ponedjeljak, 21.11.2011.
Viševica - Strilež - Zagrad
20. 11. 2011
Nakon što sam prije dvije godine bila na tradicionalnom usponu na Viševicu koji se održava svake godine u 1. mjesecu, željela sam još jednom obići taj vrh bez snijega i magle kakvog ga pamtim od prvi put.
Želje se ostvaruju kada se najmanje nadamo. 
Poziv mojih dragih prijatelja da odemo obići tu stazu, ne odbija se ni pod razno. 
Sjećanje na tu planinu u vrijeme duboka snijega i ono što sam vidjela sada, neusporedivo. Definitivno svaka planina ima drastične razlike u svakom godišnjem dobu. 
Pri dolasku na parkiralište ispred kuće za odmor Vagabundo u Ravnom, dočekao nas je domar koji nam daje smjernice kamo ići, očito je neodoljivo želio da odemo na neki drugi vrh a ne samo na Viševicu.
Pri tom nam daje kartu s ucrtanim okolnim stazama i vrhovima što za nas predstavlja pravu poslasticu. Naime, najdraži i najljepši odlazak u planine nam je onaj neplanirani i nepredvidivi. Obično volimo sistem, dođi-vidi-kreni pa kud stigli, ali to podrazumijeva što više vrhova u jednom danu.
Ovom neočekivanom kartom dobili smo inspiraciju - što više- to bolje. 
Krećemo tradicionalnom zimskom stazom koja je u ovo vrijeme prekrivena opalim lišćem izgleda bajkovito. 
Penjemo se sigurnim korakom ka vrhu. Vrući dan za ovo godišnje doba, ali to je najmanje što nas može pokolebati. 
Kao po običaju zaostajem za dečkima, ali u usporedbi sa zaostatkom od ranije, ne predstavlja neku veliku razdaljinu. Dovoljno da ih mogu pratiti sa udaljenosti da ih ne izgubim iz vida.
Dolaskom na Viševicu 1428m n v otvaraju nam se prekrasni vidici na okolne planine. Panorama ispred nas izgleda kao da smo iznad oblaka. Neopisivo. Okružuju nas Bitoraj, Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica, u daljini iznad niskih oblaka izviruje Velebit. Predivno.
U oko nam upada obližnji, nešto niži vrh, Strilež. Odlučujemo se krenuti do njega. Po karti nam treba 1 sat do njega ali mi stižemo za nešto malo više od pola sata. Neugledan i neodržavan, zapušten i zaboravljen vrh na koji dugo nije nitko bio. Podižemo porušeno spremište koje je nakada služilo za pečate i napuštamo Strilež po njegovoj južnoj strani. Spuštamo se niz vrh a markacije izgledaju, traži-traži-pa ćeš naći.
Sva sreća da je karta u rukama iskusnog planinara koji ima dobru orjentaciju pa nam nije problem pronaći pravac kojim trebamo sići. Na jednom mjestu je markacija na osušenom komadu grane koja je zaglavljena između kamena, a kora grane na kojoj se nekada markacija nalazila, polako otpada a markacija skupa s njom.
Šta reći na sve to, već nastaviti dalje. Na mnogim mjestima nailazimo na svježe tragove medvjeda i ostalih divljih životinja, stanovnika ovih šuma. Tipično za Gorski Kotar. 
Dolazimo u podnožje u vrlo kratkom vremenskom razmaku od onog polaznog, 4 sata za oba vrha i povratak do Vagabunda i zaključujemo da nam ostaje još dovoljno vremena za obići još jedan od vrhova. Zagradski vrh 1187m n v.
Od Vagabunda do vrha treba 1 sat. Naravno da smo unaprijed znali da taj sat nikako ne odgovara tempu kojeg dečki drže. Usput susrećemo grupu planinara iz Zagreba koji su na povratku sa Zagradskog vrha. 
Iako je popodne, sunce je još viskoko na nebu. Goli Zagradski vrh koji na svojoj južnoj padini ima suhi kamenjar, sušta je suprotnost Viševici i Striležu. S vrha razgledamo pređenu stazu koju smo danas neplanirano prešli i zbrajamo pređene sate i kilometre. Sve u svemu, pet i pol sati sa svim pauzama za sva tri vrha i zasigurno dobrih 25km iza nas, sasvim solidno i u okviru uobičajenog za naše avanturističke, neplanirane rute. 
Vagabundo, planinarska kuća
Put prema Viševici, širok s rijetkim markacijama
Sječa stabala odnosi i markacije
Na nekim mjestima je šuma zastrašujuće rijetka
Pri vrhu su stabla zbog vjetra gušća, sitnija i niža pa su zbog toga i pošteđena sječe
Na vrhu Viševice, predivni pogled
Ispred nas se nalazi vrh Strilež a iza njega izviruje Velebit
Zaboravljni i ostavljen Stirlež
Krećemo prema Zagradu
Zagradski vrh ispred nas
Sa Zagradskog vrha pogled na Viševicu i Strilež
Moja malenkost
- 18:06 -
ponedjeljak, 26.09.2011.
Triglav
24. - 25. 09. 2011.
Evo me na Triglavu po drugi put. Ovog pta na vrh dolazim rasterećena straha od visine kojeg sam imala lani na prvom usponu.
Osjećaji koji me preplavljuju su neopisivi jer sada mogu uživati u pogledu s vrha na okolne vrhove po kojima sam nedavno bila.
PD Glas Istre iz Pule pripremao je ovaj izlet već nekoliko mjeseci jer je bilo otkazivanja zbog lošeg vremena pa se sada, konačno u posljednjem tjednu sezone na uspon za Triglav sa strane Rudnog Polja, krenula je složna ekipa put Triglava.
Vrijeme odlično. Neočekivano toplo za ovaj perid godine. Gužve na stazama koje vode prema Triglavu i u domovima govore o tome da svi žure uloviti posljednje sunčane dane za ovaj uspon.
