16.08.2011., utorak
Potonuće
|
Sasvim nepodnošljivo mučeći sebe Naslađujući se užarenim bolovima čekanja Pogledom te bodem nježnim Prije nego ruke-okove položim na tebe Okovima strasti umaći ti ne dozvoljavam Ropkinja si moja, ja tvoj rob Sladostrasnom željom te zarobljavam Dozvoljavajući tihi vrisak protestnog užitka Oštri ugriz uz vrući dah Sudar i zveket zuba Padajući zajednički u zaborav Tonemo ... Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:55 - Budi (10) - Iskren - #
"Društvo piskarala"
|
"Društvo piskarala" Dan je, naravno, bio vruć, već tko zna koji po redu vrući je dan pritiskao grad i Vlatko je neizmjerno uživao pod tušem upravo u trenutku kad se pišteći oglasio njegov mobitel. Naravno, mobitel je ostavio u sobi i pitanje, izjuriti ispod tuša i odgovoriti na poziv, ili nastaviti s tuširanjem, na trenutak mu je ukočilo tijelo. A onda se ponovo opusti i zabaci glavu, dozvoljavajući mlakim kapima tuša da mu bockaju lice. Odgovoriti će na poziv kad završi s tuširanjem. Ili još bolje, čekati će ponovni poziv. Ukoliko ga dotični zbilja treba ... Osjećajući se osvježen, dok su mu mišići bili prijatno opušteni nakon večernjeg trčanja i sad tuširanja, zatvori vodu i počne se brisati, kad se mobitel ponovo oglasi. Vlatko se osmjehne: mora da ga netko zbilja treba. Neka čeka. Neće ovako mokar šetati stanom i kasnije brisati kapi koje bi posvuda prskale zbog njegovog kretanja. U trenutku dok je otvarao vrata kupaonice, mobitel se opet, po treći put u vrlo kratkom vremenu oglasi. Nekome je zbilja stalo razgovarati s njime. Vlatko pruži korak i već za nekoliko sekundi posegne za mobitelom koji je ležao nemarno ostavljen na krevetu. Pogleda na zaslon mobitela: Mirela zove! Nije se javljala sigurno godinu dana. Što li ju je natjeralo utipkati njegov broj i pozvati ga? - Halo, Mirela - javi se on. - Jako se dugo nismo čuli. - I predugo - začuje njen uvijek tihi i prijatni glas. - Kako si? Što radiš? - Upravo sam se tuširao - odgovori Vlatko. - Zbog toga se ni nisam odmah javio. - Još trčiš? - Pogodila si. - Mora se priznati da si uporan - reče Mirela. - Uvijek si bio uporan. Osim ... - Osim? - ponuka je Vlatko, vrlo dobro znajući na što Mirela misli. - Pa znaš ... - oklijevajući mu je tihi glas odjekivao u uhu. - Ne, ne znam! - razdraženo reče Vlatko: nije si mogao pomoći i razdraženost zadržati skrivenu u sebi. - Istresi već jednom. - Ne žesti se – reče Mirela. - Srela sam se Klarisom. Vlatko proguta. Odluči ništa ne reći. Neka Mirela nastavi. On ionako nema što reći. Ili još bolje, ne zna što bi rekao. - Jesi tu? - upita Mirela. - Jesam. - Mislila sam da si prekinuo vezu. - Nisam - reče on - ali nije to loša ideja. - Hajde, ne budi takav - reče ona tiho i blago. - Već je dosta vremena proteklo. Vlatko i opet ništa ne reče. A prizori koje je nekad doživljavao s Klarisom iskakali su iz tamne i potisnute prošlosti na svjetlost dana. Ponovo. Još jednom. Po tko zna koji put. - Ovdje je - reče Mirela. - Klarisa je ovdje sa svojom kćerkicom. Mala je baš slatka. - Naravno - kiselo reče Vlatko. - Gunđalo jedno - reče Mirela. - Zavoljeti ćeš malu kad je budeš vidio. - Tko kaže da ću je vidjeti? - O, pa nemoj tako - usplahiri se Mirela. – Klarisa će sigurno i tebe posjetiti. Nećeš je valjda odbiti? Vlatko ponovo ne odgovori. Ukoliko li ga Klarisa pozove i zatraži da se sastanu, hoće li pristati na sastanak? Gledati je u oči … Nije točno znao što osjeća. Priznao je samom sebi kako bi je želio ponovo, još jednom, vidjeti. Koliko je prošlo? Četiri ili pet godina? Pet! A opet, sad kad ga je Mirela nazvala, kao je prošlo samo pet minuta od Klarisina odlaska. Einstein je bio u pravu: vrijeme jest relativno. - Zar ne želiš razgovarati? - upita Mirela, uznemirena njegovom šutnjom. - Iskreno, Mirela, ne znam. Nadao sam se da sam zaboravio, ali očito nisam. - Odrasli smo ljudi, Vlatko - reče Mirela. - Ali se neki među nama ne ponašaju tako. - Zaboravi prošlost - reče Mirela i on je mogao zamisliti njeno blago lice niz koje se slijevala smeđa kosa kako se zabrinuto mršti. - Ne možeš je vratiti. Ona je sad udata, majka krasne djevojčice. - Da, znam - reče Vlatko. - Znači, srele ste i razgovarale. Što ima na umu? - Rekla mi je, kako će biti ovdje nekoliko dana i kako bi se voljela vidjeti svih nas iz "Društva piskarala". Sigurno će ti se javiti. Htjela sam ti ovo javiti, da ne budeš previše iznenađen kad te pozove. Znaš ... - Znam, Mirela - blago reče Vlatko. - Hvala ti. - Daj, molim te, nemoj biti tako zvaničan. - Ozbiljno sam mislio: hvala ti! - ponovi Vlatko. - Ne bi mi bilo prijatno da me je Klarisa iznenadila. - Glupi muški ponos. - Ne znam je li glup i je li to uopće ponos - reče Vlatko. - Ali upravo tako osjećam. - Kao što sam rekla: glupi muški ponos! – ponovi Mirela. - Kako tvoj glupan? - upita Vlatko. - Ratko? - Mirela se nasmije. - Sasvim dobro, hvala. Šteta je, što se čitavo društvo ne može sastati jedne večeri ... - Misliš - bocne je Vlatko - baš kao u stara i dobra vremena? Mirela se nasmije, a Vlatko je uživao u njenom srebrnastom tihom smijehu koji mu je žuborio u uho. - Nepopravljiva romantičarka, je li? - upita ona. - Nikad se neću opametiti. - Nemoj se opametiti - reče Vlatko. - Uvijek ostani kakva jesi. Savršena si. Mirelin smijeh mu je i dalje žuborio u uhu, kad je postao svjestan prekida veze. Zamišljeno gledajući u daljinu, misleći na Klarisu i "Društvo piskarala", odloži mobitel i natoči čašu vode: grlo mu je bilo sasvim suho. Zbog trčanja ili sjećanja, nije mogao točno razlučiti. 