica i s 3 dosjea. Namjera časopisa je da pokrene rasprave, istraživanja i razmatranja o anarhističkim i antiautoritarnim perspektivama. Neke od rasprava prisutnih u ovom broju su živuće i uvijek aktualne, dok su druge, ostavljene po strani, izvučene za potrebe časopisa.

Naslovnice, sadržaj, uvodnik i detalji na
http://desruines.noblogs.org/

Sve narudžbe i pitanja u vezi narudžbi i distribucije te cijene, isključivo kod našeg distributera, anarhističke biblioteke “La Discordia”  u Parizu.
Za narudžbe, adresu primatelja i uplate (ne zaboravite na poštarinu):
Des Ruines c/o Bibliothèque La Discordia
45 Rue du Pré Saint-Gervais
75019 Paris
France

General

NI NJIHOV RAT, NI NJIHOV MIR!

d6b2a5942680be40b5173a575f0cc317

“Moramo poraziti neprijatelje Republike… uskratiti državljanstvo onima koji omalovažavaju francuske vrijednosti.” Manuel Valls, premijer, 14. novembar 2015.

Ako treba priznati nekakvu dosljednost Francuskoj republici, onda je to dosljednost u masovnim ubojstvima. Od Državnog Terora iz 1793.-1794., iz kojeg proizlazi upravo riječ terorizam, pa do represije nad ustanicima iz 1848. i komunarima 1871.; od kolonizacije i deportacije židova, koju su omogućila prethodna registriranja, sve do masakra alžirskih prosvjednika 1961. u središtu Pariza, sve su Francuske republike velikodušno masakrirale kako bi moćnici mogli i dalje vladati i izrabljivati. Francuska država je brdo leševa na čijem vrhu stoji gadost koja je mogla opstati samo gazeći svoje prave neprijatelje, pobunjenike i revolucionare koji su se borili za svijet pravde i slobode. Kada bi uopće postojale te “francuske vrijednosti“, ta bezimena glupost, onda bi to bio plakat ispunjen riječima koje traže osvetu nad buržoazijom, nad političarima, pandurima, vojnicima i popovima, koji su ih gazili kako bi potvrdili svoju moć.
Ah, ali sve je to prošlost. Ili nije? Zar su zaista desetljeća građanske participacije, trgovačke integracije i sveopćeg otuđenja izbrisala iz sjećanja, čak i onima koji još posjeduju tračak senzibilnosti, činjenicu da se pucanjem u gomilu ne bave samo daleki teroristi? Budući da se posljednjih godina francuska država naveliko vratila na međunarodnu scenu državnog terorizma, brojnim vojnim napadima širom svijeta (Libija, Mali, Afganistan, Obala Slonovače, Somalija, Središnja Afrika, Irak, Sirija). Svaki put drugom izlikom, ali razlozi uvijek ostaju isti: održati kontrolu nad strateškim resursima, steći nova tržišta i zone utjecaja, zaštiti osobne interese pred konkurencijom, onemogućiti da se ustanci pretvore u eksperiment slobode. I ako je potrebno šalju se čak neka upozorenja kojima se obavještavaju neumorni, da ova logika rata neće imati teritorijalnih granica: prošlogodišnja smrt jednog prosvjednika u Sivensu ili sva ranjena tijela u Notre-Dame-des-Landesu [prosvjedi protiv izgradnje aerodroma, nap.prev.] i u Montabotu imaju zadaću da nas podsjete kako se neće oklijevati, čak i ovdje, pri pokretanju velikih napada u maskirnoj odori na mase, kako bi se ulijevao teror.

Jer, što je drugo terorizam nego nasumično pucanje na gomilu kako bi se zadržala ili osvojila moć?