Grupa od 36 planinara kreće prema Planiku. Vodič Baćac Marino ima odličan tempo koji mogu pratiti svi sudionici, tako da smo čitavu stazu odradili u planiranom roku i bez prevelikih "rasipanja" planinara po stazi.
Dolazak u prepun dom Planik i odmor nakon napornog dana.
Veselje i euforija onih koji na vrh odlaze po prvi put ne jenjava. Raspituju se o težini uspona i o opasnostima kao i o tome da li je staza dovoljno osigurana. Osjećam se ponosno na sebe kada mogu podijeliti svoja iskustva o tom usponu s onima koji nisu bili na Triglavu. Onima koji se boje mogu prenijeti svoja iskustva "razbijanja" straha od visine, upravo na tom usponu.
Ranojutarnje buđenje i zajedničko fotkanje, uobičajeni je proces svakog polaska na Triglav.
Prema savijetu vodiča, osigurani kacigama i pojasevima, krećemo svatko u svojim mislima u tišini prema vrhu.
Sunce se polako izdizalo iznad nas i dan se pred nama ukazivao u najljepšem izdanju. Vedro, toplo i sunčano, bez vjetra u ovo doba godine, kao naručeno za nas.
Gužve na stazi počinju već na malom Triglavu gdje se susrećemo s planinarima koji dolaze iz smijera Krederice.
Nastavak staze prema vrhu prolazi bez veće gužve jer se svi kreću u istom smjeru. Na vrhu je već puno planinara i sporo se dolazi do prostora za slikanje i krštenje onih koji su po prvi put na Triglavu.
Pogled s vrha za mene predstavlja neko novo otkriće i osjećam se kao da sam prvi put tu. Konačno mogu uživati u pogledu na sve strane Triglava bez onog osjećaja panike i straha kojeg sam imala prošle godine. Sjećam se da su tada svi uživali i veselili se uspjehu a ja sam se tada borila sama sa sobom i panikom koja me je uzimala, kako ću natrag s vrha dolje. Danas toga nema. Svima onima koji su me pitali kako će natrag s vrha i da li će biti teško, mogla sam sasvim pouzdano reći da je lakše sići nego se popeti, u što su se i sami mogli uvjeriti pri silasku.
Nakon zajedničke fotografije na vrhu, silazak je također protekao bez problema. Jedino što je gužva na stazi postajala sve veća jer su mnogi pohrlili ka vrhu baš u vrijeme kada smo mi silazili. Sve u svemu bilo je izvrsno. Organizacija i čitava ekipa je bila na vrhuncu. Jedan od ljepših pohoda od kada posjećujem vrhove. Na ovom pohodu upoznala sam neke nove ljude i susrela meni drage ljude koje znam od ranije. Uvijek je lijepo kada društvo čine pozitivni ljudi.
Sada mi je jasnije zašto volim planine 
Prvi dan hodanje uz pratnju magle
Pogled na pređeni put
Polako napredujemo
Sve bliže podnožju Triglava
Vodnikov dom ispred nas
Uspon prema Planiku
Izlazimo iz magle
Dom Planik se nazire ali i Triglav s njegove desne strane
Ispred nas mali iveliki Triglav suncem okupani
Maglu i oblake ostavljamo ispod nas
Jutarnje sunce
Ranojutarnji polazak na vrh
Na obronku malog Triglava šeću divokoze
Sunce se sada sasvim uzdiglo
Planik ostaje ispod nas
Nadomak malog Triglava
Kriške podi
Prijelaz s malog na veliki Triglav
Ispod samog vrha
Na vrhu je već dosta planinara
Pogled u natrag
Pogled s vrha
Još malo pogleda s vrha
Kriške podi s vrha Triglava izgledaju fascinantno
Na sve strane pogled je prekrasan
Ponosna ekipa na vrhu
Neki se u povratku odlučuju za put Krederice
Ostavljamo Triglav iza nas
- 19:29 -
četvrtak, 22.09.2011.
Bijele stijene - Vihoraški put
18. 09. 2011.
Šta reći o Vihoraškom putu a da o njemu nije već sve rečeno.....
Čitajući neke postove i zapise o tom dijelu Gorskog Kotora, dolazim do zaključka da je to jedna od težih staza koje vode na Bijele i Samarske stijene.
Možda to i jeste tako za većinu planinara ali meni se ona nije činila takvom. Jedini zaključak koji sam mogla iz svega izvesti je to da je čitav predio dosta divlji i obrastao kao da kroz njega rijetko ko prolazi iako je dosta planinara često baš po tim stazama. Porušena stabla koja presijecaju staze po kojima prolazimo podsjećaju na hodanje s preponama, svakih nekoliko metara jedno stablo i tako sve do silaska na put.
Da je krajolik netaknut potvrđuje i to da smo na stazi naletjeli na osinje gnjezdo iz kojeg je, nakon što je prvi u koloni nogom pomaknuo kamen, izletio roj podivljalih i razljućenih osa. Rezultat svega je da su nekolicina planinara zadobila ubode koji su bolniji od običnog uboda ose u naseljenim područjima.
Bilo kako bilo, ovaj kraj me već odavno privlačio i želja da odem posjetiti taj iznimni, jedinstveni geomorfološki fenomen krasa koji se nalazi u okrilju šume.
Iako nisam dugo bila u planinama ( tri mjeseca je iznimno dugo ) zadivila sam samu sebe tempom koji sam držala s nekolicinom planinara koji su odlučili biti jača ekipa u odnosu na ostale koji su laganim hodom razgledali okoliš.
Usjeci i uski prolazi kroz Ljusku ne izgledaju tako zastrašujuće jer se ne radi onekoj visini pa je odlična za one koji žele isprobati čari penjanja i osjećaj sajle pod rukama.