2 Ostati kući i provesti mirnu večer, znao je, više ne dolazi u obzir. To je sad, nakon Mirelinog poziva postalo nemoguće. Izaći će van u toplu ljetnu noć, koja još nije sasvim legla nad grad, prošetati, popiti kavu na nekom od dragih mu mjesta i još jednom, po tko zna koji put, prisjetiti se prošlosti. I pokušati analizirati svoje osjećaje, koji su ga zbunjivali. Dok se laganim hodom ( nema smisla ponovo se preznojiti nakon tuširanja ) približavao obali, sjećanja su ga zapljuskivala vrućim valovima. Zbog njih se počeo znojiti, ma koliko pazio da ne ubrza korak. Ništa nije pomagalo: sjećanja su bila nabijena emocijama i emocije su željele isplivati na površinu. Sve je počelo s blogom, kojeg je, ni ne znajući pravo što je blog, jedne proljetne večeri kreirao. Pisao je o svojim dojmovima koje je doživljavao tijekom dana, o svemu i svačemu, a onda, jedne nedjelje, ni ne shvaćajući pravo što čini, napisao je kratku priču. Vrlo kratku priču. Kad je Vlatko slijedeći dan bacio pogled na svoj blog, iznenadio se: bilo je nekoliko komentara od poznatih mu već, ali i od nepoznatih blogera, koji su bili puni hvale za njegovu kratku priču. To kao da mu je dalo krila. Ugodne riječi čitatelja podbole su njegovu maštu i riječi su potekle i nisu se više mogle zaustaviti. Stjecao je krug čitatelja, a i sam je neke blogere redovito s uživanjem čitao. Među njima isticala se neka "Emily", čije su pjesme prštale radošću. Polako, gotovo neprimjetno, kovala se neka vrsta virtualnog kluba. Bilo je čak nekoliko njih iz istog grada i pitao se ponekad, dok bi čitao njihovu poeziju ili prozu, kako li izgledaju. Uživo, kako to govore na televiziji. Vlatko nije bio jedini, kojemu su se slične misli vrzmale glavom. Nije se previše iznenadio, kad je blogerica poznata pod nadimkom "Amaterka", na svom blogu napisala svojevrsnu pozivnicu. "Zašto se mi, koji živimo u ovom gradu, ne bi jednom sastali, upoznali se i malo pročavrljali?", postavila je pitanje na svom blogu. Vlatko se štrecnuo: pisati i biti anoniman jedna je stvar, a suočiti se oči u oči s svojim čitateljima ... e, pa to je nešto sasvim drugo. Ali skupio je svu svoju hrabrost i na blogu "Amaterke" odgovorio kako on dolazi, mogu računati na njegov dolazak. "Amaterka" je na to napisala vrijeme i mjesto sastanka, a znak raspoznavanja biti će knjiga položena točno na sredini stola, ispod pepeljare. Namjerno je malo zakasnio, nadajući se kako će stići posljednji i tako dobiti priliku što bolje se pripremiti za susret. Ali Vlatko nije stigao posljednji. Klarisa je bila posljednja koja se priključila društvu. Vlatko ju je primijetio istog časa kad je otvorila vrata lokala, oklijevajući zastala, pogledom preletjevši po prisutnima, pa s nesigurnim osmjehom na licu zakoračila prema njima. - Zakasnila sam - rekla je zastavši pored stola. - Ja sam "Emily" na blogu, a pravo mi je ime Klarisa. Primate li me? Vlatko je ustao, ponudio joj svoju stolicu, a sebi privukao drugu. Bacao je iskošene poglede prema "Emily", kojoj je pravo ime Klarisa i čije je pjesme volio čitati. Bile su tako svježe i neobične. Ličila je na svoje pjesme, zaključio je, Vlatko. Pogledavao je prema Klarisi neprestano, nije si mogao pomoći. I osjetio topli val zadovoljstva kad je shvatio kako ga i Klarisa krišom promatra. Pogledi su im se te večeri mnogo puta ukrstili i svaki bi se put oboje jedva primjetno osmjehnuli i zbunjeno treptali. Nije mogao, a da ne primijeti Klarisine duge trepavice, najduže koje je ikada vidio, činilo mu se. Razgovor je za njihovim stolom postajao sve življi. Upoznavali su se, postepeno otkrivali i brana suzdržanosti je popuštala. - Moralo bi nam ovo druženje postati običaj - rekla je "Amaterka" predsjedavajući skupom i očito uživajući u toj ulozi. - Jednom mjesečno. Što kažete? - A mogli bi se nazvati "Društvo piskarala"! - dobacila je u smijehu Klarisa. Smijali su se i ponavljali glasno, kotrljajući riječi preko jezika s uživanjem: - "Društvo piskarala"! Vlatko zastane. Koračajući i u mislima. Shvati da stoji ispred lokala u kojemu je te daleke večeri upoznao Klarisu. I ne samo Klarisu, ali je Klarisa bila ta koja je ostavila duboku brazdu u njegovom životu. Činilo mu se, kako od te večeri korača kroz život prateći Klarisinu brazdu na pučini života, baš kao što brod prati brazdu drugog broda na morskoj pučini. Kao da ga Klarisin pogled neprestano prati. Nikad ne napušta. Lebdi nad njime. Vlatko odmahne glavom nastojeći odagnati te misli. Odlučio je: neće ući u lokal. Ide dalje. Što dalje od tog mjesta na kojemu je sve i započelo. 