Durica Vozi Kolica

happy meal

vjerujem da je svim roditeljima prvorođene djece ono prvo u djetetovu životu doživljaj za pamćenje. tako se za prvu vožnju iz bolnice auto ukrašava mašnama. prvo podrigivanje snima se i stavlja kao rington. prva kakica u peleni čuva se za pokazivanje. na prvo kupanje zovu se susjedi i rodbina koji kao paparazzi sve snimaju kamerama i pametnim telefonima. prva šetnja mora se objaviti na fejsbuku. prva robica nosi se staklaru na uramljivanje, a prve cipelice vješaju se na retrovizor. pramenovi prve kose nakon prvog šišanja spremaju se u posebne albume. kad padne prvi zubić čuva se u onim kutijicama od zlatnine. o prvim riječima i koracima pišu se pjesme i priče koje se objavljuju na blogu.
po tom pitanju nismo ni mi ništa posebniji od drugih roditelja. tako smo taj prvi mesni obrok za malog carića pripremali kao da nam princ šesnaeste galaksije dolazi na ručak sa svojom svemirskom svitom. prvo je valjalo proučiti sve o pravilnoj nutricionistički uravnoteženoj prehrani. u tu svrhu pročitati tri kuharice, dvije knjige uglednih pedijatara, dva, tri priručnika za zadovoljne roditelje i sretno dijete, hrpu časopisa, pročešljati internet portale i sve provjerit na forumima. onda je valjalo otići na plac po friške namirnice. meso je jako i vrlo osjetljiva namirnica koja se smije pripremati isključivo svježa, friška i nova. ne smije se čuvati u frižideru. mora se jako dobro oprati i pažljivo termički obraditi. svakako treba provjeriti i dobavljača prije obavljanja same kupnje. razmišljali smo iznajmit sanitarnog inspektora, čisto, za svaki slučaj. ipak, uzeli smo termo torbu da nam se putem kući, slučajno, meso ne bi pokvarilo. tražili smo mesnicu u kojoj prodavačica ima čiste nokte i urednu frizuru. kupili smo od one koja je pristala tri puta se zakleti u svježinu i ispravnost proizvoda.
grincek, onu zelenjavu za juhu, kupili smo od najstarije bakice kod koje su mrkve bile najgrbavije, jer te mora da su najbolje. onda nas je ulovila iskusna trgovkinja iz dalmacije, pa iskoristivši našu početničku tremu i nervozu uvalila nam i blitve i karfiola i krumpira i brokule, pa još tri limuna, sve domaće iz eko uzgoja. kupili smo još malo voća i djetetu igračku koja svira za kompletan doživljaj.
požurili smo doma kako bi nam kupljene namirnice ostale što svježije. onda je slijedilo pranje, guljenje, reckanje, vaganje, mjerenje, opet malo proučavanja kuharice, vaganje, mjerenje, provjera na internetu, tri telefonske konzultacije, kuhanje, kušanje, još malo kuhanja, jer, termičke obrade nikad nije naodmet, dodavanje vode, kuhanje, kušanje, zakuhavanje, miksanje.
dijete sjedi na stolu u svojoj sjedalici. prvu žlicu prihvaća s veseljem. vjerojatno misleći kako dobiva uobičajenu voćnu kašicu. izraz lica kiseo, više nevesel. nakon druge žlice se strese. nakon treće žlice glumi da mu se povraća. onda stisne usta i načubi usnice. i gotovo. ni Aa ni Be. tata uzima gitaru i svira neku izmišljenu improviziranu pjesmicu kako je mama finu papicu skuhala, a on jede njam njam njam, u maniri AC/DC. njemu je to jako smiješno, pa uspijevam mu uvaliti još jednu žlicu u otvorena usta. i ta zadnja žlica je - Frrrrrrrrrrrrrrr! - završila po maminoj kosi i novoj haljini.
tako. sve prvo se pamti. ostalo su samo blijede flekave nijanse.