Kao što to slično svakodnevno čine bogataši ubijanjem i sakaćenjem milijuna ljudskih bića radom u ime novca koji zarađuju izrabljivanjem. Kao što to slično čine industrijalci i njihovi lakeji u bijelim mantilima trajnim trovanjem života na zemlji. Slično kao i sve zemlje koje zatvaraju i muče na laganoj vatri isključene iz njihovog tržišnog raja i sve koji pružaju otpor njihovim zakonima, izolirajući ih među zidove zatvora. Slično kao i veeeliki demokrati koji su pretvorili Mediteran u groblje nastanjeno tisućama nepoželjnih zbog jedine greške što ne posjeduju jedan valjani komad papira. No, mir države i kapitalizma nosi tu cijenu. Mir moćnika je rat protiv podčinjenih, kako unutar tako i izvan granica.

13. novembra u Parizu pravila igre su poštovana. Definirala se ona kao islamska ili republička, kao kalifat ili demokratska, država ostaje država, to jest autoritarna sila koja vrši masovno nasilje nad svima onima koji se ne žele pokoriti njenoj vrhovnoj komandi. Jedan od principa države je da priznaje samo podčinjene. Subjekte koji se moraju pokoravati zakonima, diktiranima s vrha, odnosno suprotno od slobodnih pojedinaca koji se mogu samoorganizirati bez vladanja i podređivanja.

Od bombardiranja Dresdena i Hirošime, sve do vijetnamskih sela pod napalmom ili sirijskih pod bačvama TNT-a, države nisu nikada oklijevale u svojim prljavim ratovima da žrtvuju dio vlastitog stanovništva ili svojih suparnika. Nasumičnim napadom na pariške prolaznike da bi kaznili državu, kositreni vojnici Daech-a [ISIL] samo su reproducirali neumoljivu logiku vlastitih protivnika. Stravičnu logiku, kao što je stravična svaka moć države.

Izvanredno stanje od jučer proglašeno u Francuskoj, mjera unutarnjeg rata jedne vlade koja prilagođava zemlju svojoj politici međunarodnog terorizma, samo je još jedan korak iz osnovnog djelovanja svake vlasti, u svrhu prisilne normalizacije života, institucionalnog kodificiranja, tehnološkog standardiziranja.

Jer, ako država gleda u budućnost, što ona vidi?
Ekonomske krahove, masovnu nezaposlenost, iscrpljene resurse, međunarodne vojne sukobe, građanske ratove, ekološke katastrofe, egzoduse naroda… Vidi, to jest, jedan sve nestabilniji svijet u kojem su siromašni sve brojniji i zbijeni, jedan svijet ispunjen očajem koji se pretvara u ogromno bure baruta, usred raznovrsnih napetosti (društevnih, vjerskih, identita). Jedan svijet u kojem ni najmanju zapaljenu iskru, kakva god ona bila, ne može tolerirati jedna sve totalitarnija demokracija.
Zato, baš kao što “građanin” znači “pandur”, “rat terorizmu” znači nadasve rat protiv svih koji izlaze iz kolone podčinjenih.

Svima koji se ne pokoravaju socijalnom miru, svim dezerterima iz ratova između moćnika i autoritarnih, sabotirajmo Nacionalno jedinstvo…

Pariz, 14. novembra 2015.

Loš subjekt,
neprijatelj Republike i svih država

Izvor: Finimondo

General

SAO PAULO [BRAZIL]: USTANIČKI ANARHISTIČKI POKRET – MIA PODMETNUO POŽAR U ITAU BANCI

04.jacopo ligozzi

“Mi maštamo da su naši interesi i interesi super-bogatih isti – kao da će, nekako, bogati postati toliko imućni da se raspuknu, i da će karamele padati po nama ostalima. Kao da su oni neka vrsta lonca dobročinstva. Međutim, činjenica je da lonci neće sami puknuti. Moraš ih udariti štapom.”