3 Iz ovog su istog lokala izašli u kišovitu noć nakon trećeg sastanka kluba "Društva piskarala". Sipila je sitna i dosadna kiša, a nebo je bilo žute boje i spustilo se sasvim nisko. Vrijeme kakvo je Vlatko mrzio i u kojemu nikad nije uspio pronaći ni najmanji djelić ljepote. Do te noći. Uopće ne razmišljajući što čini i zašto to čini, jer morao je tako učiniti, Vlatko je, kad su stupili u vlažnu noć izašavši iz lokala, uhvatio malu ruku Klarise i blago je stisnuo, ni ne pogledavši je. Ni ona nije podigla pogled prema njemu, ali je njena ruka ostala u njegovoj i odgovorila mu kratkim stiskom. Toplim i nježnim. Vlatko je bio uvjeren, kad je kasnije razmišljao o tom trenutku, kako je taj trenutak bio nešto najljepše što je ikad doživio. Stajali su u polumraku, dok je kišica sipila i dobacivali oproštajne riječi ostalima, koji nisu ništa primijetili. Nisu mogli vidjeti njihove ruke isprepletenih prstiju koje su se stiskale u mraku. A kroz prste su im jurile poruke i izmjenjivale se kratkim trzajima, stiscima i naposljetku se orosile znojem. Uzbuđenje je bilo preveliko. - Hoćemo li kod mene? - upitao je Vlatko gledajući u noć, svejednako izbjegavajući pogledati nju, Klarisu, koja je stajala tik uz njega i čiju je ruku držao u svojoj ruci. - Ja sam u vezi, znaš - rekla je ona umjesto odgovora: ni Klarisa njega nije gledala, kao da su se dogovorili ne gledati jedno drugo. Vlatko je duboko uzdahnuo, upijajući vlažni noćni zrak, približavalo se jedanaest sati, i opet je bio petak. Udahnuo je i slanost mora i još nečeg i iznenada postao svjestan čežnje koja ga čitavog obuzela. Boljelo ga je čitavo tijelo. Želio je Klarisu zagrliti odmah i ovdje, ne mareći za radoznale možebitne poglede i ljubiti je, ljubiti je ... poriv koji nije desetljećima osjetio. I za kojeg je mislio da ga više nikada neće ni osjetiti. - Nije me briga - rekao je i pogledao je u lice: podigla je pogled prema njemu i vlažne su joj usne zablistale pod neonskom reklamom. - Ništa mi nije važno. Osim tebe. - Otići ću od njega - rekla je uzvraćajući mu pogled. - I biti tvoja. Vlažne usnice osvijetljene reklamom zadrhtale su joj i Vlatko je shvatio da se Klarisa nalazi na rubu plača. Sagnuo se prema njoj i poljubio je, polako i nenametljivo pijući slast s njenih usnica. Spojeni u prvom poljupcu nisu marili za kišu koja je počela nešto jače padati. Čitav je njihov daljnji odnos bio takav: iznenađujući i neplaniran. Klarisa bi dolazila k Vlatku i ostajala po nekoliko dana, a zatim odlazila, da bi ponovo došla. Mobitelom su i po nekoliko puta na dan razgovarali. Ali nikad o budućnosti, njihovoj budućnosti. Vlatku je to bilo čudno, ali morao je priznati, pomalo i drago što je tako. Obično bi žene bile te koju bi započinjale priču o zajedničkom životu, o braku … Plašio se pomalo zajedničkog života, bliskosti na koju nije navikao. Bilo je lijepo buditi se uz Klarisu, piti jutarnju kavu s njom, promatrati s njegovog balkona sidrište i brodove na njemu. Ali je isto tako bilo lijepo ostati sam, kad bi Klarisa otišla, imati kauč ponovo samo za sebe. Kao da su dvije osobe živjele u njemu. Nije o tome razgovarao s Klarisom. Šutio je. Kao što je i ona šutjela o svojim mislima. Iako su nebrojeno puta vodili mobitelske dugačke razgovore, malo su toga jedno drugom rekli. Postao je toga svjestan tek kad je bilo gotovo, kad je Klarisa otišla. - Volim te - znala mu je reći po tko zna koliko puta na dan. - Volim te, Vlatko. U početku mu je to silno prijalo, naravno. Zatim se zapitao, zbog čega to "Volim te" ponavlja poput mantre? Zar misli da joj ne vjeruje? Da ne vjeruje njenim osjećajima? Ili možda ... je li moguće, da Klarisa tim neprestanim ponavljanjem "Volim te", želi uvjeriti samu sebe u istinitost tih riječi? Ta mu je misao sinula nakon još jednog razgovora koji se odigrao među njima. I pokvarila mu raspoloženje. Ali nije postao sumnjičav. I dalje joj je vjerovao, sasvim vjerovao. Volio ju je i drugačije nije mogao. Morao joj je vjerovati. I Klarisine pjesme! Vlatko je mnogo toga pročitao. I ono što treba i ono što ne treba, ali nikad nešto toliko novo i osvježavajuće nije prije čitao. Klarisine pjesme su bljeskale radosnim bojama života i kad bi mu ona, dok bi je on pažljivo slušao i gledalo. Čitala bi svoju novu pjesmu, polako i treperavim glasom, a i sama bi postajala treperava zraka života. Usred čitanja nesigurno bi podizala pogled. Je li dobro? Je li dobar ritam riječi? Jesam li trebala...? Pitanja su se rojila iz njenog pogleda. - Klariso, zlato - rekao joj je on jedne subote, nakon još jednog takvog čitanja i njene molbe za pomoć pri odabiru riječi - nikakva ti pomoć nije potrebna. O pisanju pjesama ti možeš mene učiti. Njeno se lijepo lice ozarilo. Pogledala ga je takvim pogledom, da se osupnuo. Kao da još nikad nije dobila neki kompliment. Je li moguće ... Počeo je oprezno postavljati pitanja o njenoj prošlosti, o njenim bivšim ljubavima. Doslovno je čupao riječi iz nje. Opirala se svim snagama. Ono što je polako izranjalo na svjetlost dana, nije mu se dopadalo. Činilo mu se, nije bio sasvim siguran, da je ona uvijek davala i pružala u svojim bivšim vezama, nikad primala. Nije ni znala primati. Pažnju je Vlatkovu u početku primala kao nešto što se samo po sebi razumije, a kasnije sa sve većom zbunjenošću. Koju bi uvijek pokušala prikriti smijehom. Volio ju je nježno upravo zbog te njene ranjivosti. Koje nije bila svjesna. Dvije godine strasti i razgovora kojim nikad ništa ne bi rekli, protutnjalo je u hipu. Za vrijeme jedne od Klarisinih posjeta, donijela je sobom i ostavila kod Vlatka tanku i sasvim prozirnu spavaćicu, iako su oboje spavali sasvim goli. - Da te zavodim - rekla mu je obješenjački, mangupski. Volio ju je silno kad bi postajala takva. Glavu bi poput ptice koja osluškuje u šumi moguću opasnost malo nakosila prema lijevom ramenu, a oči