Bajram, Božić, Nova Godina, Stara Godina, Drugi Božić, sve praznik do praznika...
Baklava, tulumba, hurmašica, piletina, puretina, janjetina, teletina, riba, salata, a tek pića...
Za antialkoholičarae: fanta, kola, od narandže od šipka, grejfruta, mandarine, zove i ko zna kojih još poznatih i nepoznatih biljaka i ne biljaka...
Za alkoholičare: Viski, konjak, štok, loza, piva, tamna i svijetla, vino bijelo i crno, votka, džin,...
Pretjerati ili ne- pitanje je sad.
E, moj Hamlete...
Kakvu nam dilemu ostavi...

Ne bih da se petljam, može li ko disati?
 

On je zalizan k'o Al Kapone. Nosi odijela od rahmetli Armanija. Njegove kretnje su sračunate. On misli da je ugledan. On je sudija i dijeli pravdu. On misli da je nedodirljiv. On je zabavan, ali samom sebi. Njegove riječi su probrane. Njegov ego, kao Himalaji. On misli da je sretan. On misli da je pametan, jer je završio školu . On misli da je iznad svega. On sebe voli. On je u sistemu. Bosanskom i Herecegovačkom. A taj sistem daje imunitet. Iza njega se najlakše skriti. On se krije iza njega. On voli svoje kolege. Njegove kolege ga ne vole, ali ga više vole od nekoga ko nije njihov kolega. Oni su mreža i oni sebe štite.

Njegovo ime je Adamović. Vlado Adamović. On je negativac. On je nasilu htio ljubiti djevojku od 18. godina, u cvjećari gdje je radila. On je na silu poljubio. Ona se protivila tome. On ima 50 godina. Ona ga je prijavila. I neka je. Ali Vladine kolege ne vole nju. Jer ona nije njihova kolegica. Pa su ga na sudu oslobodili. Oni su rekli da joj on nije bio nadređeni. Samo ako si nadređeni ne smiješ na silu ljubiti i seksualno uznemiravati. To je sistem. Bosanski i Hercegovački. On, kako njegove kolege kažu, nije kriv. Jer nije bio nadređeni. On je vreaćen na posao. Ona je ostala bez posla. On će imati platu od 5.000 KM. Ona će imati toliko problema i trauma.

Ne bih da se petljam, kako li bi Vlado sudio nekome da je neko na silu ljubio njegovu kćerku, a nije joj bio nadređeni. Vlado to nikada nije rekao, niti će reći. Zato treba Vladi reći, Vlado ne krij se iza imuniteta. A reći će mu to ljudi. Ne u lice jer on nije spreman na suočavanje ako nije iznad situacije. Ali mu treba reći i svima njima. U utorak ispred suda u Sarajevu, tačno u 12 sati. Recite mu da djevojčice, djevojke, žene niko ne smije ljubiti i seksualno uznemiravati. Niko, pa ni Adamović, Vlado Adamović - negativac.   Evo- http://efm.ba/portal/?p=1245
       

- Nek' smo mi živi i zdravi  i daleko nam kuća bila od nas samih - kaže mi Dževdo, dečko s osmjehom starca, s frizurom Robinzona Krusoa, sa zuboboljom koja ga danima muči, sa cipelama za broj većim.
- Oho, kakva je to kritika na nas same - pitam ja dok gledam u  kikiriki koji držim u ruci. Razmišljam ko ga je zasadio, koliko mu je trebalo da izraste, da da svoj plod, da ga se obere, isprži, upakuje... Ko li ga je zaljevao, šta je razmišljao dok je taj neko to radio? Čemu li taj kikiriki svjedoči? Možda je onaj što je uzgajao kikiriki baš u to vrijeme dobio dijete, ili mu je dijete završilo srednju školu, jedva. Možda je nekada on imao bliski susret s lavom i ima ožiljak na licu od tog susreta. Možda ima pregrš problema i sve svoje frustracije liječi uzgajajući kikiriki. Možda je uzgajatelj bijelac, za kojeg crnci rade. I njegovi su možda predaci kupovali i prodavali robove. On je sada demokratičniji, ali i dalje crnci rade za njega, za male pare. O čemu su razmišljali oni koji su pržili kikiriki, kakve li su njihove sudbine. Ili oni što su ga pakovali pa na pakovanje utiskali datum proizvodnje? Na mom kikirikiju piše: datum pakovanja 21. 10.2007. godine. Šta li svim tim ljudima znači taj datum? Kakve priče se kriju iza toga? Je li im se nešto važno desilo tog dana?
- Pa bolan prodaju nam ulje iz robnih rezervi koje još nije ni proizvedeno - kaže Dževdo.
- Kako se može prodavati nešto što nije proizvedeno - zbunjen sam.
- Pa eto piše ulje iz robnih rezervi a markica: godina proizvodnje 2008. zemlja porijekla Čehoslovačka. Zemlja koje nema, datum koji se nije desio. E, daleko nam kuća bila od nas samih - razočaran je Dževdo.
Ne bih da se petljam, baš me zanima kakve priče će se kriti iza datuma proizvodnje ulja. Samo treba sačekati datum. Strpljivi smo mi, Hercegovci i Bosanci. Zar nismo?       