Osjećaj da sam opet u planinama je neprocijenjiv. Ništa me ne čini tako sretnom kao planine.
Na vrhu Samarskih stijena dočekalo nas je sunce i predivni pogled na Bjelolasicu i Klek.
Još protekle zime sam s vrha Bjelolasice promatrala Bijele i Samarske stijene i priželjkivala jednom doći do njih. Konačno sam dočekala i taj dan.
Područje ovih šuma prepuno je medvjeda što se da naslutiti i po mirisu koji se širi šumom a koji je zuapravo miris koji medvjed ostavlja za sobom. Jednom sam imala prilike isti miris medvjeđeg brloga osjetiti i zimus podno Obruča iznad Hahlića. Medvjeda ima dosta pa nije nikakvo čudo naletjeti na njih ali ne i kada se nalazimo u tako velikoj grupi ljudi. Da sam sama sasvim sigurno bih naletjela na nekog od tih stanovnika.
U planinarskom domu u Tuku pozdravljamo domaricu, sa stylingom kojem ostaje vijerna već desetljećima i po njemu je prepoznatljiva. Prepričava nam kako izgleda noćni posjet medvjeda selu.
" Pas laje bez prestanka kada osjeti medvjeda na daljinu. Svojim dugotrajnim i intenzivnim lavežom najavljuje nam da je medo odlučio krenuti prema selu. U trenutku kada naglo prestane lajati i povuče se u kućicu, znamo da je medo došao blizu kuća i tada se ne izlazi vani. To se događa uvijek u isto vrijeme oko 23 sata i kada se broj planinara nešto smanji nakon ljeta"
Tako izgleda suživot ljudi tih krajeva s medvejdima i ostalim divljačima koji obitavaju u tim područjima.
Da opis ovog izleta ne bi izgledao samo kao opis medvjeđe zgode i nezgode svakako slike, kojima sam zabilježila ovo područje, govore više od riječi ....
- 20:12 -
ponedjeljak, 11.07.2011.
Triglav
Mali potsjetnik na prošlogodišnji uspon na Triglav koji je obilježio moje viđenje na te planine i pridonio da ih zavolim.
Do tada sam imala paničan strah visine i odluka da krenem s društvom na vrh pala je uoči samog polaska iz doma Planika u kojem smo prespavali i gdje se vodila moja unutarnja borba, krenuti ili ne na vrh.
Jutro obasjano suncem i dobro raspoložena ekipa učinili su da tu odluku donesem brže nego sam očekivala.
Na pitanje vodiča da li netko ima strah visine, hrabro sam se javila i priznala a tako i zaključila da sam bila jedina koja priznaje da se boji. Na kraju se ispostavilo da je priznanje bilo pun pogodak jer sam tako dobila osiguranje a osjećaj sigurnosti je bio dovoljan da panični strah nestane.
Korak po korak visina se povećavala a ja koncentrirana na ono za što se držim propuštam pogled kojem se ostali članovi dive. Strah me je ali ne priznajem a i ne želim dozvoliti panici da me obuzme. Dodatnu sigurnost mi daje onaj tko ima moj život u svojim rukama na konopu kojim me osigurava.... Hvala Marinu na toj podršci i strpljenju koje je pokazao dok je korak za korakom išao zamnom. Na vrh se stiže prije nego sam to očekivala a oduševljenje je pomješano s adrenalinom i uzbuđenjem pa se osjećam više zbunjeno nego sretno što sam na vrhu.
Silazak je uslijedio nakon fotkanja i " krštenja ". Pri silasku osiguranje pripada vodiču Ninu, koji je vodio ovaj pohod.
Sam silazak bio je lakši i jednostavniji nego uspon, možda stoga što sam pri usponu pamtila svaki kamen i stijenu na kojoj sam stajala pa sam lakše silazila znajući gdje trebam stati i za što se trebam uhvatiti.
Obećala sam sebi da ću jednom opet doći na Triglav i ovaj put se diviti ljepoti pogleda s njegove visine. Možda jednom. Ove godine nisam upala niti u jednu ekipu za taj uspon...... bit će jednom prilike u to ne sumnjam.
Za sada me očekuje poći na Ojstricu na Kamniške alpe, krajem ovog mjeseca, pa se nadam da će biti jednako zanimljivo a nadasve da ćemo svi sretno stići na zacrtani vrh :)
- 20:26 -
utorak, 05.07.2011.
Kriške podi
02.- 03. 07. 2011.
Dugo očekivani visokogorski uspon je konačno stigao ne red. Čula sam mnoge priče o tome da su vrhovi oko Triglava zahtjevniji od uspona na Triglav, što se uistinu i pokazalo.
PD Elektroistra iz Pule, ovaj je izlet osmislila kao pravi ugođaj za ljubitelje visokogorskoih uspona. Ekipa od dobro pripremljenih planinara a i onih nešto manje spremnih. Krenuli smo iz Aljaževog doma 1015m nv. prema Pogačnikovom domu 2050m nv oko 10 sati i 30 min. Vrijeme sunčano, iako je najavljivana kiša.
Iznad nas proteže se Triglav sa svoje sjeverne strane i pruža nam pogled na stijene na kojima postoje mnoge penjačke staze za one hrabre i odvažene. Mi ipak radije biramo divljenje iz sigurne pozicije.