suzila, dok bi ga pomalo zavodnički, pomalo nesigurno gledala. Shvatio je, da joj nedostaje sigurnosti. Možda je zbog toga neprekidno ponavljala mu "Volim te"? "Društvo piskarala" je blagonaklono promatralo i pratilo njihovu vezu koju nakon nekog vremena nisu više nastojali držati u tajnosti. Sad su se javno držali za ruke i slobodno se osmjehivali jedno drugom, ne krijući osmjehe, ni strast koja ih je spajala. Penjali bi se na vrhunce uživanja, pa prepirali, uživajući u svemu tome, kao i svi ljubavnici od pamtivijeka. A onda je otišla. Bez riječi objašnjenja. Samo je nestala iz grada i što je za Vlatka bilo neshvatljivo, vratila se onom od kojeg je otišla i došla k njemu. Kako to objasniti? Nije znao, a nije ni pokušavao. Ne treba razbijati glavu s onim što promijeniti ne možeš. Klarisa je otišla, ostala mu je samo njena spavaćica, prozirna i koja je više otkrivala nego sakrivala njegovom radoznalom pogledu, kad bi je Klarisa obukla za njega, igrajući se s njime. Vrijeme koje se vratiti neće. Osjetivši umor, mora da je prohodao pola grada, Vlatko se počne vraćati kući brzo koračajući praznim noćnim ulicama. Sad će čekati. Čekati da ga Klarisa posjeti i možda objasni ... iako više i nije važno. 4 Usamljenički je vikend protekao, polako i mučno. Vlatko je radio tog vikenda ono isto što i svakog vikenda, ali nije bilo radosti u tim radnjama. Sve kao da je postajalo dužnost. Ulovio je samog sebe nekoliko puta kako baca poglede prema mobitelu, očekujući da sprava zazvoni, da začuje Klarisin glas, mekan i drag. Ali je srebrnasta spravica tiho ležala. Njena ga je šutnja izjedala i to ga je ljutilo. Zašto mu nije svejedno? Zašto nije ravnodušan? Zaredali se dani, ponedjeljak, utorak, sijeda i mobitel je iznenada oživio. Njegov je prodorni zvuk dozivao i Vlatko bi žurio k njemu, napuštajući smjesta ono s čime bi trenutno bio zauzet. Podizao bi mobitel i upitno gledao u njegov zaslon, ali nikad nije na njemu ugledao ime koje se nadao ugledati. Nije zvala, netko je drugi zvao … Svakog bi dana netko iz "Društva piskarala" nazvao Vlatka i on bi slušao o susretu s Klarisom. Svi kao da su bili iznenađeni njenom promjenom, naglašavali su je, govorili s oduševljenjem o njoj, ali je nitko nije imenovao. Konačno je Vlatku dosadilo i kad ga je nazvala Snježana, koja je bila poznata pod nadimkom "Vila", pa i ona naglasila tu promjenu, nije više mogao šutjeti i prekinuo ju je usred rečenice i upitao: - Svi govorite o promjeni. Kakva je to promjena? - Pa, drugačija je ... punašnija ... zrelija. - Hoćeš reći da se udebljala? - Ne, to ne! - odbila je Snježana odlučno i smijući se. - Ali jest se zaokružila … ozbiljnošću. - Do vraga, o čemu to govoriš? - Ma ne znam ni sama - smijući se priznala je "Vila". - Tebi se još nije javila? - Nije. - Možda te čuva za kraj. - Čuva? - Pa znaš ... da prvo sve nas od piskarala obavi koji joj nismo toliko važni kao ti. - Misliš da sam joj i nadalje važan? - Bio si joj važan - ispravila se Snježana. - U svakom slučaju, eto je uskoro i kod tebe. Nije joj još mnogo piskarala preostalo. "Šećer na kraju?", pitao se Vlatko nakon tog razgovora. U tom je trenutku, dok je Vlatko stajao pored prozora i dalje držeći mobitel u ruci, zrak zaparao zvuk brodske sirene. Pogledao je i vidio remorkere kako vuku brod u luku. Kao da mu se nije dalo uploviti i pristati na taj način, činilo se Vlatku. I odjednom mu sine: Klarisa mu se neće javiti! Neće moliti sastanak s njime. Neće ... Stajao je ukočen tik uz prozor i promatrao kako sivi brod u luku doslovno uvlače remorkeri i odjednom shvati: brodski motori ne rade, ugašeni su. Ali nije ugašeno ono između Klarise i njega. Ono nešto koje ih je tako krhko spajalo i pod čijim su oblakom jedno vrijeme koračali zajedno kroz život. Nikad se to neće ugasiti, ne može se ugasiti. I upravo zbog toga, jer siguran je, kako i Klarisa to isto osjeća, neće mu se javiti. Krhka je i dalje. Mislio je da je tu svoju krhkost, nesigurnost, ono što ju je kočilo sprečavajući je da punim plućima udahne radost života, uspjela savladati. Ali nije. Sad mu je to sasvim jasno. I zato obilazi piskarala i sve će ih obići, ali njega neće posjetiti. Posjećujući jednog piskarala za drugim i vodeći sobom kćerkicu, Klarisa kao da im govori: "Pogledajte kakvo divno dijete imam! Zar je potrebniji još koji dokaz da sam pravilno postupila kad sam otišla?" Uvjerava samu sebe. Da je pravilno postupila napustivši njega, Vlatka. Ali, znajući da njen odlazak nije bio baš obasjan obzirnošću, tražila je razumijevanje, prihvaćanje i odobravanje svog čina. Jer da nije tako postupila, ne bi sad imala kćerkicu, zar ne? To malo i prekrasno stvorenje koje je postalo novo sunce na Klarisinom nebu pod kojim se ona grije. Vlatko se odmakne od prozora i odbaci mobitel na krevet, osjećajući kako se oslobodio nevidljivih okova. Ne mora više neprestano imati tu prokletu spravu pored sebe. Neće propustiti važan poziv. Dok je obuvao tenisice, pripremajući se za još jednu rundu trčanja, na licu mu je titrao blagi osmjeh razumijevanja. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:54 - Budi (0) - Iskren - #
11.08.2011., četvrtak
"Društvo piskarala" 4
|