Njegove ruke su grube. Prsti debeli. Šake ubojite. Njegov osmjeh je škrt, a bijes lebdi oko njega. Nije ga mazilo u životu, pa je tako i izgledao - grubo. I ostao je bez posla, i bez žene, i bez smisla, i bez volje...Ali uvijek je imao dovoljno cigara. I previše. Tako sam ga zapamtio kada sam ga vidio posljednji put.
Sreo sam ga nedavno,  nenamjerno,  u njegovom restoranu, zatekao ga u kuhinji, kako gnječi krompir za pire. Nisam mogao vjerovati. Ruke su mu i dalje grube. Prsti debeli. Ni osmijeh se nije promijenio, a i bjes je na svom mjestu.
- Kako?- pitao sam zbunjeno, a pod tim pitanjem tražio sam odgovor na sve.
- Bio sam sirotinja. I skupim nešto para i kupim krompir. Pomislim da sirotinja samo krompir može guliti i nikoga više. I gulim ja da bjes smirim. I bjes raste pa počnem krompir gnječiti, strastveno, fanatično...Bacim malo paprike da da krvavu boju, malo soli, vegete...Naiđe komšinica, zagrabi prstom  ostatke moga bijesa i kaže: Fantastično! Nikad boljeg pirea.  I te riječi  se mahalom k'o eho  širile. Dolazili ljudi probali moj gnjev, i ostavljali pare...I pomislim da ja to  stavim u sistem. I dođoh do restorana - priča mi on.
- Fascinantno - kažem bez daha i nastavim:
- Kako sada ide?
- Popustilo me malo bjesnilo. A vidim sve više konkurencije. Na primjer, moji uposlenici me mrko gledaju i s velikim elanom gule krompir i gnječe ga, pa možda i učitelja prevaziđu. A čujem po Bosni se krompir dobro prodaje pa svi gule, neki gnječe. Ali, šta ćeš tržište je - zaključi on.

Ne bih da se petljam, kakav neobičan i svrsishodan način kanalisanja emocija. A tih teških u Bosni nikada nije falilo, kao ni krompira. Da ne zaboravim: Kromipr prvo strastveno oguliti, potom ga oprati i skuhati, a onda ga temeljito izgnječiti. Kao dodatni efekat može se koristiti crvena paprika ili kečap. Prijatno.
 

- Pametan si, mudar, nadahnut , osjećajan, onako si ljudski  - kaže meni moj poznanik na tribinama jednog fudbalskog kluba.  Ima veliki stomak i malu pivu u ruci, bezbroj dilema i nedosanjane snove.
- Što me bolan pred cijelim stadionom dovodiš u neugodnu situaciju. Ljudi će baš misliti da sam takav - branim se ja, nespretno, nesmotreno, slabašno.
- Jesi, jesi...Znam te ja. Pa godinama gledamo utakmice, skupa, na istoj tribini. No, da ne dužim. Pomozi mi nešto - reče on.
Prepadoh se. Pomislim sad će tražiti pozajmicu od 10.000 KM(dao bih al' me stid reći da nemam), ili da Boga  skrušeno molim kako bi naš tim napokon pobjedio. Ili da mu razjasnim komplikovanu trenutnu geostratešku politiku, ili ne daj Bože namjere globalista, ili otklonim dilemu da li Titanijum može oksidirati, ili da mu direktno kažem koji je najveći svjetski diktator, te jesu li piramide u Viskom sušta istina ili fikcija...
- Šta da ti pomognem - upitah bojažljivo.
- Reci mi koji je najbolji recept da se bude ljigav. Ono da te ljudi smisliti ne mogu - upita iznenada.
- Aiiii...Šta će ti to? Zar nije bolje da me pitaš kako postati dobar. A nije valjda da sam ja takav pa tražiš od mene savjet- snalazim se kako umijem i znam.
- Ma nisi takav. No gledam one političare, intelektualce na televiziji(bolje da ih uživo ne sretnem), ljigavi da te Bog sačuva. Ali, kad malo pređeš preko te njihove ljigavosti, vidiš da imaju: kuću ovdje, kuću onde, vilu ovdje vilu onde, auto ovako, auto onako. Pa, mislim i ja bih ako može- kaže moj drug sada sa istim stomakom i većom pivom.
- A ponos, poštenje, moral?- pitam ja.
- Pusti to. Sa mnom išao jedan brko u srednju i vazda je govorio: sve je relativno - zakljući poznanik.

Ne bih da se petljam, bio je brko u pravu ali ljigavost je čini mi se konstanta.          

