WSWS : Srpskohrvatski

Bijela Kuća Je Lagala O Prijetnjama Predsjedničkom Avionu

Jerry White
28. septembra 2001.

Bijela Kuća je uhvaćena u laži o navodnoj prijetnji terorista protiv predsjedničkog aviona, koja je navedena kao razlog ne dolaska predsjednika Busha u Washington u toku skoro cijelog dana 11. septembra. Sudeći po izvještajima CBS vjesti i Washington Posta, predstavnici Bijele Kuće su potvrdili da tajna služba nije dobila telefonsko upozorenje o direktnoj prijetnji predsjedničkom avionu. Vladino odbijanje je prošlo uglavnom nezapaženo od strane medija.

Neposredno poslije terorističkog napada na World Trade Center i Pentagon, Bushovo kretanje je postalo kontroverzno u političkim i medijskim krugovima. Kako se tragedija u New Yorku i Washingtonu odvijala a nepotvrđeni izvještaji o bombi u kolima pred State Departmentom i o opasnosti o daljim otmicama pojavili, Busha, čiji je dan počeo na Floridi, je tajna služba prebacivala iz jedne vojne baze u drugu.

Blijed i potresen, snimio je kratku poruku iz podzemnog bunkera, u vojnoj bazi u Louisianai. Nekoliko sati kasnije kada su civilni letovi bili zabranjeni, Bush je prebačen na drugu, obezbjeđenu lokaciju u sjedištu strateške vazdušne odbrane, u Nebraskai. Predsjednik se nije vratio u Washington sve do 19 časova, skoro 10 sati nakon prvog napada.

Kasni povratak Busha u Washington je izazvao upereni kriticizam, uključujući čak i unutar Republikanske Partije. U uslovima masovnog napada na američke građane, uključujući razaranje simbola američke finansijske sile i djelimičnog razaranja nervnog centra američke vojske, pojava neodlučnosti ili panike od strane predsjednika je izazvala zabrinutost američke političke i finansijske elite.

William Safire, novinar New York Timesa, svojevremeno Nixonov pomoćnik i oslonac Republikanske Partije, sugerirao je da je Bush bio u panici i u prvim satima krize umalo napustio svoj položaj. 12. septembra, u svom članku, Safire je napisao: "Čak ni u prvim, zastrašujućim trenucima, napad nije bio viđen kao nuklearni napad strane sile. Bush je trebao da insistira da se odmah vrati u Washington, i da se iz obezbjeđenog prostora, nedaleko od Bijele Kuće, pojavi uživo na televiziji sa smirujućom porukom.

Iznenađeni takvim kriticizmom, Karl Rove, glavni politički strateg i drugi vrhovni zvaničnici su grozničavo radili na tome da razuvjere političke, poslovne i vojne krugove i da učvrste Bushov autoritet među narodom. 12. septembra, popodne, Associated Press i Reuters su objavili priče koje su uveliko kružile kroz medijske krugove, čiji je cilj bio da ublaže kriticizam Bushove akcije u toku prethodnog dana. Navodili su predstavnika za štampu Bijele Kuće, koji je rekao: "Postojala je stvarna i vjerodostojna informacija da su Bijela Kuća i predsjednički avion bili meta terorističkog napada i da je avion, koji je udario u Pentagon, krenuo na Bijelu Kuću." Sekretar za štampu Bijele Kuće, Ari Fleischer, je tog istog dana, u toku konferencije za štampu ponovio ovu tvrdnju—rekao je da je tajna služba dobila "specifičnu i vjerodostojnu informaciju" da su Bijela Kuća i predsjednički avion potencijalne mete.

U sljedećem članku, 13. septembra, u New York Timesu, pod nazivom "U Bunkeru" Safire opisuje razgovor sa neimenovanim "visokim funkcionerom iz Bijele Kuće," koji mu je rekao, "Prijeteća poruka koju je tajna služba primila je prenijeta agentima koji su bili sa predsjednikom da je 'predsjednički avion sljedeći na redu.'" Safire nastavlja: "Sudeći po izjavi visokog funkcionera, korišćene su američke šifre, koje su dokazale poznavanje procedura i samim time učinile prijetnje vjerodostojnim."

Safire je izjavio da je ovu informaciju potvrdio Rove, koji mu je rekao da je Bush želio da se vrati u Washington, ali tajna služba "ga je informisala da prijetnja sadrži izraze koji su dokaz da teroristi znaju procedure i položaje."

Dvije sedmice nakon zaprepašćujuće tvrdnje, administracija je skoro priznala da su izmislili cjelu priču. 25. septembra, CBS večernje vjesti su izvjestile da se taj telefonski poziv "jednostavno nije dogodio."

Činjenica da su funkcioneri na vrhu, u vrijeme izvanredne krize i javne uznemirenosti, lagali da bi zaštitili predsjednikov ugled, ima neizmjerne implikacije. Ako je, u prvih 24 sata od terorističkog napada Bijela Kuća davala dezinformaciju, u cilju obmane američkog naroda i svjetskog mnjenja, onda ni jedna vladina tvrdnja od 11. septembra do današnjeg dana se ne može smatrati vjerodostojnom.

Ako je Bush lagao o svojim aktivnostima na dan napada, zašto bi bilo ko pretpostavljao da on nije lagao o vladinoj istrazi, o identitetu izvršilaca krivičnog djela, o motivima i ciljevima američkih ratnih priprema, i o namjeri i obimu povećanja policijske moći, koju je zahtjevala njegova administracija, za prisluškivanje, pretrese, konfiskaciju i pritvor osumnjičenih.

Cjela ova epizoda daje solidnu osnovu američkom narodu da sa krajnjom sumnjom prima sve vladine zahtjeve i da ne prihvata ni jednu njihovu tvrdnju bez nezavisne informacije i informacije koja se može provjeriti.

Dvoličnost vlade je tim značajnija pošto je Bushova administracija zauzela stav da narodi, ne samo u Americi nego i u cijelom svijetu, moraju prihvatiti i vjerovati u njihovu tvrdnju da su Osama bin Laden i njegova organizacija Al Kaida odgovorni za napad i da islamska fundamentalistička vlada Talibana, u Avganistanu, snosi direktnu odgovornost jer krije bin Ladena.

Sasvim je moguće da je bin Laden imao ulogu u napadu 11. septembra. Do danas, ipak, Bush nije pružio dokaze, i očigledno nema namjeru da to učini. Umjesto toga, administracija insistira da američki narod slijepo vjeruje Bijeloj Kući i da da blanko ček za vođenje rata i gaženje građanskih sloboda.

Lažna priča o predsjedničkom avionu, ne samo da dokazuje dvoličnost metoda Bushove administracije, nego i podvlači besramnost i saučesništvo medija. Kada je Bijela Kuća objavila priču o telefonskoj prijetnji terorista protiv predsjedničkog aviona, mediji su je nekritično ponovili, sa velikim naslovima na prvoj strani i segmentima u večernjim vjestima koji izazivaju jezu. Kao i kroz sadašnju krizu, mediji su funkcionisali bez stida, kao propagandna ruka vlade.

Ali, kada je Bijela Kuća, poslije dvije sedmice, oporekla priču, mnoge medijske mreže nisu uopšte objavile činjenice, čak ni vodeće novine, kao New York Times. Washington Post, sa svoje strane, je sakrio prevrtljivost vlade na svojim unutrašnjim stranicama. Niko od medija nije otvorio debatu oko ovog inkriminisanog priznanja ili diskutovao o širim implikacijama.

Uveliko prije zvanične oporuke, u washingtonskim novinarskim korporacijama je bilo naširoko prihvaćeno da je administracija izmislila priču o predsjedničkom avionu. 23. septembra, u svojoj rubrici u New York Timesu, Maureen Dowd je saopštila da je Karl Rove "izvikivao po gradu, pokušavajući da reporterima proda priču—sada potpuno diskreditovanu—da se gospodin Bush nije odmah vratio u Washington, 11. septembra, jer je avion, koji je leteo na Pentagon, možda imao kao stvarni cilj Bijelu Kuću, i da je predsjednički avion također bio izložen opasnosti (naglašavanje dodato).

Dowd i njene kolege vjeruju da je vlada lagala, ali da narod ne može saznati da priča nije vjerodostojna, pošto su mediji odbili otvoreni izazov.

Možda postoji drugi razlog za ćutanje štampe. Priča, koju su 12. septembra servirali Rove, Fleischer i drugi funkcioneri Bijele Kuće, otvara kao predmet debate nešto što je eksplozivnije i moguće gnusnije nego Bushovo nemarno ponašanje 11. septembra.

Safire ukazuje na jedno takvo pitanje u svom članku od 13. Septembra, u New York Timesu. Odnoseći se na tvrdnju Bijele Kuće da su teroristi znali za tajnu informaciju o predsjedničkom avionu, Safire pita: "Kako su dobili šifrovanu informaciju i tehničko znanje koje je utvrdilo vjerodostojnost prijetnje?" Njihovo znanje šifri i podaci o kretanju predsjednika, znanje o tajnim procedurama, ukazuje da teroristi možda imaju špijuna u Bijeloj Kući, ili da imaju obavještajca u tajnoj službi, FBI, FAA ili CIA."

Vlada se nije niti pozabavila potpuno opravdanim pitanjem Safirea o tome kako je moguće da je navodni terorist mogao znati takve vrhovne tajne i osjetljive informacije i da to nikada nije bilo pokrenuto od šireg medija.

Ako je, uistinu, takav telefonski razgovor obavljen, to omogućava razvijanje alternativne teorije o kontaktu između terorista i jedne od vladinih agencija, koja je vjerovatna kao i sugestija Safirea: Naime, da telefonski poziv nije bio prijetnja već otkucavanje jednog američkog obavještajca, koji je znao planove i namjere terorista.

World Socialist Web Site ne tvrdi da ima odgovore na ova pitanja. Ali je opravdano i potrebno postavljati pitanja, posebno zato što su izazvana samim vladinim izjavama.

Jedno je jasno: vlada je lagala narod Amerike i svijeta. Ili je lagala 12. septembra, kada je objavila priču o prijetnji predsjedničkom avionu, ili je lagala dvije sedmice kasnije kada je opovrgla priču. Milioni ljudi, kojima je rečeno da moraju da prihvate razuzdani militarizam i uništavanje njihovih demokratskih prava u ime svetog rata protiv terorizma, moraju izvući odgovarajuće zaključke iz ove, neosporne, činjenice.