Ekipa od 25 članova koju čine većinom spretni planinari ipak ima i nekolicinu onih koji neznaju šta ih očekuje u ovim planinama. Zato je vođa puta osmislio za njih nešto malo lakši put do Pogačnikova doma, preko Sovatne. Na dijelu staze koja se odvaja prema Luknji 1758m odvajamo se od onih koji biraju lašu stazu i krećemo put bivka pod Luknjom, dok je drugi dio ekipe put prema Pogačnikovom domu nastavila preko Sovatne koja je donekle pitomija od naše rute. Nakon pauze ispred bivka pod Luknjom nastavljamo prema vrhu preko sipra. Kretanje preko sipra je na takvom usponu nešto što ne želim baš tako brzo ponoviti, jednom riječju teško i naporno, jedan korak naprijed i dva natrag..... ali ipak stižemo do Luknje od kuda počinje uspon za Triglav sa zapadne strane, meni izgleda dosta zahtjevan što je naravno i ucrtano u kartama koje opisuju staze. Mi ipak ne idemo u tom smjeru, već se počinjemo uspinjati travnatom površinom koja je također dosta strma. Ispod nas ponor, iza nas Triglav, ispred nas visina kojoj nikad kraja. Polako, korak po korak i uz povremeno fotkanje predivne prirode i stanovnika ovih planina koji nesmetano pasu i uživaju svoju slobodu ne obazirući se na nas. Nakon napornog uspinjanja, napokon stiženo na Bovški Gamsovec 2392m. Tu nas je dočekala magla i vjetar tako da smo kratko odmorili i odmah krenuli sa spustom prema Dovskim vratima od kuda skrećemo prema Pogačnikovom domu. Spust sa Gamsovca je na samom početku dosta zahtjevan jer ne postoje sajle za što se treba držati već se isključivo osloniti na svoju sposobnost i koncentraciju. Nakon samo desetak metara klinovi i sajle olakšavaju situaciju.
U Pogačnikov dom stižemo oko 17 sati. Magla i vjetar se pojačavaju a s time i prve pahljulje snijega koji je za samo sat vremena napadao toliko da je zabijelio.
Dom ljepo opremljeni ugodan za odmor nakon toliko pješačenja i penjanja.
Plan je da se ujutro oko 8 sati krene na Stenar 2501m i Križ 2410m, druga ekipa treba krenuti pored Kriških jezera na Bovška vratica 2375m i spustiti se niz padinu pokraj Bivka IV natrag do Aljaževog doma.
Na Bovškim vraticami nastaje prvi problem, od nas 12 koji smo krenuli tom stazom, nekolicina njih se uspaničila na prijevoju od kojeg počinje uspon po sajlama i klinovima do vrha i križanja od kojeg počinja spust. Netko je zaključio da je bolje vratiti se nego da se nekome nešto dogodi na stijeni po kojoj se ne osjeća sigurno. Polovica njih se odvojilo i vratilo natrag u dolinu Trente a nas 6 nastavilo uspon i prema već obavljenom dogovoru, na mjesto sastanka s onima koji su otišli na Stenar i Križ. Na vrhu se magla i vjetar pojačao pa smo požurili spustiti se niz padinu na sunčanu stranu da se ugrijemo i pričekamo ostatak ekipe da se spusti. S druge strane sunce a ispred nas Škrlatica 2740m i Špik 2472m, iza nas Stenar a iza Stenara izviruje Triglav koji dominira i prkosi svim ostalim vrhovima.
Kada smo se sastali s ekipom dobili smo informaciju da nisu popeli na Stenar zbog leda i snijega koji je sinoć napadao tako da su se zadovoljili samo usponom na Križ. Ispred Bivka IV napravili smo pauzu dok su neki čak i zaplesali a dosjetljivi su napravili Istarsku Supu :) kreativnost na djelu :)
U Aljažev dom smo stigli u 14 sati. Trebalo je uspostaviti kontakt s onima koji su izgubili hrabrost i otišli u dolinuTrenta. Rekli su da će nas čekati u Kranjskoj Gori pa smo imali još dva sata vremena za odmor a onda smo u povratku pogledali Slap Peričnik.
Sve u svemu jedan vrlo zahtjevan a ipak jako lijep pohod. Zahvaljujem čitavoj ekipi i vodiču koji nam je osigurao dva predinva dana na Kriškim podima.
Aljažev dom
Triglav iznad nas
Bivak pod Luknjom
Uspon po sipru prema Luknji
Pogled u zelenu dolinu
Još malo muke po sipru
Blizu Triglava
ljepota
bezbrižne i opuštene divokoze
alpski daždevnjak - pozer
još malo uspona
fotkanje niz padinu
puno toga je iza nas
Bovški Gamsovec 2392m
Kratki odmor prije nego magla preuzme planinu
silazak ni malo lak
sve je dobro dok ima klinova
neki su još uvijek na vrhu
dolina Trente pred kišu
a na planini snijeg
zaleđeno kriško jezero
ruta drugog dana
i ono što će jednom biti u planu
drugog dana snijeg je ipak prestao
Pogačnikov dom ostaje iza nas
neki su na ovom mjestu odustali
ekipa silazi sa Stenara i Križa
silazak prema Bivku IV
Stenar u svoj svojoj ljepoti
još jedan alpski ukras
pravac iz kojeg smo došli natrag u aljažev dom
pravac u kojem smo pošli iz aljaževog doma
slap Peričnik
- 12:25 -
nedjelja, 24.04.2011.
Južnim Velebitom. Paklenica - Struge - Vaganski vrh - Sveto brdo
10.04. 2011.
Pobjeći negdje dva dana. Najbolje je što dalje a prijedlog da se ode u Paklenicu i na Vaganski vrh, svidio mi se odmah.
U Paklenici pakleno vruće. Teški ruksaci, u kojima je sve što je potrebno za dva dana na Velebitu koji zna pokazati svoje nemirne ćudi, jedva se povlačim za ekipom koja grabi ispred mene.
Kratka pauza ispred Borisova doma i kreće se naprijed da nas noć ne uhvati s obzirom da smo došli oko 10 i 30 u Paklenicu.