- Rek'o mi jedan da pjevači mlate pare k'o slamu. A samo zavijaju, k'o vukovi kadno upadnu u ovce. E, i ja ću svega mi na svjetu, prodat sve ovce Šefiku i odo'  i ja zavijat.  A i znam to, ihhh kol'ko sam puta samo zavij'o  dok sam čuv'o stado. E slušaj: Čuuuuuuuuvam ovceeeeeeee, a govedaaaaaa ričuuuuuuuuuuu....ooooooj - tako  mi prije pet godina kazuje jedan čoban, na jednoj zelenoj livadi, stješnjen u nekakvu staru jaknu, s brčinama gušćim od žbunja...
Sretnem ga nedavno. Slučajno, nepotrebno, na asfaltu u crnom odijelu, bez brkova i s crnim naočarama. Nakesih se kao da mi je drago što ga vidim, a u glavi upoređujem njegov prijašnji i sadšnji "luk"...
- Znači postao ti pjevač - upitah ga radoznalo.
- Ma jok. I dalje sam čoban, valjda tak'a sudbina - nasmješi se i pokaza zlatan zub.
- Čuj čoban, ne bih rekao kako izgledaš - kao ja se čudim.
- Jašta nego čoban. No se to sad zove ministar u kantonu. A narod je k'o stado treba čobana - kaže on.
Ne bih da se petljam, što ti je reć' društveni progres. Razmišljam o tome i pokušavam se sjetiti čarobne formule. Ah, da: Čuuuuuvam ovceeeee, a goveda riččččuuuuu...        

- Demokratija. Socijalizam. Tržišno društvo. Kapitalizam. Globalno društvo. Diktatura. Gdje je tu sloboda? Bolan, razmišljam ja nedavno kako od 356 ili 365 dana u godini bar 300 ih je skoro isto. Evo, sjednem svako jutro u auto, istim putem na pos'o, na poslu uobičajena rutina, s posla u auto pa kući, tamo gledaj tv, čitaj ili gledaj u plafon, a ako izađem - iste kafane, isti ljudi,  ista priča u varijacijama,  isti račun...I onda na godišnji, eto k'o sretan. Ide se uglavnom na ista poznata mjesta,  ...I gdje je tu sloboda. Gdje su putovanja...Vidjeti drugačije, različito, novo,...Bolan , odeš jednom izvan svoje zemlje u neku tuđu zemlju, budeš sedam -osam dana, i cijeli život pričaš o tome, i ženi, i djeci  i unucima,  i kad umireš zadnje riječi ti budu: eh kada sam ja jednom bio...A demokrate, socijalisti, kapitalisti, diktatori, komunisti, globalisti  pričaju mi o slobodi. Ugušiše ...Uh sad bih nešto rek'o ali to je  bezobrazno.
Eto, tako priča Pike. Znamo se godinama, i godinama ista priča. Globalna. Gledam ga, a oči mu negdje na Tajvanu, u Mauretaniji, Sejšelima, Barbadosu, Peruu, Papua Novoj Gvineji, Azerbejdžanu, Eritreji, Kataru, ... Sanja li sanja.
- Prodaj kuću, auto, vikendicu, poljubi majku i oca, kupi biciklo i put pod noge. Diži sidro Pike, sidro diži - mudro zborim, jer ne znam drugačije.
- Nije lako, a ne znam šta mi to ne da da to uradim - zbunjen je Pike, a oči mu sada u Maroku, Pakistanu, Grenlandu, Karibima, Kanadi, Mongoliji,Somaliji... I onda nastavlja.
- Jedan mi poznanik nedavno im'o sreće i zalut'o na Karibe. Pokazuje mi slike. More k'o na slici. Palme, i pijesak žut k'o dukat. A brate, one njihove žene u bikinijima, ma k'o upis. Eh, da mi je otić' tamo pa nać' jednu o sebi, pri sebi, iz poštene kuće, i da pitu zna razvit' - tiho govori Pike, sjetno zagleden u daljine k'o Leteći Holanđanin .
- Ko zna možda pojedeš nekad pitu s Kariba - tješim ga, kao pravi poznanik, sapatnik, i sugovornik.

Pita s Kariba. Nestvarno zvuči. Ne bih da se petljam, baš nestvarno kao i sloboda u demokratiji, socijalizmu, kapitalizmu, diktaturu, globalizmu...Baš kao demokratska pita.        

- Ja bih samo da živim - kaže mi poznanik, maratonac, počešljan s lijeva na desno, nervoznih pokreta, i mirnog pogleda.
- Pa, živiš - kažem a ne razmišljam o njegovoj rečenici.
- Kakav je ovo život - on će sam sebi, ali i ja to čujem.
- Kakav? - pitam ga, a i sebe zašto ga pitam. Zar nije pametnije misliti  o kosmičkom sistemu , gdje svaka stvar  je na svom mjestu, gdje se svaki poremećaj zove prirodnom katastrofom, gdje svaka uloga  ima svoj značaj, suštinu,  tako jednostavnu.
- Moraš biti u toku, moraš biti kao svi ili Srbin ili Bošnjak ili Hrvat i u najgoroj varijanti ostali. Moraš vjerovati u Boga, a raditi sve drugačije od onoga što Bog traži. Ne smiješ biti apolitičan, a ako si političan onda si anemičan, pa ti sve godi i kada ne misliš da je tako dobro. Moraš imati stila, rejting, sve što ide s tim; novac, žene, provod, porodicu, manire, ... Ako, nisi takav onda si luzer, smetnja, socijalni slučaj, loš primjer, neko ko se izbjegava, ... I trči vamo, trči tamo, boj se ovog, boj se onog...Pukne puška na dalekom zapadu, čovjek mrtav pade u dubokom istoku.... I hajd sad ti živi...- jada se maratonac, kao da trči posljednji krug.
Gledam ga i mislim: smijem li ja ustanoviti dijagnozu da je on lud, smijem li ja dijagnozirati da je depresivan, smijem li ja njemu reći da je život onakav kakav želiš da ti bude, smijem li mu reći da je površan i komplikovan, smijem li mu reći da nije bitno s kim živiš već kako živiš, smijem li mu reći da je on trenutno kosmički poremećaj i prirodna katastrofa. Ne smijem, nemam diplome...
- Ma pusti to. Mene strašno zanima i ovih dana žestoko sam zaokupljen time da otkrijem veliku enigmu. Znaš one reklame za deterdžent, kada teta kaže: S  običnim  deterdžentom nisam mogla ništa oprati , a onda sam otkrila Bonux( svejedno je Arix, Ariel, ...samo ne onaj što  fakat miriše bijelo)...Dakle, mene zanima koji je to  obični deterdžent da ga ne kupujem  i ne trošim pare uzalud - spuštam se na nivo maratonca  da zajedno trčimo krug.
- Vidiš e to već ima smisla - kaže maratonac i otrča.