Naš nedavni napad na banku Bradesco podigao je neke sumnje u korporativnim medijima. U stvari, bomba postavljena na treći bankomat nije eksplodirala. Naša je namjera, po riječima nekih medija, bila pljačka vašeg trulog novca. No, na koncu, zapaljiva naprava s 20 litara benzina s uljem i dodacima neće nikada dignuti u zrak jedan bankomat.

Naša je namjera bila zapaliti vaš dom Kapitala.

U noći 13. septembra, u jednoj od elitnih četvrti Sao Jose dos Campos, izveli smo još jedan napad požarom na jednu podružnicu banke. Ovaj put je meta bila ITAU, koja je u drugom poslovnom kvartalu ostvarila sramotnu zaradu od 5.9 miliona reala [preko milijun eura, nap.prev.].
Izgleda da su kamatarenje i špekuliranje tuđim radom jedina stvar koja danas nastavlja pokretati već ionako rđave zupčanike kapitalističke superstrukture. To je ludilo našeg doba, gdje najslabiji žive u krizi dok se oni na vrhu časte na naš račun. Napade na niže klase oni nazivaju “prilagodbom”, dok svaki napad na više klasu zovu “terorizmom”.

I kao da to nije bilo dovoljno, marioneta [predsjednica] Dilma Rousseff napala je radnike oštrim mjerama štednje, dezinvesticijom i rezanjem socijalnih programa, a još moramo i gutati parlament ispunjen štakorima i crvima – i svim vrstama parazita – koji pune svoje stomake novcem iz podrške korporacijama, kompanijama, bankama i agribiznisu. Rade za svoj interes protiv želja naroda. To je ono što se naziva “demokracija”
Predstavnička demokracija – kapitalizirana i financirana do srži – se može jednostavno usporediti s kanibalnom večerom – svaki četiri godine biramo s kojim ćemo umakom biti živi požderani.

Što se tiče cinične i podmukle Rouseffine vlade, moramo naglasiti da nije u toku nikakav državni udar. Njeno upravljanje pogoduje baš istim sektorima koji su prošlog stoljeća zbacili Janga i Getulija [bivši brazilski predsjednici, nap.prev.]. Oni se nemaju čega plašiti pošto su sektori puča za sada sasvim dobro ispunjeni i do daljnjeg zaštićeni plaštom “socijalističke vlade”. Nema čak ni demokracije koju treba zaštiti. Politički režim slomljenih; predgrađa i sirotinjske četvrti Brazila su uvijek bile vojne diktature. Mi ne želimo izabrati umak, mi želimo izaći iz pećnice i odrubiti glavu kuharu.
Država, predviđajući kolaps kapitalističkog sistema u ne tako dalekoj budućnosti počela je povlačiti poteze na šahovskoj ploči, koristeći konje i pijune da bi zaštitila Kralja. Od Brazila do Španjolske – kroz Italiju, Irsku, Portugal i Grčku – danas prisustvujemo očaju vodeće klase u svojoj poziciji represivnih aparata koji još jednom napadaju mlade i radnike.
Antiteroristički zakon, po ideji parlamenta, daleko je nadišao cenzuru od prije par godina. Još jednom, u ime “sigurnosti” ciljaju na slobodu. Radi se o pokušaju ušutkivanja svih onih koji odbijaju prihvatiti željezni jaram mjera štednje, koje su posljedica beskrajnih gozbi viših klasa. Mi smo teroristi zato što smo zapalili banku? Da, jesmo. Ali nismo veći teroristi od onih koji pod neposrednom naredbom države masakriraju crnce, siromašne i druge na periferijama. Nismo veći od onih koji napadaju nastavnike i štrajakaše. Nismo veći od onih koji prodaju suzavce, rakete i oružje sionističkom režimu Izraela. Pravi teror se vrši odozgo prema dolje, vrše ga oni koji posjeduju novac i sredstva kako bi koristili teror kao metodu društvene i financijske dominacije.