Korak za korakom i čini mi se da usponu prema odmorištu Struge ( 1400m ) nema kraja. Vruće je a ruksak mi izgleda svakim korakom sve teži. Najgori dio svega je to što nemam cijev za vodu pa moram svaki put skidati ruksak s leđa da bih pila i opet sve to natrag vraćati ...užas... vrijeme mi je da nabavim tu pumpicu i tako skratim vrijeme koje gubim na pijenje vode. Bar sam pronašla razlog zbog kojeg uvijek kasnim za ekipom. Dok ja sve to napravim oni se udalje od mene i ja ih više ne mogu sustići...nekoliko puta tako i eto izgubljenih 15 min za njima.
Ok, u Struge ipak dolazimo u pristojno vrijeme, za dana, pa tek je 17 i 30. Tamo nailazimo na ekipu iz Zagreba i Zadra koji su već zauzeli svoje pozicije za spavanje. Nakon upoznavanja, razgovor kreće u svim smjerovima. Dečki iz Zadra bacili su se na pripremu roštilja a ja kao po običaju moram biti kraj vatre. Ljepo je grijati se uz vatru na otvorenom Velebitskom, svježem, večernjem zraku.....ali, panj koji je bio iza mene a kojeg nisam na vrijeme izbjegla, bio je presudan da se hodajući u natrag prevrnem preko njega i padnem na koljeno kojeg sam i tako već dva puta ozljedila.
Koljeno i moj pad tj, salto, bili su tema cjelovečernje šale i smjeha. Meni i nije bilo toliko smješno jer je to treća ozljeda za redom i ne sluti na dobro.
Ekipa iz Zagreba bila je jako vesela i čitavu noć nije bilo šanse za spavanje. I njihov je plan bio otići sutradan ujutro do Vaganskog vrha (1757m ) pa do Svetog Brda ( 1751m ). Treba se rano ustati i krenuti jer nas čeka, relativno dug put.
Ujutro smo krenuli skupa s njima ali kako su oni u startu zaostali za nama, mi smo se nakon nekoliko minuta već udaljili dosta od njih. Ali ne samo mi od njih već i ja za mojom ekipom. Ne znam zašto ali dan nije bio moj. Svaki pohod mi pada sve teže a disanje mi ometa tempo hodanja. Polako za dečkima koračam i svakih nekoliko desetaka metra stajem jer gubim snagu. Bilo kako bilo na Vaganski smo ipak stigli za sat i pol. Nema razlog za zabrinutost s obzirom da je tek 9 sati a do Svetog Brda ima još 3 sata. Krećemo s Vaganskog odmah, jer vjetar je tako jak da je teško ostati na mjestu. Pogled s Vaganskog je savršen. Na vidiku u daljini ekipa iz Zagreba, jako daleko: Ne čekamo ih jer to nebi imalo smisla, predaleko su. Prema Svetom brdu, staza nas vodi djelomično kroz područje koje je ostalo neočišćeno od mina. Treba se strogo držati staze jer sve što je izvan staze u razmaku od nekoliko metara može biti opasno. Natpisi nas upozoravaju na to. Koljeno me polako već počinje boljeti a do Svetog Brda je ostalo još svega sat i pol. Zaostajem za ekipom sve više. Dobacujem im, neka odu a ja ću polako za njima. Ako ne budem mogla čekat ću ih na povratku. Korak za korakom i stižem na vrh. Umorna, iscrpljena i mislim da mi je ovo najteži dio pređenog puta od kako planinarim. Nekako sam se dovukla nakon petnaestak minuta kašnjenja za njima. Na vrhu hladno. Vjetar puše prejako i trebalo je što prije otići. Na brzinu smo se uslikali i krenuli naprijed. Silazak je planiran preko Vlaškog grada, skloništa s druge strane kružne staze koja vodi iz Paklenice. Staza je dosta dugačka i nije ju moguće s te strane proći u jednom danu preko Svetog brda, Vaganskog vrha i Struga. Odmorište Vlaški grad, malo zapušteno i neuredno ali dovoljno dobro da se zaklonimo od vjetra i pojedemo nešto na brzinu. Iako ne razumijem zašto tolika brzina,tek je 12 i 30, ali ipak prilagođavam se kolegama koji imaju svoje razloge za brzinu.
Poprilično umorna i s koljenom koje sve više počinje boljeti, hrabro i bez žaljenja nastavljam za njima. Spuštanje nije neki problem za mene u normalnim uvjetima. Obično sam za dole brza i s lakoćom silazim ali ovaj put je svaki moj korak imao bolove užasnih razmjera. Dečki se sve više i više udaljavaju od mene i jedva stižem uloviti zadnji njihov trag, kojim smjerom kreću. Dom nigdje na vidiku, čini mi se da ovom silasku nikada neće biti kraja.
Konačno smo prije 16 sati ipk bili u domu. Nakon pauze u domu i nakon što mi se koljeno sasvim ohladilo, nastavak do recepcije bio je pravi pakao. Korak za korakom i bol za bolom. Posljedni dio na izlazu iz Paklenice je nešto čega se ne želim ni sjećati. Suze niz lice i bolovi koje još nikada nisam osjetila. Trebalo mi je jako puno vremena za posljednih tristo metara puta. Znam da su me dečki čekali dosta na izlazu, ali, stepenasti dio puta nisam mogla nikako sići. Strašno! Ne zamislivo kako koljeno može od udarca toliko boljeti i toliko nanijeti problema. Nešto što se ne može kontrolirati.
Na povratku u autu nakon što se potpuno ohladilo, nisam nakon toga mogla ni koraka napraviti.
Prošlo je tjedan dana i koljeno se oporavilo ali ne i moj ego. Realizirajući pređenu stazu po južnom Velebitu, dolazim do zaključka da je jednostavna i ni malo zahtjevna a ja zakazala. Što koljeno a što moje sve teže disanje pri usponu, znam da nešto nije u redu. Vrijeme je da se pozabavim svojim zdravljem ako želim nastaviti s planinarenjem jer plan mi je otići na Olimp u Grčku. Želim to, a ako želim, onda moram biti potpuno sigurna da mi je sa zdravljem sve u redu.