Oznake: prva boja u nizu je žuta

njegova

napiši meni jednu pjesmu
rekao si mi
kao da mi je to tako lako
kao da te riječi iz mene
izlaze samo tako
svirat ćemo zajedno
dodao si, i uzeo gitaru
odjednom se ja
nisam mogla sjetiti više
niti jedne jedine riječi
zaboravila sam
i sve one izgovorene
kao i prešućene
dok sam gledala te tvoje ruke
bez nepotrebnih pokreta
koje samo prstima
izvlače osjećaje kroz žice
svaki mol zvučao mi je kao dur
jedino što sam željela biti je
gitara

što se mora nije teško

kad se mama razbolila nisam baš ništa znala o malim bebama. imala sam petnaest godina, a moja najmlađa sestra imala je nepunih godinu dana. sjećam se kako se jako rano budila, dok je meni još i duša spavala. molila sam je tada da ostanemo samo još malo u krevetu. ona je sjedila pored mene u tišini i čekala da se razbudim. plakala je samo ponoći.
taj dan, kad se mama razbolila, četri godine mlađa sestra i ja vraćale smo se sa ljetovanja. sjećam se, toliko nam je tamo bilo lijepo da smo na odlasku plakale. mamina prijateljica, kod koje smo bile u gostima rekla nam je, za utjehu, kako nas čeka veliko iznenađenje. pritom je mislila na preseljenje u bolji stan. ispred kuće nas je dočekala hitna.
onda kad se mama razbolila tata me nazvao s terena. rekao mi je da sam ja najstarija i njegova pametna cura i da ja to mogu. a, on će doći čim bude mogao. prvo sam se primila razmještanja namještaja i raspremanja stvari iz kutija. onda sam otvorila kuharicu i potražila neki jednostavan recept. skuhala sam tijesto i saft.
kad se mama razbolila mi smo svi nastavili živjeti svoje živote. jedino je ona prestala živjeti svoj.

give peace a chance

srele su se u bolnici. na ženskom, jedanaestom odjelu. psihijatrije. u sobi broj šest. nije ju zanimala njena priča. svako ima svoju. imala je punu glavu vlastitih briga. ponekad ju je čak i ometala svojim tihim, isprekidanim jecajima. tada bi joj okrenula leđa. željela je samo ležati. gledati u prazno. ne misliti. a misli naviru u rojevima. pa ih vrti. zarobljena, u krug, istom nemogućom željom. onda je ta Žena dobila otpusno pismo. nekako joj je laknulo. ponovo je bila sama u sobi. postoje samo Ona i njezine misli. nitko sa strane ne ometa njen nemir. potragu za mirom. onu Ženu nitko nije dočekao ispred bolnice. hodala je drvoredom, sama, pritišćući najlon-vrećicu na prsa. kao da pokušava istisnuti svu bol koju čuva unutra. stepenicama se spustila u pothodnik. ogledavala se za sobom. sada već puna bojazni da će ju netko pokušati spriječiti u naumu. dižući teške noge, jednu pred drugu, već je čula huk kojim se približavao. prije nego je itko na stanici obratio pozornost samo na još jednu napaćenu dušu, zakoračila je preko kamenog ruba i bacila se. taman dok je usporavao. bezuspješno se vlakovođa trudio neplanirano zakočiti. ljudi na stanici su samo stajali i gledali. vratili su je u bolnicu. na ženski, jedanaesti odjel. psihijatrije. u sobu broj šest.
bez obje noge.

da sam muško zvala bih se isto

tog dana smo stajale na molu. učile se bacati "žabice" s plosnatim kamenima. sve bi bilo dobro da jedan kamen nije pogodio skupocjeni gliser živčanog alkoholičara čija kuća je prva u nizu do mora. čim se kamen odbio o dno broda izjurio je razjaren kao bik: " meni ste našle gliser uništavati, balavice! p... vam materina, delikventi, sad ćete svoga boga vidjeti, j.... vam onu kurvu od majke neodgojenu! ". kao da je samo čekao neku priliku da se može naderavati na nekoga. htjela sam mu reći da mi opće i nemamo istu mamu, al nekako mi se to nije učinilo pametno. Ona je počela glasno plakati. " zatvorit će nas u zatvor. ", šaptala je uz kratke jecaje. primila sam je za ruku. bezuspješno sam joj pokušavala objasniti da male djevojčice ne idu u zatvor, jer njihovi roditelji odgovaraju za njih, i jedino oni mogu ići u zatvor. a, i to da nisam nikad čula kako je itko išao u zatvor zbog jednog kamenčića koji je dotaknuo tuđi čamac, nije ju utješilo. " sad ću vam pozvati policiju, pa ćete odgovarati, da znate! ", vikao je. jedino ako pošaljete goluba pismonošu, pomislih. izgledao mi je smiješan, s tom zapjenjenom gubicom i zajapurenim licem, prošaranim raspuklim venema, nosom kao ogromnim krumpirom, nagriženim dugogodišnjim žestokim opijanjem. nisam ga se bojala. znala sam da mi ne može ništa. uloviti me ne može, polomio bi noge na stijenama. mogu skočit u more, vjerojatno bi se utopio, ako i zna plivati, a mater mi ne može j..., kad mi mama nije kurva. bilo mi ga je pomalo žao. djelovao je kao bolesna životnja zatvorena u kavez, koja posljednjim trzajima dokazuje sama sebi da je živa. " završit ćemo u zatvoru, buš vidla. ", Ona nije prestajala naricati. kao da zna kako je to završiti u zatvoru, pa joj se ostvaruje najgora noćna mora. u blizini nije bilo nijedne razumne odrasle osobe. bio je tmuran, prohladan dan, plaža je bila prazna. poželjela sam otići po svog tatu, objasniti mu što se dogodilo, ali on je bio daleko, u Zagrebu, a ja sam tu na otoku u gostima. i jedino kaj me mama lijepo zamolila je da budem pristojna i ne radim sranja. ( a ja se uvijek nekako nađem usred njih ).
pitam se u kakvim će sve nepodopštinama moje dijete zaglaviti. i kako ću onda ja na to gledati.

minus i plus

- dooosadnoooo mi je! užasno mi je do-sa-dno! -
- hoćeš da se utrkujemo novim bolidima koje smo kupili prošli tjedan ? -
- neću! to mi je bez veze. prespori su. -
- a, da naručimo one kurve i vrhunski kubanski kokain? -
- ma, ionako mi se ni s kokainom ne diže više. -
- znam, ajmo u neku našu tvornicu maltretirati gladne radnike za vrijeme pauze! -
- i to mi je već dosadilo. nekako su mi svi sivi i bezlični. -
- mogli bismo izmisliti neki novi rat, pa bacati ono novo oružje po placevima gdje bijednici kupuju smeće od voća i povrća koje im mi prodajemo. -
- ajmo! to stvarno nismo dugo radili! -

vanzemaljci su najčešće zelene boje, a rjeđe plave, crvene i žute.

prvo mi je, danas ujutro, sinula ideja kako bi bilo dobro patentirati onu stolicu za hranjenje koja bi se dala montirati u kadu. ili u sudoper. jednostavno, skineš dijete u pelenu, nahraniš ga i lijepofino odmah ga istuširaš. nema nereda, nema mrlja na odjeći, muljavih slinčeka i čišćenja kuhinje nakon toga. usput bih, za stariju djecu ispod stavila i kahlicu, pa nek sve obavi odmah, na licu mjesta, a ne da ti se ukaka taman kad mu staviš čistu pelenu. onda sam, dok sam miksala prefinu voćnu kašicu, a mali je sjedil na stolu u onoj sjedalici jaje, kak je zovemo i gledal me mu dala njegovu malu četku za kosu. da se počešlja dok me čeka s jelom. on se, naravno nije dugo češljal, nego je krenuo jest četku i tada mi je sinula praktičnija ideja. skinula sam mu hlače i čarape, usput hlače su nove trapke na gumicu, jako kul, kupila mu maa, a preko bodija mu zamotala običnu pamučnu kuhinjsku krpu. čistu. onak, ko kod frizera. malo sam to podvukla pod njega i namjestila sve. tak da su mu rukice ostale ispod krpe, što je jako praktično, jer sada mi nije mogao lupati po žlici. i tako smo pojeli skoro sve. on više od pola, a ja ostatak.
mmmmm, kako je to bila fina kašica. kruškasta. sutra je na meniju špinat.

repeticija

moram biti iskrena i priznati kako ponekad prošvrljam po svojoj arhivi i ako nađem nešto što mi se sviđa ili mi se baš jako paše uz raspoloženje trenutka objavim ponovo. ne radim to prečesto niti učestalo. samo ponekad. radim to stoga što je moja arhiva puna raznoraznih gluparija među kojime se nađe pokoja meni draga i fora pričica, pjesmica ili osvrt na neki događaj. kako nemam vremena to sve sortirati, probrati, pa staviti linkovima dostupno za čitanje, što bih, zaista, jako voljela, ovo mi je jedini način da učinim te crtice ponovo živima. i, nekako čisto sumljam kako se nekome da kopati po arhivi i čitati sve i svašta. ne vidim ništa loše u tome, jer sada to čitaju neki drugi ljudi, pa i nemam osjećaj da se ponavljam. zapravo, jako mi je zanimljivo čitati nove komentare i doživljaje.
ipak, poštujući drage ljude koji prate ovaj blog zanimalo bi me Vaše mišljenje o tome. hvala.

bambi molesters

svako malo po netu iskaču snimke koje prikazuju ekstra uber talentiranu djecu. vrlo često se radi o djevojčicama pjevačicama koje pjevaju kao, ako ne i bolje od svojih idola, često i nekoliko desetljeća starijih od njih. i, što je dijete mlađe, a sadržaj koji izvodi neprimjereniji dobi, to je video klipić atraktivniji. osobno, nisam baš fascinirana takvim uradcima. osim neupitnog talenta ne vidim ništa pozitivno u tome da se ušminkana desetogodišnja djevojčica grči pred kamerama pjevajući pjesme čije riječi jedva da zna napisati, a kamoli da ih može razumjeti. čak mi je to pomalo nakaradno i žalosno. nisu mi simpatična starmala djeca, niti djeca koja oponašaju odrasle u toj mjeri da izgube onu dječju nespretnost. puno ljepše mi je za vidjeti toplu, empatičnu djecu koja se znaju igrati i dijeliti s vršnjacima. smatram kako djeci treba omogućiti djetinjstvo u kojem će padati i dizati se, učiti i griješiti, te stjecati vještine primjerene razvojnim mogućnostima uz pomoć i podršku odraslih.
toliko sam puta u svojoj vrtićkoj praksi vidjela djecu koja znaju neke sadržaje primjerenije i dostupnije puno starijoj djeci, na očiti ponos svojih roditelja, ali zato, na žalost, ne znaju savladati najosnovnije vještine kao što su obuvanje papuča, pranje ruku, upotreba bešteka ili zakopčavanje gumbića.
talenti su bogom dani darovi koji sami po sebi izazivaju divljenje i poštovanje, ali sve ostalo, trud, rad, vježba, koncentracija, disciplina odricanje, je ono što je potrebno da bi se ti talenti mogli ostvariti i koristiti svrhovito. nisam sigurna koliko je to moguće ostvariti gurajući dijete kroz prozor u svijet u kojem se uspjeh mjeri jedino valutom olako stisnutog lajka.

Oznake: twinkle, twinkle little star

mjesto rođenja

- o, dobar dan! -
- dobar dan! kako ste? -
- evo, uživamo na suncu. -
- a kamo ste krenuli? -
- idemo se prošetat malo do šume. -
- lijepo, vidim imate i novog člana. -
- je, on je najnoviji član naše obitelji. -
- a, odkud si ti, mali? -
- on je iz Vanje. -

Oznake: motherland