Drugovi, spaliti banku je samo izravna reakcija na ono što se obično naziva “društveni mir”, a što mi radije zovemo “tišina potlačenih”.
Očito je da se vrijeme za takve stvari okončalo.
Nastavit ćemo paliti i sabotirati sve što predstavlja glavna uporišta vaše tvrđave, izgrađene na krvi i znoju drugih ljudi. Od banaka do palača kraljeva i korporacija do domova senatora, gradonačelnika i predsjednika.

No ipak, naglašavamo da smo svjesni kako nije moguće uništiti superstrukturu, i zamijeniti je jednim novim društvom utemeljenom na jednakosti i slobodi, jednostavno paljenjem nekoliko podružnica banaka. Znamo da takva djela predstavljaju samo jedan plač očaja za slijepe mase koje nastoje raditi sanjajući kako će jednog dana postati vođe ili šefovi, jer dok realnošću smatraju onu ispod svojih nogu zauvijek će ostati svezani za željezne lance.
Poznati citat Henryja Forda, jednog od zaštitnika današnjeg kapitalističkog sistema, kaže: “Dobro je što narod ne razumije bankovni i monetarni sistem, inače bi, mislim, izbila Revolucija već sutra ujutro.”
Meta revolucije i njezinog kaosa nisu ni muškarac ni žena koji čiste podpve buržoazije za par mrvica, meta je sistem koji dozvoljava postojanje takvog nejednakog odnosa.

Neki bi mogli reći da paljenjem banke nanosimo štetu kako onima na vrhu tako i onima na dnu, oduzimajući posljednjima pristup svakodnevnom procesu. Na to odgovaramo okrutnom istinom povijesti: strukturalne promjene iziskuju žrtvovanje.

One koje naša djela nadahnjuju pozivamo da se područno organizirate i počinite vaša vlastita djela. Dvije osobe i par litara benzina mogu nanijeti više kaosa društvenom redu nego što bi tisuću, ili čak na stotine tisuća mirnih i poslušnih osoba moglo ikad postići.

Organizirajmo se u autonomne ćelije MIA-e ili u bilo koju drugu anarhističku pobunu. Neka vaš borbeni uzvik budu vatra i barut!

K tome, ne slušajte medijske novinare, u službi imperijalizma – bezdušna djeca onih koji su nekada poklali urođenike na brazilskom tlu. Skupljači zlata i kapitala, posredne genocidne ubojice koje raskidaju najvišu vezu s čovječanstvom koja ostaje za sve nas: Istinu.
Mediji će uvijek napadati subverzivne koristeći čitav svoj arsenal. Pročitajte samo nekoliko stranica dnevnih novina ili pogledajte samo nekoliko minuta bilo kojeg TV kanala, i primijetit ćete kako neki novinari bijesno brane svoje sponzore. Baš kao psi stražari, uvijek će učiniti bilo što da održe besprijekoran imidž banaka, kompanija te čak i nacija koje nastavljaju financirati medije u Brazilu, tip odnosa koji veoma podsjeća na feudalizam.
Mi uzvikujemo: ne vjerujte Kraljevima, pastirima, medijima i bankama. Svi autoriteti predstavljaju na stotine stupova nosača naše bijede.

Jedina istina i jedini bog nalazi se u nama i u svakom živom biću oko nas.

Solidarnost zatvorenim anarhistima u Španjolskoj, Grčkoj, Turskoj i drugim zemljama koje sačinjavaju europsku tvrđavu.
Solidarni sa ZVĆ, FAI i drugim ustaničkim organizacijama!
Dobrostojeći, buržoazija i država su samo papirnati tigrovi.

Da više ne bude ratova između ljudi koji bogate crve u bunkerima na drugom kontinentu!
Da više ne bude znoja koji će puniti džepove parazita!
Pravit ćemo bombe i sabotaže, naš jedini glas protiv nepravde!

Movimento Insurgente Anarquista [Ustanički Anarhistički Pokret]
14. septembar 2015.

Izvor: 325