"Društvo piskarala" Usamljenički je vikend protekao, polako i mučno. Vlatko je radio tog vikenda ono isto što i svakog vikenda, ali nije bilo radosti u tim radnjama. Sve kao da je postajalo dužnost. Ulovio je samog sebe nekoliko puta kako baca poglede prema mobitelu, očekujući da sprava zazvoni, da začuje Klarisin glas, mekan i drag. Ali je srebrnasta spravica tiho ležala. Njena ga je šutnja izjedala i to ga je ljutilo. Zašto mu nije svejedno? Zašto nije ravnodušan? Zaredali se dani, ponedjeljak, utorak, sijeda i mobitel je iznenada oživio. Njegov je prodorni zvuk dozivao i Vlatko bi žurio k njemu, napuštajući smjesta ono s čime bi trenutno bio zauzet. Podizao bi mobitel i upitno gledao u njegov zaslon, ali nikad nije na njemu ugledao ime koje se nadao ugledati. Nije zvala, netko je drugi zvao … Svakog bi dana netko iz "Društva piskarala" nazvao Vlatka i on bi slušao o susretu s Klarisom. Svi kao da su bili iznenađeni njenom promjenom, naglašavali su je, govorili s oduševljenjem o njoj, ali je nitko nije imenovao. Konačno je Vlatku dosadilo i kad ga je nazvala Snježana, koja je bila poznata pod nadimkom "Vila", pa i ona naglasila tu promjenu, nije više mogao šutjeti i prekinuo ju je usred rečenice i upitao: - Svi govorite o promjeni. Kakva je to promjena? - Pa, drugačija je ... punašnija ... zrelija. - Hoćeš reći da se udebljala? - Ne, to ne! - odbila je Snježana odlučno i smijući se. - Ali jest se zaokružila … ozbiljnošću. - Do vraga, o čemu to govoriš? - Ma ne znam ni sama - smijući se priznala je "Vila". - Tebi se još nije javila? - Nije. - Možda te čuva za kraj. - Čuva? - Pa znaš ... da prvo sve nas od piskarala obavi koji joj nismo toliko važni kao ti. - Misliš da sam joj i nadalje važan? - Bio si joj važan - ispravila se Snježana. - U svakom slučaju, eto je uskoro i kod tebe. Nije joj još mnogo piskarala preostalo. "Šećer na kraju?", pitao se Vlatko nakon tog razgovora. U tom je trenutku, dok je Vlatko stajao pored prozora i dalje držeći mobitel u ruci, zrak zaparao zvuk brodske sirene. Pogledao je i vidio remorkere kako vuku brod u luku. Kao da mu se nije dalo uploviti i pristati na taj način, činilo se Vlatku. I odjednom mu sine: Klarisa mu se neće javiti! Neće moliti sastanak s njime. Neće ... Stajao je ukočen tik uz prozor i promatrao kako sivi brod u luku doslovno uvlače remorkeri i odjednom shvati: brodski motori ne rade, ugašeni su. Ali nije ugašeno ono između Klarise i njega. Ono nešto koje ih je tako krhko spajalo i pod čijim su oblakom jedno vrijeme koračali zajedno kroz život. Nikad se to neće ugasiti, ne može se ugasiti. I upravo zbog toga, jer siguran je, kako i Klarisa to isto osjeća, neće mu se javiti. Krhka je i dalje. Mislio je da je tu svoju krhkost, nesigurnost, ono što ju je kočilo sprečavajući je da punim plućima udahne radost života, uspjela savladati. Ali nije. Sad mu je to sasvim jasno. I zato obilazi piskarala i sve će ih obići, ali njega neće posjetiti. Posjećujući jednog piskarala za drugim i vodeći sobom kćerkicu, Klarisa kao da im govori: "Pogledajte kakvo divno dijete imam! Zar je potrebniji još koji dokaz da sam pravilno postupila kad sam otišla?" Uvjerava samu sebe. Da je pravilno postupila napustivši njega, Vlatka. Ali, znajući da njen odlazak nije bio baš obasjan obzirnošću, tražila je razumijevanje, prihvaćanje i odobravanje svog čina. Jer da nije tako postupila, ne bi sad imala kćerkicu, zar ne? To malo i prekrasno stvorenje koje je postalo novo sunce na Klarisinom nebu pod kojim se ona grije. Vlatko se odmakne od prozora i odbaci mobitel na krevet, osjećajući kako se oslobodio nevidljivih okova. Ne mora više neprestano imati tu prokletu spravu pored sebe. Neće propustiti važan poziv. Dok je obuvao tenisice, pripremajući se za još jednu rundu trčanja, na licu mu je titrao blagi osmjeh razumijevanja. KRAJ Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:07 - Budi (24) - Iskren - #
09.08.2011., utorak
"Društvo piskarala" 3
|
"Društvo piskarala" 3 Iz ovog su istog lokala izašli u kišovitu noć nakon trećeg sastanka kluba "Društva piskarala". Sipila je sitna i dosadna kiša, a nebo je bilo žute boje i spustilo se sasvim nisko. Vrijeme kakvo je Vlatko mrzio i u kojemu nikad nije uspio pronaći ni najmanji djelić ljepote. Do te noći. Uopće ne razmišljajući što čini i zašto to čini, jer morao je tako učiniti, Vlatko je, kad su stupili u vlažnu noć izašavši iz lokala, uhvatio malu ruku Klarise i blago je stisnuo, ni ne pogledavši je. Ni ona nije podigla pogled prema njemu, ali je njena ruka ostala u njegovoj i odgovorila mu kratkim stiskom. Toplim i nježnim. Vlatko je bio uvjeren, kad je kasnije razmišljao o tom trenutku, kako je taj trenutak bio nešto najljepše što je ikad doživio. Stajali su u polumraku, dok je kišica sipila i dobacivali oproštajne riječi ostalima, koji nisu ništa primijetili. Nisu mogli vidjeti njihove ruke isprepletenih prstiju koje su se stiskale u mraku. A kroz prste su im jurile poruke i izmjenjivale se kratkim trzajima, stiscima i naposljetku se orosile znojem. Uzbuđenje je bilo preveliko. - Hoćemo li kod mene? - upitao je Vlatko gledajući u noć, svejednako izbjegavajući pogledati nju, Klarisu, koja je stajala tik uz njega i čiju je ruku držao u svojoj ruci. - Ja sam u vezi, znaš - rekla je ona umjesto odgovora: ni Klarisa njega nije gledala, kao da su se dogovorili ne gledati jedno drugo. Vlatko je duboko uzdahnuo, upijajući vlažni noćni zrak, približavalo se jedanaest sati, i opet je bio petak. Udahnuo je i slanost mora i još nečeg i iznenada postao svjestan čežnje koja ga čitavog obuzela. Boljelo ga je čitavo tijelo. Želio je Klarisu zagrliti odmah i ovdje, ne mareći za radoznale možebitne poglede i ljubiti je, ljubiti je ... poriv koji nije desetljećima osjetio. I za kojeg je mislio da ga više nikada neće ni osjetiti. - Nije me briga - rekao je i pogledao je u lice: podigla je pogled prema njemu i vlažne su joj usne zablistale pod neonskom reklamom. - Ništa mi nije važno. Osim tebe. - Otići ću od njega - rekla je uzvraćajući mu pogled. - I biti tvoja. Vlažne usnice osvijetljene reklamom zadrhtale su joj i Vlatko je shvatio da se Klarisa nalazi na rubu plača. Sagnuo se prema njoj i poljubio je, polako i nenametljivo pijući slast s njenih usnica. Spojeni u prvom poljupcu nisu marili za kišu koja je počela nešto jače padati. Čitav je njihov daljnji odnos bio takav: iznenađujući i neplaniran. Klarisa bi dolazila k Vlatku i ostajala po nekoliko dana, a zatim odlazila, da bi ponovo došla. Mobitelom su i po nekoliko puta na dan razgovarali. Ali nikad o budućnosti, njihovoj budućnosti. Vlatku je to bilo čudno, ali morao je priznati, pomalo i drago što je tako. Obično bi žene bile te koju bi započinjale priču o zajedničkom životu, o braku … Plašio se pomalo zajedničkog života, bliskosti na koju nije navikao. Bilo je lijepo buditi se uz Klarisu, piti jutarnju kavu s njom, promatrati s njegovog balkona sidrište i brodove na njemu. Ali je isto tako bilo lijepo ostati sam, kad bi Klarisa otišla, imati kauč ponovo samo za sebe. Kao da su dvije osobe živjele u njemu. Nije o tome razgovarao s Klarisom. Šutio je. Kao što je i ona šutjela o svojim mislima. Iako su nebrojeno puta vodili mobitelske dugačke razgovore, malo su toga jedno drugom rekli. Postao je toga svjestan tek kad je bilo gotovo, kad je Klarisa otišla. - Volim te - znala mu je reći po tko zna koliko puta na dan. - Volim te, Vlatko. U početku mu je to silno prijalo, naravno. Zatim se zapitao, zbog čega to "Volim te" ponavlja poput mantre? Zar misli da joj ne vjeruje? Da ne vjeruje njenim osjećajima? Ili možda ... je li moguće, da Klarisa tim neprestanim ponavljanjem "Volim te", želi uvjeriti samu sebe u istinitost tih riječi? Ta mu je misao sinula nakon još jednog razgovora koji se odigrao među njima. I pokvarila mu raspoloženje. Ali nije postao sumnjičav. I dalje joj je vjerovao, sasvim vjerovao. Volio ju je i drugačije nije mogao. Morao joj je vjerovati. I Klarisine pjesme! Vlatko je mnogo toga pročitao. I ono što treba i ono što ne treba, ali nikad nešto toliko novo i osvježavajuće nije prije čitao. Klarisine pjesme su bljeskale radosnim bojama života i kad bi mu ona, dok bi je on pažljivo slušao i gledalo. Čitala bi svoju novu pjesmu, polako i treperavim glasom, a i sama bi postajala treperava zraka života. Usred čitanja nesigurno bi podizala pogled. Je li dobro? Je li dobar ritam riječi? Jesam li trebala...? Pitanja su se rojila iz njenog pogleda. - Klariso, zlato - rekao joj je on jedne subote, nakon još jednog takvog čitanja i njene molbe za pomoć pri odabiru riječi - nikakva ti pomoć nije potrebna. O pisanju pjesama ti možeš mene učiti. Njeno se lijepo lice ozarilo. Pogledala ga je takvim pogledom, da se osupnuo. Kao da još nikad nije dobila neki kompliment. Je li moguće ... Počeo je oprezno postavljati pitanja o njenoj prošlosti, o njenim bivšim ljubavima. Doslovno je čupao riječi iz nje. Opirala se svim snagama. Ono što je polako izranjalo na svjetlost dana, nije mu se dopadalo. Činilo mu se, nije bio sasvim siguran, da je ona uvijek davala i pružala u svojim bivšim vezama, nikad primala. Nije ni znala primati. Pažnju je Vlatkovu u početku primala kao nešto što se samo po sebi razumije, a kasnije sa sve većom zbunjenošću. Koju bi uvijek pokušala prikriti smijehom. Volio ju je nježno upravo zbog te njene ranjivosti. Koje nije bila svjesna. Dvije godine strasti i razgovora kojim nikad ništa ne bi rekli, protutnjalo je u hipu. Za vrijeme jedne od Klarisinih posjeta, donijela je sobom i ostavila kod Vlatka tanku i sasvim prozirnu spavaćicu, iako su oboje spavali sasvim goli. - Da te zavodim - rekla mu je obješenjački, mangupski. Volio ju je silno kad bi postajala takva. Glavu bi poput ptice koja osluškuje u šumi moguću opasnost malo nakosila prema lijevom ramenu, a oči suzila, dok bi ga pomalo zavodnički, pomalo nesigurno gledala. Shvatio je, da joj nedostaje sigurnosti. Možda je zbog toga neprekidno ponavljala mu "Volim te"? "Društvo piskarala" je blagonaklono promatralo i pratilo njihovu vezu koju nakon nekog vremena nisu više nastojali držati u tajnosti. Sad su se javno držali za ruke i slobodno se osmjehivali jedno drugom, ne krijući osmjehe, ni strast koja ih je spajala. Penjali bi se na vrhunce uživanja, pa prepirali, uživajući u svemu tome, kao i svi ljubavnici od pamtivijeka. A onda je otišla. Bez riječi objašnjenja. Samo je nestala iz grada i što je za Vlatka bilo neshvatljivo, vratila se onom od kojeg je otišla i došla k njemu. Kako to objasniti? Nije znao, a nije ni pokušavao. Ne treba razbijati glavu s onim što promijeniti ne možeš. Klarisa je otišla, ostala mu je samo njena spavaćica, prozirna i koja je više otkrivala nego sakrivala njegovom radoznalom pogledu, kad bi je Klarisa obukla za njega, igrajući se s njime. Vrijeme koje se vratiti neće. Osjetivši umor, mora da je prohodao pola grada, Vlatko se počne vraćati kući brzo koračajući praznim noćnim ulicama. Sad će čekati. Čekati da ga Klarisa posjeti i možda objasni ... iako više i nije važno. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:28 - Budi (8) - Iskren - #
08.08.2011., ponedjeljak
"Društvo piskarala" 2
|
"Društvo piskarala" Ostati kući i provesti mirnu večer, znao je, više ne dolazi u obzir. To je sad, nakon Mirelinog poziva postalo nemoguće. Izaći će van u toplu ljetnu noć, koja još nije sasvim legla nad grad, prošetati, popiti kavu na nekom od dragih mu mjesta i još jednom, po tko zna koji put, prisjetiti se prošlosti. I pokušati analizirati svoje osjećaje, koji su ga zbunjivali. Dok se laganim hodom ( nema smisla ponovo se preznojiti nakon tuširanja ) približavao obali, sjećanja su ga zapljuskivala vrućim valovima. Zbog njih se počeo znojiti, ma koliko pazio da ne ubrza korak. Ništa nije pomagalo: sjećanja su bila nabijena emocijama i emocije su željele isplivati na površinu. Sve je počelo s blogom, kojeg je, ni ne znajući pravo što je blog, jedne proljetne večeri kreirao. Pisao je o svojim dojmovima koje je doživljavao tijekom dana, o svemu i svačemu, a onda, jedne nedjelje, ni ne shvaćajući pravo što čini, napisao je kratku priču. Vrlo kratku priču. Kad je Vlatko slijedeći dan bacio pogled na svoj blog, iznenadio se: bilo je nekoliko komentara od poznatih mu već, ali i od nepoznatih blogera, koji su bili puni hvale za njegovu kratku priču. To kao da mu je dalo krila. Ugodne riječi čitatelja podbole su njegovu maštu i riječi su potekle i nisu se više mogle zaustaviti. Stjecao je krug čitatelja, a i sam je neke blogere redovito s uživanjem čitao. Među njima isticala se neka "Emily", čije su pjesme prštale radošću. Polako, gotovo neprimjetno, kovala se neka vrsta virtualnog kluba. Bilo je čak nekoliko njih iz istog grada i pitao se ponekad, dok bi čitao njihovu poeziju ili prozu, kako li izgledaju. Uživo, kako to govore na televiziji. Vlatko nije bio jedini, kojemu su se slične misli vrzmale glavom. Nije se previše iznenadio, kad je blogerica poznata pod nadimkom "Amaterka", na svom blogu napisala svojevrsnu pozivnicu. "Zašto se mi, koji živimo u ovom gradu, ne bi jednom sastali, upoznali se i malo pročavrljali?", postavila je pitanje na svom blogu. Vlatko se štrecnuo: pisati i biti anoniman jedna je stvar, a suočiti se oči u oči s svojim čitateljima ... e, pa to je nešto sasvim drugo. Ali skupio je svu svoju hrabrost i na blogu "Amaterke" odgovorio kako on dolazi, mogu računati na njegov dolazak. "Amaterka" je na to napisala vrijeme i mjesto sastanka, a znak raspoznavanja biti će knjiga položena točno na sredini stola, ispod pepeljare. Namjerno je malo zakasnio, nadajući se kako će stići posljednji i tako dobiti priliku što bolje se pripremiti za susret. Ali Vlatko nije stigao posljednji. Klarisa je bila posljednja koja se priključila društvu. Vlatko ju je primijetio istog časa kad je otvorila vrata lokala, oklijevajući zastala, pogledom preletjevši po prisutnima, pa s nesigurnim osmjehom na licu zakoračila prema njima. - Zakasnila sam - rekla je zastavši pored stola. - Ja sam "Emily" na blogu, a pravo mi je ime Klarisa. Primate li me? Vlatko je ustao, ponudio joj svoju stolicu, a sebi privukao drugu. Bacao je iskošene poglede prema "Emily", kojoj je pravo ime Klarisa i čije je pjesme volio čitati. Bile su tako svježe i neobične. Ličila je na svoje pjesme, zaključio je, Vlatko. Pogledavao je prema Klarisi neprestano, nije si mogao pomoći. I osjetio topli val zadovoljstva kad je shvatio kako ga i Klarisa krišom promatra. Pogledi su im se te večeri mnogo puta ukrstili i svaki bi se put oboje jedva primjetno osmjehnuli i zbunjeno treptali. Nije mogao, a da ne primijeti Klarisine duge trepavice, najduže koje je ikada vidio, činilo mu se. Razgovor je za njihovim stolom postajao sve življi. Upoznavali su se, postepeno otkrivali i brana suzdržanosti je popuštala. - Moralo bi nam ovo druženje postati običaj - rekla je "Amaterka" predsjedavajući skupom i očito uživajući u toj ulozi. - Jednom mjesečno. Što kažete? - A mogli bi se nazvati "Društvo piskarala"! - dobacila je u smijehu Klarisa. Smijali su se i ponavljali glasno, kotrljajući riječi preko jezika s uživanjem: - "Društvo piskarala"! Vlatko zastane. Koračajući i u mislima. Shvati da stoji ispred lokala u kojemu je te daleke večeri upoznao Klarisu. I ne samo Klarisu, ali je Klarisa bila ta koja je ostavila duboku brazdu u njegovom životu. Činilo mu se, kako od te večeri korača kroz život prateći Klarisinu brazdu na pučini života, baš kao što brod prati brazdu drugog broda na morskoj pučini. Kao da ga Klarisin pogled neprestano prati. Nikad ne napušta. Lebdi nad njime. Vlatko odmahne glavom nastojeći odagnati te misli. Odlučio je: neće ući u lokal. Ide dalje. Što dalje od tog mjesta na kojemu je sve i započelo. (nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:40 - Budi (8) - Iskren - #
07.08.2011., nedjelja
"Društvo piskarala"
|
"Društvo piskarala" Dan je, naravno, bio vruć, već tko zna koji po redu vrući je dan pritiskao grad i Vlatko je neizmjerno uživao pod tušem upravo u trenutku kad se pišteći oglasio njegov mobitel. Naravno, mobitel je ostavio u sobi i pitanje, izjuriti ispod tuša i odgovoriti na poziv, ili nastaviti s tuširanjem, na trenutak mu je ukočilo tijelo. A onda se ponovo opusti i zabaci glavu, dozvoljavajući mlakim kapima tuša da mu bockaju lice. Odgovoriti će na poziv kad završi s tuširanjem. Ili još bolje, čekati će ponovni poziv. Ukoliko ga dotični zbilja treba ... Osjećajući se osvježen, dok su mu mišići bili prijatno opušteni nakon večernjeg trčanja i sad tuširanja, zatvori vodu i počne se brisati, kad se mobitel ponovo oglasi. Vlatko se osmjehne: mora da ga netko zbilja treba. Neka čeka. Neće ovako mokar šetati stanom i kasnije brisati kapi koje bi posvuda prskale zbog njegovog kretanja. U trenutku dok je otvarao vrata kupaonice, mobitel se opet, po treći put u vrlo kratkom vremenu oglasi. Nekome je zbilja stalo razgovarati s njime. Vlatko pruži korak i već za nekoliko sekundi posegne za mobitelom koji je ležao nemarno ostavljen na krevetu. Pogleda na zaslon mobitela: Mirela zove! Nije se javljala sigurno godinu dana. Što li ju je natjeralo utipkati njegov broj i pozvati ga? - Halo, Mirela - javi se on. - Jako se dugo nismo čuli. - I predugo - začuje njen uvijek tihi i prijatni glas. - Kako si? Što radiš? - Upravo sam se tuširao - odgovori Vlatko. - Zbog toga se ni nisam odmah javio. - Još trčiš? - Pogodila si. - Mora se priznati da si uporan - reče Mirela. - Uvijek si bio uporan. Osim ... - Osim? - ponuka je Vlatko, vrlo dobro znajući na što Mirela misli. - Pa znaš ... - oklijevajući mu je tihi glas odjekivao u uhu. - Ne, ne znam! - razdraženo reče Vlatko: nije si mogao pomoći i razdraženost zadržati skrivenu u sebi. - Istresi već jednom. - Ne žesti se – reče Mirela. - Srela sam se Klarisom. Vlatko proguta. Odluči ništa ne reći. Neka Mirela nastavi. On ionako nema što reći. Ili još bolje, ne zna što bi rekao. - Jesi tu? - upita Mirela. - Jesam. - Mislila sam da si prekinuo vezu. - Nisam - reče on - ali nije to loša ideja. - Hajde, ne budi takav - reče ona tiho i blago. - Već je dosta vremena proteklo. Vlatko i opet ništa ne reče. A prizori koje je nekad doživljavao s Klarisom iskakali su iz tamne i potisnute prošlosti na svjetlost dana. Ponovo. Još jednom. Po tko zna koji put. - Ovdje je - reče Mirela. - Klarisa je ovdje sa svojom kćerkicom. Mala je baš slatka. - Naravno - kiselo reče Vlatko. - Gunđalo jedno - reče Mirela. - Zavoljeti ćeš malu kad je budeš vidio. - Tko kaže da ću je vidjeti? - O, pa nemoj tako - usplahiri se Mirela. – Klarisa će sigurno i tebe posjetiti. Nećeš je valjda odbiti? Vlatko ponovo ne odgovori. Ukoliko li ga Klarisa pozove i zatraži da se sastanu, hoće li pristati na sastanak? Gledati je u oči … Nije točno znao što osjeća. Priznao je samom sebi kako bi je želio ponovo, još jednom, vidjeti. Koliko je prošlo? Četiri ili pet godina? Pet! A opet, sad kad ga je Mirela nazvala, kao je prošlo samo pet minuta od Klarisina odlaska. Einstein je bio u pravu: vrijeme jest relativno. - Zar ne želiš razgovarati? - upita Mirela, uznemirena njegovom šutnjom. - Iskreno, Mirela, ne znam. Nadao sam se da sam zaboravio, ali očito nisam. - Odrasli smo ljudi, Vlatko - reče Mirela. - Ali se neki među nama ne ponašaju tako. - Zaboravi prošlost - reče Mirela i on je mogao zamisliti njeno blago lice niz koje se slijevala smeđa kosa kako se zabrinuto mršti. - Ne možeš je vratiti. Ona je sad udata, majka krasne djevojčice. - Da, znam - reče Vlatko. - Znači, srele ste i razgovarale. Što ima na umu? - Rekla mi je, kako će biti ovdje nekoliko dana i kako bi se voljela vidjeti svih nas iz "Društva piskarala". Sigurno će ti se javiti. Htjela sam ti ovo javiti, da ne budeš previše iznenađen kad te pozove. Znaš ... - Znam, Mirela - blago reče Vlatko. - Hvala ti. - Daj, molim te, nemoj biti tako zvaničan. - Ozbiljno sam mislio: hvala ti! - ponovi Vlatko. - Ne bi mi bilo prijatno da me je Klarisa iznenadila. - Glupi muški ponos. - Ne znam je li glup i je li to uopće ponos - reče Vlatko. - Ali upravo tako osjećam. - Kao što sam rekla: glupi muški ponos! – ponovi Mirela. - Kako tvoj glupan? - upita Vlatko. - Ratko? - Mirela se nasmije. - Sasvim dobro, hvala. Šteta je, što se čitavo društvo ne može sastati jedne večeri ... - Misliš - bocne je Vlatko - baš kao u stara i dobra vremena? Mirela se nasmije, a Vlatko je uživao u njenom srebrnastom tihom smijehu koji mu je žuborio u uho. - Nepopravljiva romantičarka, je li? - upita ona. - Nikad se neću opametiti. - Nemoj se opametiti - reče Vlatko. - Uvijek ostani kakva jesi. Savršena si. Mirelin smijeh mu je i dalje žuborio u uhu, kad je postao svjestan prekida veze. Zamišljeno gledajući u daljinu, misleći na Klarisu i "Društvo piskarala", odloži mobitel i natoči čašu vode: grlo mu je bilo sasvim suho. Zbog trčanja ili sjećanja, nije mogao točno razlučiti. (nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:37 - Budi (7) - Iskren - #
04.08.2011., četvrtak
Uz jutarnju kavu
|
Uz jutarnju kavu Sa šalicom vruće, tek skuhane kave u ruci, on izađe na balkon i zagleda se prema moru koje se kupalo u jutarnjem suncu i slalo plavi pozdrav. Svake godine na današnji dan obuzela bi ga tuga. I nemir. Nije mogao dugo izdržati na jednom mjestu, a opet, nije imao gdje ni poći. Jer od uspomena ne možeš pobjeći, prate te u stopu poput sjenke. