- Ja sam nesretan – kaže mi drug i prijatelj. I izgleda tako. Nesretno: zgužvan pogled, razasute misli, tanki nervi, drhtavi prsti, nervozna usta, i težak dah… Nesretan!
Volim ljude, i kada me ne vole, i kada me povrijede, i kada mi ne znače, volim ljude i volim im pomoći. A nisam ni svetac, ni anđeo. Eto…Čovjek sam običan i dosadan. I sada bih druga da utješim. I neću da ga pitam za razlog. Već mi je nešto drugo na umu.
- Znaš li šta je sreća?- mudar sam i odmjeren.
- Znam – kaže i dodaje – kad nisi nesretan.
Možda je u pravu. Ali, nisam od onih koji bi odmah pristali na to.
- Cijenim tvoju pamet, mudrost, iskrenost, iskustvo…A šta misliš da isto pitamo i neke u narodu označene kao mudre glave – rekoh.
Nije mu ništa jasno. Ali zar treba da bude.
I krenemo zajedno u poztragu, pitati, pitati. Prvo ćemo Sokrata. Zamisli se filozof i reče: - Najveća sreća je ne roditi se!
Upsss…Nazovem Jean-Baptistu Poquelin Moličrea i pitam ga uz opasku Sokratovog mišljenja. A on k’o iz topa:
- Kažeš, Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se? Ali, ja ne znam ko je tu sreću doživio.
I iznenadna sretna(!) okolnost - sretnemo Abdula Tajiba Ahmed Al Muntabija, starog arapskog pjesnika i pitamo ga, a on nimalo pjesnički odgovori:
- Sreća se svakome ukazuje prema njegovim shvatanjima.
S njim u društvu je i Ibn Zafar, stari rapski filolog i dodade:
- Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima.
Mislim slab sam kovač, fizički mi poslovi baš i nisu dragi…Ali možda i probam jednog dana s čekićem i nakovnjem. A da pitamo ženu?
- Halo- kažem ja.
- Ko je pita - Pearl S. Buck, američka književnica. Predstavim se fino i sjetimo se nekih starih dereneka, a onda malo o sreći:
-Kada bi čovjek mogao kupiti sreću, sigurno bi izabrao veću za jedan broj – kaže književnica.
Baš sam oduševljen. Znaju žene sve o modi. Albert Camus, francuski književnik, sjedi u parku i čita novine. Mi pravo njemu. Dugo se nismo vidjeli i tako riječ po riječ dođemo do sreće. A on će:
- Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka
Gledam prijatelja i druga. Isti: zgužvan pogled, razasute misli, tanki nervi,…
- Iiiii- upitam ga.
- Naslušah se i nakon nekog vremena razmišljanja ne nailazim na gotovo nikakav odgovor. Osim - sreća je kada nisi nesretan…
Ne bih da se petljam: ljubav, moć, bogatstvo, zdravlje,dobro djelo, lijep osmijeh, oprost…sreća je pojedinačna ili zbir svega pomali. Ko zna osim sretnih?