Ne bih da se petljam, kakav li je to običan život, da uzalud ne trošim vrijeme.   

Riječ dvije o fudbalu u nas...
- Ne idemo na Evropsko prvenstvo.
- Ne ide ni Engleska, ni Luksemburg, ni Andora, ni San Marino...
- Mlada reprezentacija BiH, nanizala četiri poraza...Katastrofa
- Nikić, selektor mlade rep... kaže nije katastrofa! Misli tek će da bude.
- Premijer ljiga, katastrofa...
- Naše sudije, katastrofa...

Dokle će više da nas je.., pita se Hilmo, znaš onaj  što ima brkove, i što zviždi za svakom ženom koju skenira na ulici. Ma, onaj što ne zna šta bi sa sobom i kada ima sve uslove za to.

- Maslac će pojeftiniti za 0,0000042 KM!
-Kakve veze ima maslac sa ovim što nas  je..-pita Hilmo začuđeno.
- Lakše je kad se podmaže.

Ne bih da se petljam, lopta je okrugla, pa nam valjda stalno izmiče...Da počnemo čitati poeziju i prozu?

Potpisalo se prije 12 godina: Dejton, Ohajo, USA, Sjeverna Amerika, Zemlja...Sporazum- Velika stvar! I veliki stvari su iza njega...Samo neke su tu ispod.

Velika je stvar olakšati bol bolesniku.
Velika je stvar zaraditi prvi milion.
Velika je stvar kad osoba to primjeti.
Velika je stvar, al nedostaje sitnica.
Velika je stvar biti svjestan...
Mislite da je seoba velika stvar...
Da li će sljedeća stvar biti dovoljno velika...
Velika, crna, stvar...
Velika je stvar za svakog igrača
Velika je stvar naučiti sa sistemom
Velika je zabluda
Velika stvar je iluzija
Velika je stvar i Velika Britanija
Obvjaviti ga, velika je stvar
Velika je stvar imati viši rejting
Velika je stvar biti prvi vlasnik
Velika je stvar što su mediji...

Ne bih da se petljam, komšija Zulfo kaže da ima veliku stvar i kaže da ga boli za sporazum i velike stvari.

Kakav brižan otac i suprug. On će članovima svoje porodice kupiti za blagdane, one svjetovne i vjerske,  sve što im duša poželi. Nježno će ih priviti na grudi. Bit će osjećajan.  On će i svoje poznanike i malobrojne prijatelje pozvati na zakusku. Njegov stol tada neće biti švedski nego skandinavski. Zamišljeno će gledati u vatricu u kaminu, razmišljati o blagodetima ovog života, koji mu se smješi već duže vrijeme. On voli svoj stil, i voli kako se odjeva. On je sebi kupio i lulu. Ali je još neće pušiti, čeka da postane deda i ode u penziju, a onda će pljuckajući lulu pričati unucima o smislu života i iz njega će kao iz vrela teći samo mudre riječi. Tek sada, dok gleda u vatricu u kaminu shvata koliko je uložio truda za ovaj zemaljski raj. Valjalo je šefu dugo vremena donositi kafe, ulagivati se smješkati, prostirati se k'o ćilim, često kupovati vazelin, potkupljivati profesore i kupovati diplome. Ali to je dio ulaganja u budućnost. Valjalo je i bezočno lagati ljudima. Sjeća se  da je prvi put bilo najteže. Kasnije je  to postala rutina. Ah, napaisat će on i memoare, neka svijet zna koliko se u životu treba odricati da bi se uživalo. Neka svi znaju da biti federlani poslanik nije lako, i da to povećanje plaća  više je nego zasluženo. Neka svi znaju koji je pravi put. Vatra pucketa i bliže se blagdani.
Jedan bi bio brižan otac i suprug. Ali, dolaze blagdani a on je sve nervozniji. Kako ih zagrliti i priviti na grudi, iako jeste osjećajan. Poznanike odavno izbjegava, a prijatelje sve manje viđa. Ima stol i mrvice. Zamišljeno gleda u račun, dok je radijator topao. Poskupit će grijanje. Ne sjeća se kada je nešto sebi kupio. Prestao je i pušiti.  Toliko ga pritislo da misli da neće dočekati unuke.  A zna  da se trudio u životu i neće im to moći reći. Neće im ništa moći reći o poštenju.  On misli da mu se život grohotom smije. Nije tražio rupe u zakonu, vazda pošteno: ne ukrasti, ne ubiti, ne lagati...Eto, toliko toga bi imao i napisati, ali nema on vremena za to. Težak je život radnika i građanina. Pritisla poskupljenja i porezi na plate. Valja se stisnut. Neka to svi znaju.

Ne bih da se petljam, kaže mi prijatelj da smo mi mali ljudi, ali velike kukavice.
 
 
 

On je živio u Sarajevo i Bosni i Hercegovini. Prije deset godina. Sada živi u sređenoj zemlji. Ima tanke brčiće, lijepo odnjegovane ruke, zavidno odjelo, crne boje sa bijelim prugama, i crnu košulju sa crvenim detaljima. On ima veliki zlatni prsten, zadovoljan osmjeh, i pet bankovnih kartica. Njega vozi 150 konja, smještenih ispod haube crvene toyote. On ne misli, već zna da se dobro osjeća. Ali, ne zna kako je sreo svog starog druga i kako je s njim otišao na kafu.
Njegov drug živi u Sarajevu. Tu živi 30 godina. Sada živi u nesređenoj zemlji. Nema brčiće, ali je već danima neobrijan. Njegovo odijelo nije odijelo, nego izlizane farmerke, zelena jakna s pijace. Košulja je nekad bila crne boje, ali sada ima detalje dobrog ispiranja. On ima novčanik i nema osmjeh. Njegovi ruke su njegovane i nema prstena. On se vozi sa 150 poludivljih zvjeri, svako jutro, kada krene na posao trolebusom. On ne misli, već zna da se osjeća k'o u halucinaciji- ne zna gdje je: gore ili dole.
Onaj iz sređene zemlje sluša svog druga. I on bi nešto rekao ali ne može do riječi. A drug, ne prestaje, priča i steže šake kao kada se novine gužvaju...Stade.
- Bogati, Kerime, ima li išta bijelo u Sarajevu, u Bosni, toliko mi crnih stvari reče- kaže onaj iz sređene zemlje.
- Ima, kako nema - jedva dočeka onaj iz nesređene zemlje.
- Pa, reci brate - ponada se dobroj priči onaj iz sređene zemlje.
- Evo, baš je ovih dana pao snijeg bijel k'o knjiga - reče onaj iz nesređene zemlje i pogleda u šoljici ispred sebe, pomislivši da crnje kafe odavno nije vidio
Eh, ne bih da se petljam, baš je život obojen. I ovako i onako.   

Snijega koliko hoćeš. Jedan s polom žutim i plavom kravatom pokušava da se parkira. Navodi ga jedan bez žutog pola i plave kravate, a koji od imovine ima samo ruke u džepovima i strašnu ideju. I govori on onome s imovinom u žutom polu i plavoj kravati.
- Prva, gas, nemoj kočnicu, malo još malo...- uživa k'o da navija i ne vadi ruke iz džepova. Nastavlja:
-U drugi, bolan u drugu, ma jeb... ne na kočnicu, rekoh ti...
Tras. To je ono kada se dohvate dva metala. I prilazi on onome s plavom kravatom i žutim polom na kojem je sad vidna ogrebotina.
- Sad je dobro, sad je uredu...
Ne bih da se petljam, sve je dobro kad se dobro završi.  Auto je parkirano.
 

- Vjerujete li u čuda?
- Ne vjerujemo!
- Vjerujete li u pravdu?
- Ne vjerujemo!
- Vjerujete li da je čovjek postao od majmuna?
- Ne vjerujemo!
- Vjerujete li u toleranciju?
- Vjerujemo!
-?????češ,šeš, greb,greb????Od kada i kako to?
-Pa rekao nam Safet Halilović!
Uz međunarodni dan tolerancije, ministar za ljudska prava i još ponešto u BiH, Safet Halilović, fino se obratio javnosti i rekao im da više nema zajebancije, jer se poštivanje tolerancije mora očitovati ne samo u riječima nego i u djelu. A kad ministar kaže nema druge nego slušati ga. Pogotovo ako je to Safet Halilović, neupadljiva osoba bezizražajnog lica, ljubitelj minskih polja, i čovjek koji se u svakom tv-kadru vidi-ne vidi. Gledaš utakmicu Manchester- Arsenal i iza gola u masi vidiš Safeta. Na koncertu Selme Bajrami u ćošku Safet. Na reklamama za deterdžent, koji za razliku od običnog pere čudo jedno, iza bijelog čaršafa viri Safet. Safet viri i na sjednicama Vijeća ministara. Safeta može svako vidjeti u Velikom bratu; sjedi negdje u ćošku neprimjetan...Safet je u BBC-ijevim dokumentarnim emisijama o Staljinu, o Lenjinu, O Washingtonu, Curchilu, može ga se vidjeti i u Chaplinovim filmovima. Uvijek isti i neprimjetan, zadnjih milion godina. Takav je i kada uzima i plaću i platu. Takav je naš Safet, neprimjetan kao ministar, kao predsjednik, dopredsjednik,podpredsjednik, zamjenikovog zamjenika zamjenik...Tih i nenametljiv...Eh, Safet je samo jedan, a nije Pape.
- I otkuda to vi raspuštena, neobrazovana, glupa bagro nakon Safetovog fermana toliko da vjerujete u toleranciju, o vi leglo netolerancije, diskriminacija, nacionalizma i svih izama? Otkud sad to?
- Pa, tek sada smo shvatili koliko smo godina tolerantni prema Safetu! Eto, care to je to!
Ne bih da se petljam, car je go, a Safet? Jašta nego Armani, Guči, i ostali sumnjivi tipovi...    

- Selma u bolnici! Selma se operisala u Švicarskoj! Selma imala zapetljaj crijeva! Selma operisana! Selma uspješno operisana! Selma u kolicima! Selma se oporavlja! Selma će opet pjevati!
Selma Bajrami. O ti Selma Bajrami, kako to gordo zvuči.
Zanm, iz pouzdanih izvora, da su ljudi tužni, jer  nema Selme da ih veseli. Njih ne zanima što u Avazu na šestoi strani piše da je ulje sa 2,90  poskupilo na 3,60 KM. Toga nema na naslovnoj, jer to ljude ne zanima. Ljudi su suosjećajna bića, oni se brinu za Selmu. Zato je Selma na naslovnoj strani, u kolicima i s buketima ruža. I tužnim pogledom, koji naciju baca na koljena, u očaj.
Zato, ja, se odlučih da ti pišem, iskreno...
O Selma, samo ti nama ozdravi, sve ćemo mi izdržati. Selma, putuj. Selma, ne naginji se kroz prozor. Selma obuci se dobro, napolju je zima. Nemoj nigdje ići bez kišobrana i sendviča. Selma, pusti glasine i mrzovoljne likove  koji o tebi ružno govore. Oni govore o sebi. Ti se Selma nama vrati, pa da čitamo kako ti je ispala viljuška u jednom restoranu, kako ti se otkinuo grudnjak, kako te je nekakav obožavatelj drpao dok si stajala na bini, kako su ti ukrati 30.000 eura, ili ti onaj debeli gazda kafane nije ispaltio honorar od 3.000 eura. Selma vrati se da znamo s kim si sada u vezi, kako će ta veza završiti, i ko će biti sljedeća veza...Selma ti si naše svjetlo na kraju tunela...Evo, ja se pitam, logički promišljajući, šta bi mi bez tebe...Naši dani bi bili tmurni i pokisli. Mi bi bili depresivni i volja za životom bi bila taman tolika da možemo disati. A kad nacija nema volje za životom, nema ni svjetle budućnosti, nema perspektive. Ti si Selma naša muza, i spašavja naciju. Ja znam da je tebi to veliki teret, ali šta to znači u odnosu na dugoročne ciljeve i plemenitu misiju. Zato, vrati nam se što prije.
Ne daj se Selma i vrati se!
Živio Fidel Kastro i Selma Bajrami. Živjela narodna vlast i demokratija. 
Zauvjek tvoj,
Zeinil s Bistrika, narodni čo'jek.

Eto, ne bih da se petljam, nađoh zanimljivo pismo na ulici. Pročitah ga, a na kraju oka se pojavi, pa skliznu niz lice. I sad se pitam suza li je ili kap kiše. 

Pada snijeg. Pada pritisak. Pada temeperatura. Pala Vlada. Pao sistem mog kompjutera. Pao Željo na tabeli. Možda će pasti meteor. Teške riječi odavno padaju. Baš kao i glave u Iraku, Paletsini, Afganistanu, a eno i u Itilaji... Pašće i skorman ručak. Magla samo što nije...
Moj komšija Zulfo na stvari gleda drugačije. Njemu pritisak raste. Iz njegovog ugla  porasle su i cijene mlijeka, ulja, hljeba, goriva, grijanja,...On očekuje i dalji rast istih. Njemu raste kosa na glavi od crnih vijesti i raznih padova. Njemu i dijete raste, a on se zbog toga brine, jer dijete sve više jede, ima namjeru školovati se, a rast djetete uslovljava i njegovu garderobu...Za Zulfu nema dileme: rastu tenzije u njegovoj domovini i to tenzije svih oblika i boja...
Zulfo o rastu, a ja o padavinama...Nema kompromisa među nama. Sedamnaest sati smo zasjedali i nismo se dogovorili, a zaključili smo i da se ne možemo dogovoriti. On zapeo da je rast bitniji od padavina, a ja sam bio, ma kako to otrcano i nepravilno zvučalo, dijametralno suprotan.
I zakazali smo mi sjednicu za sljedeću nedelju, da se pokušamo dogovoriti o mogućem dogovoru, kako bi smo se i u budućnosti dogovarali o svim dogovorima koje dogovorimo i svim dogovorima koji se postavljaju i koji će se postaviti pred nas. Idemo mi onom idejom vodiljom koja kaže složna kuća, braću grade, pardon... složna građa bratu kuća, ...ustvari, bratu kuća složna građa,...Nije ni to...Helem nije ni bitno. Mi ćemo se dogovarati uz amndmane plave, crvene, i ostalih boja, jer mi smo spremni kompromisno braniti svoja stajališta...Mi smo demokrate, mi smo za ljudska prava i ostalo, mi smo za zaštitu životinja i donošenje zakona o vinu i rakiji...Mi smo spremni na budućnost s padovima i rastom.    

-Ja sebi ne mogu doći. Posvađali se političari oko odluke Visokog predstavnika  i jedan od njih ga optuži da je time zavadio narode. Čuj zavadio narode. Ako jeste tako, ja samo mogu reći narod je stoka - ljut je moj poznanik i liči na papriku, onu ljutu; Zajapuren i iznerviran. 
A ja kao sat kada stane. Miran i tih.
- Nemoj bolan. Čuj narod je stoka - protivim se ja glasom bude.
- Jašta je nego stoka, stado, marva - kulja iz poznanika ljubitelja dramatizacije i političkih prilika.
A ja kao pravi Bosanac, i malo više Hercegovac, kažem mu:
- Čekaj da ti objasnim.
I počnem je, kao veeeeliki govornik. I mudro zborim, temeljeći svoje argumente na nauci. Pa rekoh.
- Slušaj! Narod je skupina ljudi koju karakterišu sljedeće značajke; kolektivno vlastito ime, mit o zajedničkim precima, zajedničko povijesno sjećanje, jedan ili više različitih elemenata zajedničke kulture, povezan s određenom domovinom, osjećaj solidarnosti kod značajnog dijela populacije. Etimološki riječ narod je povezana sa srodnošću, rodom, porijeklom. E u novije vrijeme u antropologiji i socijlogiji se koristi riječ etnos, koja na grčkom znači skup - završim ja tiradu o narodu.
- Šta je sa stokom - nestrpljiv je sugovornik.
- Polako. Evo sad ću i o tome. Stoka je grupna imenica i podrazumjeva četvoronožne sisavce s ograničenim sposobnostima koje im je priroda dala. Riječ stoka je došla od riječi steći, što znači da ju je valjalo uloviti i pripitomiti. A to je mogao samo čovjek. Stado je već nešto drugo.  To je veći skup domaćih životinja preživara, obično iste vrste, koje se zajedno drže ili pasu i koje su pod kontrolom jednog čuvara-pastira. Marva je domaća tegleća životinja - ponosno ja pokazujem svoje znanje.
- A ima li marva ili stoka preneseno značenje- kaže poznanik.
- Ima-odgovorim i objašnjavam - Pežorativno, to bi bilo: grubi ljudi, rulja, glupo biračko tijelo...
- E sada da ja tebe nešto pitam - kaže poznanik.
- Hajde- prihvatim izazov.
- Je li narod grupna imenica-pita.
- Jeste-odgovorim.
- Je li stoka grupna imenica- pita.
- Jeste- odgovorim.      
- Je li se narod, baš kao i stoka sam hrani i snalazi - pita.
- Jeste - rekoh sa zadrškom.
- Pa u čemu je razlika - pita.
- Paaaaaaa- zašutim.

Ne bih da se petljam, kažem mu na kraju.

- Ja sam nesretan – kaže mi drug i prijatelj. I izgleda tako. Nesretno: zgužvan pogled, razasute  misli, tanki nervi, drhtavi prsti, nervozna usta, i težak dah… Nesretan!

Volim ljude, i kada me ne vole, i kada me povrijede, i kada mi ne znače, volim ljude i volim im pomoći. A nisam ni svetac, ni anđeo. Eto…Čovjek sam običan i dosadan. I sada bih druga da utješim. I neću da ga pitam za razlog. Već mi je nešto drugo na umu.

- Znaš li šta je sreća?- mudar sam i odmjeren.

- Znam – kaže i dodaje – kad nisi nesretan.

Možda je u pravu. Ali, nisam od onih koji bi odmah pristali na to.

- Cijenim tvoju pamet, mudrost, iskrenost, iskustvo…A šta misliš da isto pitamo i neke u narodu označene kao mudre glave – rekoh.

Nije mu ništa jasno. Ali zar treba da bude.

I krenemo zajedno u poztragu, pitati, pitati. Prvo ćemo Sokrata. Zamisli se filozof i reče: - Najveća sreća je ne roditi se!

Upsss…Nazovem Jean-Baptistu Poquelin Moličrea i pitam ga uz opasku Sokratovog mišljenja. A on k’o iz topa:

- Kažeš,  Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se? Ali, ja ne znam ko je tu sreću doživio.

I iznenadna sretna(!) okolnost - sretnemo Abdula Tajiba Ahmed Al Muntabija, starog arapskog pjesnika i pitamo ga, a on nimalo pjesnički  odgovori:

- Sreća  se svakome ukazuje prema njegovim shvatanjima.

S njim u društvu je i Ibn Zafar, stari rapski filolog i dodade:

- Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima.

Mislim slab sam kovač, fizički mi poslovi baš i nisu dragi…Ali možda i probam jednog dana s čekićem i nakovnjem. A da pitamo ženu?

- Halo- kažem ja.

- Ko je pita - Pearl S. Buck, američka književnica. Predstavim se fino i sjetimo se nekih starih dereneka, a onda malo o sreći:

-Kada bi čovjek mogao kupiti sreću, sigurno bi izabrao veću za jedan broj – kaže književnica.

Baš sam oduševljen. Znaju žene sve o modi. Albert Camus, francuski književnik, sjedi u parku i čita novine. Mi pravo njemu. Dugo se nismo vidjeli i tako riječ po riječ dođemo do sreće. A on će:

- Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka  

Gledam prijatelja i druga. Isti: zgužvan pogled, razasute misli, tanki nervi,…

- Iiiii- upitam ga.

-  Naslušah se i nakon nekog vremena razmišljanja ne nailazim na gotovo nikakav odgovor. Osim - sreća je kada nisi nesretan…

Ne bih da se petljam: ljubav, moć, bogatstvo, zdravlje,dobro djelo, lijep osmijeh, oprost…sreća je pojedinačna ili zbir svega pomali. Ko zna osim sretnih?  

Fino ja kao da sam svijet oslobodio krenem u banku. Tamo ću kako će se kasnije ispostaviti uzeti 300 KM i uplatiti ratu za nešto što je visine 280 KM. Ali, kakve veze to ima sa onim što slijedi. Nikakve. Helem,...
Stojim ja u redu iza ne žute nego one plave linije bankarskog šaltera. Ne znam šta je u mom mozgu pa gledam u kamere. Kao da se bojim da će gromada iz securitya strčati uhvatit me za vrat i reći:
- Ahaaaa, ti si onaj što planira pljačku banke!
Iskrenost mi nikada nije bila mana, no vrlina. Pa eto priznajem razmišljao sam kako bi bilo izvodljivo savršeno opljačkati banku. Ne bih ja to uistinu uradio ne zbog nedostatka hrabrosti, već nisam kodiran da otimam tuđe pa makar to i banka bila... I tako ti ja u misilima sprejom farbam kamer, kung fu potezima se rješavam obezbjeđenja, istovremeno šarmirajući i prijeteći dogovaram se sa blagajnicama da mi daju novce iz kase, i pouput duha napuštam banku s osmijehom na licu kao da sam Clint Eastwud kada ubija mrske kriminalce...
Razbudi me rečenica stajača ispred mene:
- Htio bih dići 5.000 Eura...
To je 50 komada u apoenima od 100 eura, to je sto komada od 50 eura, to je 500 komada od po deset eura, to je hiljadu komada od po pet Eura, to je 5000 komada od po jedan euro...Kakvo brdo...
I zagledam ga ja nekulturno. Priča li mi ljudi da pare kvare ljude. Ne izgleda mi pokvareno. Ali ko će ga znati. Uzima pare, u aponeima od po 50 eura - 100 komada.
I ja sam potom dobio šest komada u apoenima od 50 KM...
Što bi Đuro rek'o - drastična razlika.
Eh, taj kokuzluk...    

- Ej ba poskupilo mlijeko - viče neko.
- Pa šta, neka je, voda još nije - smiruje krezavi čiko.
- Ej, ba poskupio hljeb - galami penzioner.
- Nije puno. A vala ga i jedemo previše - stišava strasti ugledni biznismen.
- Evo cijena nafte opet na svjetskom tržištu raste. Sad će i benzin poskupiti - galami automehaničar.
- Kupit ćemo biciklo - mudro kaže ekolog.
- Šta ako poskupe cigare - pita se pasionirani pušač.
- Pušit ćemo travu. Niko ne najavljuje njeno poskupljenje - sretan je jedan tinejdžer.
- Eno, opet politička kriza kod nas - jada se glasač.
- Nije to ništa kakva je globalna kriza - miran je  poznati geopolitičar.
- Ej, ba 400.000  ljudi je nezaposleno, ne može više ovako - vrišti najstariji član biroa za zapošljavanje.
- Ma, nije toliko crno. Jer može i na crno - uvjeren je lokalni tajkun.
- Nema ništa od ukidanja viza - razočaran je potencijalni turista.
- Ionako u svijet nemaš šta vidjet. Jad i čemer, nazdak i dekadencija - uvjeren je član pralamentarne komisije za putovanja.
- Sve je više oboljelih od raka. Ljudi prevencija nam treba - tužan je pacijent.
- Ma kakav rak, ništa dok te srce ne zdrma. To je belaj - umiruje medicinska sestra sa tek završenim tromjesečnim kursom.
- Eno, ne možeš ulicom mafija skida glave i nedužnima - uplašen je građanin.
- Ma ko se mača laća od tetejca zagine - zna policajac.
- Ljudi, Selma Bajrami prije tri dana kupila gaćice poznate svjestke marke i eno joj se poderale - kaže slušač.
- Jebem li im mili,... dokle će nas zajebavat i podvaljivat nam nekvalitet. Našu Selmu tako - vrisnuše svi u glas.

Fakat, ne bih da se petljam, ali našu Selmu tako. Kuda vodi ovaj svijet?