Možda jednom prođem ovom istom stazom još jednom jer želim preispitati sebe, mogu li ja to ili ne, puno bolje.
sve što je iza nas pređeno
sveto brdo ispred nas
Pogled sa Svetog brda
- 09:49 -
srijeda, 20.04.2011.
Planinarstvo
Planinarstvo obuhvaća sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz vlastonožno kretanje u planinskim predjelima. Planinarstvo nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Planinarstvo nije sport, jer tu nema natjecateljske borbe, koja je bitno obilježje svakog sporta. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom gorskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom fizičkom naporu, čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.
- 21:48 -
ponedjeljak, 28.03.2011.
Nanos
26.03. 2011.
Prijedlog moje kolegice da se okušamo na sajlama s penjačkom opremom bio je pun pogodak. Zašto ne. Svi smo već dovoljno spremni za takav pothvat, opremu imamo i spremno krećemo put Slovenije u Vipavu. Vrijeme sunčano i savršeno za isprobati jednu od zahtjevnijih staza na jugozapadnoj strani Nanosa. Ferata po kojoj smo planirali uspon je dosta strma ali i odlično osigurana, tako da je naša volja za usponom bila dovoljna.
Bez straha pristupila sam prvom iskoraku na usponu stijene i karabini su spretno klizili zamnom. Iako sam strah od visine prebrodila tek prošle godine ovog puta nije ga bilo niti malo. Sigurnost sajli za koje sam se držala skupa sa karabinima bili su mi dovoljno. Penjanje nije bilo zahtjevno onoliko koliko bi mnogi pomislili na prvu ruku ali i za takav zahvat treba imati kondicije, spretnosti i ipak dozu hrabrosti. Kako su penjački koraci bivali sve viši Vipava ispod nas je bivala sve manja. Dolina Vipave se sve više prostirala svojom ljepotom ispod nas. Nisam previše gledala ispod sebe osim u trenutku kada sam željala napraviti koju dobru fotku, što je dokaz da se i to može na ferati. Prvi dio uspona do platforme koja se nalazi na polovici stijene, nalazi inprovizirani vidik i odmorište, prošao je odlično, čak što više brzo smo ga ispenjali. Na odmorištu susrećemo ekipu od četvero njih koji su krenuli istom rutom kao i mi do Abrama preko ferate.
Drugi dio uspona nakon odmorišta bio je puno zahtjevniji i opasniji jer smo uspon obavili po hrbtu stjene koja je sa obadvije strane bila gotovo glatka. Tu je bilo najstrašnije pogledati mimo onoga za što se držimo.
Kada smo prošli sve potencijelne opasnosti i uspeli se pod vrh, sajli više nije bilo i ostatak puta smo ispenjali bez pojaseva. Tu se priključuje staza koja također vodi iz istog mjesta od kuda smo mi pošli a to je pješačka staza bez ferate po kojoj je moguće ispenjati se na vrh bez opreme. Na jednom od vrhova Nanosa, Vipava, pogled puca na Vipavsku dolinu. Osjećaj zadovoljstva da smo kelagica i ja uspjele otpenjati po ferati bez ikakvog problema je neopisiv. Nakon kraćeg odmora i fotkanja, krećemo laganom šumskom stazom do mjesta na kojem se nalazi seoski turizam Abram. Oko sat vremena hoda. Tu smo najprije pogledali kavez u kojem je smješten medvjed i to mi nije bilo ni najmanje drago vidjeti. Prostor na kojem je smješteno seosko imanje izgleda ogromno. Veliko prostranstvo. A kavez u kojem je medvjed izgleda kao kutija u kojoj se jedva okrene. Žalosno da se ljudi dođu diviti nekome ko tužan leži u tako malom prostoru. Ali..... takvi su ljudi.
Nakon ručka u restoranu koji je iznimno jeftin za razliku od svih ostalih i najobičnijih planinarskih domova u Hrvatskoj. Gulaš s njokima svega 2 eu. Juha 1,5 eu. Jota 1,5 eu. i tako dalje.... Slovenaca puno. Dan predivan za šetnju a nokon toga svi na ručak u Kmetski turizam " Abram "
Pri polasku surećemo ekipu koja je penjala ispred nas i koja je rekla da također ide u Abram, ali oni su to obavili na način da kada su se uspenjali, vratili su se na početnu točku po pješačkoj stazi bez sajli s druge strane ferate, sjeli u kombi i dovezli se u Abram na ručak..... lukavo.... dobri planinari. Gušti su gušti pa tako je njima vjerojatno to bilo bolje rješenje od hodanja nakon napornog penjanja.
Nakon povratka doma, slažem dojmove sa ferate. Osim dojmova slažem i bolove u mišićima koji su boljeli kao nikada do sada. Svi, baš svi su se urotili protiv mene. Nedjelja je prošla na andolima i u ležećem položaju da bih u ponedjeljak mogla normalno na posao. Sve u svrhu zadovoljstva i iskustva u penjanju. Predivno i sada već sa sigurnošću mogu reći da je penjanje nešto što me dodatno privlači. Hvala ekipi na tome što nam je omogućila ovaj uspon. Marinu i Darienu koji se spremaju na osvajanje najvišeg europskog vrha Elbrus.
stijena na koju se trebamo uspeti, na sredini se vidi odmorište ali i ostali penjači sa strane
neki su već započeli s penjanjem
ima tu i zahtjevnijih staza od naše .... ali ni ova nije bezazlena
polako ali sigurno
još nas čeka penjanja
najopasniji dio
Vipava i Vipavska dolina ispod nas
staza nas dalje vodi kroz šumu do Abrama
nakon penjana još sat vremena hoda do odredišta
veliko seosko imanje
koliko god opasan bio radije bih da je u prirodi
- 09:07 -
četvrtak, 17.03.2011.
Debela peć - Julijske Alpe
12. -13. 03. 2011.
Planinarsko društvo " Planik " iz Umaga organizirao je ovaj zimski uspon u Sloveniju a kako već imam nekog iskustva sa zimskim usponima, odluka je bila vrlo jednostavna. Pridružila nam se i ekipa iz Pule s kojima sam svake nedjelje na pohodima, tako da smo bili jedna vrlo vesela skupina.
Krenuli smo dosta rano i u Rudno polje došli već u 9 i 30 kada smo i krenuli put Blejske koče. U podne smo stigli u dom na visini od 1630 m nv gdje smo odmorili i nešto pojeli. U razgovoru s nekim planinarima koji su već bili na vrhu Debele peći, saznali smo da su dereze potrebne na nekim mjestima, pa smo svi spremno montirali dereze i krenuli.
Od doma do vrha nije ostalo puno uspona i čak šta više nije bio niti zahtjevan, ali negdje nakon dvadesetak minuta počela sam zaostajati za ostalima. Glavobolja koju sam imala već nekoliko dana zaredom morala je baš sada opet početi. To mi je zadavalo užasno puno problema i oduzimalo snagu za naprijed. Rasterećeni od viška stvari koje smo ostavili u domu, ostavila sam i dio vode tako da sam već na samom početku ostala bez nje...pitam se zašto uvijek radim neke greške i nikako da se naučim da su to najosnovnije stvari. Ok, vodič je bio solidaran i ostao je sa mnom na kraju da mi pomogne spremiti cepin u torbu i osloboditi se viška odjeće... definitivno je na svakom usponu važno imati što manje odjeće na sebi ...ali i to nikada ne shvatim za ozbiljno i tu grešku ponavljam i ponavljam....
Nisam bila jedina koja je zaostajala tako da me je to utješilo. Činjenica da svakog vikanda idem na pohode i da sam na snjegu cijele zime i da imam nešto kondicije, ovaj put sam samu sebe dobro razočarala. Ali idemo dalje. Kada je prošla ona najgora mučnina ostatak puta do vrha sam odhodala s dovoljno snage. Na vrhu sam među zadnjima ali i potpuno dehidrirana popila kolegama ono malo vode što su i oni imali.
Vrh Debele peći 2014 m nv. Pogled odličan. Ispred nas Triglav okupan suncem ali i predivni dolomiti i ostali vrhovi Julijskih Alpi. Slikanje i mali odmor pa naprijed. Mislili smo se vratiti istom stazom natrag ali je vodič iskoristio dobro vrijeme da odemo i do ostalih obližnjih vrhova koji su se nalazili zapadno od Debele peći. To su vrhovi po kojima nije prošlo puno planinara u tim uvijetima i snjeg je bio dosta dubok i teško prohodan pa se na nekim mjestima duboko propadalo kroz njega. Ali nastavili smo naprijed a za nama je bivalo sve manje ekipe koja nas je pratila. Vraćali su se stazama prema domu jer su zaključili da je to previše za jedan dan.
Nakon petog vrha u tom danu ispred nas je bio i Lipanski vrh. Prilikom silaska po sajlama sa zadnjeg vrha koji je bio dosta riskantan u derezama a stijene su na tom dijelu bile bez snjega.
Do Lipanskog vrha je samo još malo ostalo ali s obzirom da još nitko nije prošao po toj planini s istočne strane a propadanje kroz snjeg je ovog puta bilo puno više i riskantnije, odluka je bila ... silazak do doma.
U domu odmor i okrijepa a nakon toga spavanje.
Svi spavaju a meni san od bolova u glavi ne prolazi. Prestrašno. Da sam doma već bih bila na hitnoj i dobila injekciju u venu za bolove jer je to nešto što je kod mene normalna pojava s kojom sam prije imala više problema ali se nisam nadala da će me nakon dugo vremena uloviti baš tu u planini. Shvatiš koliko je noć duga tek kad svi oko tebe spavaju a ti se okrećeš i ne uspjevaš oka sklopiti. Užas ! Konačno jutro. Izgledam strašno otečeno i iscrpljeno i najavila sam da ne idem na Viševnik koji je bio u planu dan prije ali kako je preko noći počeo snjeg i magla uz vjetar, odluka je da se na Viševnik niti ne ide. Povratak do Rudnog polja u autobus. Odmor uz šetnju po Bledu, kava, krempite i fotkanje ... Nakon toga u Mojstrani razgledavanje Triglavskog muzeja i povratak doma.
Iako je ovo bio najraniji povratak od kada planinarim, dobro mi je došao jer me je glavobolja potpuno iscrpila i željela sam što prije popiti nešto jače i odspavati.
Zanimljivo kako jedna sitnica može nekome pokvariti čitav dan a po nekad i vikend. Ipak...nije sve tako crno...bilo je tu i ljepih dojmova i ugodnog druženja s ekipom koja je uvijek tu da razveseli one kojima je raspoloženje potrebno.
polazak od sport hotela u Rudnom polju
put nas vodi kroz visoku šumu borova
pred nama se ukazuju visoke planine Julijskih Alpi
Ispred nas Blejska koča ...
nakon kraćeg odmoran nastavak prema Debeloj peći
Pred nama se ukazuje Triglav
Ispred nas Debela peć
prekrasni dolomiti
nastavak dalje
kad smo već tu obišli smo još nekoliko vrhova u blizini
neki su ipak odustali od daljnjeg hoda po neugaženom snjegu
hrabriji su nastavili naprijed
sve do silaska niz sajle u derezama ..a nakon toga totalno neprohodan dio
sutradan povratak ..vrijeme se pogoršalo
put nas vodi pokraj skijališta u Rudnom polju
dan smo iskoristili za posjet Bledu
nakon toga posjet Triglavskom muzeju u Mojstrani
neki korisni savjeti iz muzeja
i zanimljive slike
oprema koju su nekad imali planinari
- 14:07 -
srijeda, 09.03.2011.
Bitoraj
06. 03. 2011.
Plan za posjet Bitoraju za mene je kao i većinu plana puta do sada bio nepoznat. S obzirom da planinarim tek nešto više od godine dana, većina naših planina za mene je i tako nepoznanica. Dakle, kamo god da krenemo bit će mi novo i ljepo.
U autu sam saznala da će nam se pridružiti još jedna kolegica, tako da nas je ovog puta bilo pet. Super.
Dolaskom u Fužine pored mjesta preko pruge gdje smo parkirali auto, vidim tablu " područje medvjeda " Znači, još jedna mogućnost susresti se s ovim stanovnikom naših šuma. Zapravo osim onog jednog otiska šape u snjegu ispod Obruča, drugih tragova a ni susreta s njima nisam ni imala. Mada, priznajem da bih rado voljela (ali na razdaljini) vidjeti kako izgledaju u stvarnosti.
Putem prema vrhu nailazimo na otiske svih ostalih životinja i životinjica pa tako i na skupinu srna koje su, čuvši nas, otrčale dublje u šumu. Propalo fotkanje.
Iako je staza uglavnom većim dijelom široka i prohodna, snjega je ipak dovoljno da se u njega propada na nekim dijelovima čak i čitavom dužinom noge. Nakon sat i pol hoda širokom stazom blagog uspona, penjemo se uskom stazom prema vrhu koja vodi kroz šumu. Neugaženi snjeg dokaz je da prije nas nitko nije dugo vremena prošao tuda. Osim što je neugažena staza je pri karaju nekih pola sata, loše označena tako da nam je to zadavalo poteškoća prilikom pronalženja pravog pravca, i navelo nas je na dodatno, uzaludno propadanje kroz snjeg.
Činjenica da sam na mnogim stazama nailazila na bolje oznake ovo mi je bilo iznenađujuće pogotovu što je Bitoraj dosta posjećena planina. Pretpostavljam da se nitko ne odlučuje na posjet u zimskim uvjetima i da je bez snjega staza puno uočljivija.
Na nekim dijelovima na stazi čak rastu i nove biljke koje bi trebalo porezati čim prije jer će uskoro prolaz biti puno teži.
No, bilo kako bilo mi smo konačno nakon dva sata došli do skloništa ispod vrha Bitoraja. U skloništu je bilo hladnije nego vani. Kolega je naložio vatru da se malo ugrijemo i odmorimo. Opet sam na neki način bila razočarana izgledom skloništa koje mi je izgledalo nepotpuno i kao da tu niko nije ulazio mjesecima.
Ok, dok se vatra razgori, skoknuli smo do vrha. Naravno iako je vrh odmah iznad, nismo ni ovaj put pronalazili ispravan pravac kako do njega. Snjeg je na tom dijelu staze bio još dublji i probijati se kroz njega nije ni malo bilo lako, ali bolje je dubok snjeg nego led, jer dereze nismo uzeli pa u tom slučaju ne bi bilo ništa od vrha.
Na vrhu je odjednom zapuhalo da smo taj dio slikanja požurili jer pogled je i tako bio onemogućen zbog jakog vjetra i magle na tom dijelu. Još jedan vrh kojeg moram posjetiti u neko drugo vrijeme kad ne bude snjega.
U povratku smo se još malo ugrijali uz peć koja nije baš bila topla, ali sam pogled na nju davao je topline.
Za nazad smo se sjurili niz stazu jer je vjetar pojačavao i izgledalo je vrlo loše a i najavili su za posljepodne olujnu buru.
Do auta smo došli za sat i pol, tako da nam je tog dana tura bila najkraća do sada koliko idemo ove zime. To nije značilo da ćemo na tome i ostasti. Prije grobnika, pogled na Kamenjak je bio dovoljan da padne projedlog da se ode na vrh. Bez ruksaka i opreme, skoknuli smo do vrha za nekoliko min. Do vrha ?! Kako smo se bližili vrhu tako je vjetar bivao sve jači i jači. Stah visine koji sam imala od ranije, a kojeg sam prebrodila u normalnim uvjetima, na ovakvim uvjetima ga ipak nisam prebrodila. Tako sam zadnjih nekoliko desetaka metara, odustala od vrha jer sam na toj olujnoj buri imala dojam da ću odletjeti sve do Tuhobića ili tko zna kuda sve ne. Ostala sam iza ekipe koja je nastavila naprijed tako da nisu ni primjetili da ne idem za njima. Što je sigurno, sigurno je. Strah od visine je ipak prisutan iako sam mislila da sam ga pobijedila. Moje prvo odustajanje od kako planinarim.
Ekipa je u povratku zaključila da sam propustila predivan pogled i da je iza zavoja bilo mirno i bez vjetra, ali do tog zavoja meni je bilo najstrašnije.
Ništa za to. Jednom ću prošetati do vrha Kamenjaka po nekom ljepšem vremenu.
Polazak iz Bitoraja
prvi po stazi
oznaka na neobičnom jestu
staza je većim dijelom široka
blagog uspona
onda uspon postaje sve veći a i staza sve manje prepoznatljiva
još uvijek se snalazimo
ali činjenica je da staza sve više na nekim mjestima zarasta
i oznake koje polako nestaju
ipak stižemo do skloništa
čitavim putem ovako ...
čini mi se da će uskoro i ova oznaka postati nevidljiva
jednom kada ne bude snjega želim otići u tom smjeru
pogled s Bitoraja
brzi povratak s vrha
pogled na oznaku u Fužinama
na povratku uspon na Kamenjak
zbog olujnog vjetra ipak nisam otišla s njima ..moje prvo odustajanje od vrha
- 10:46 -
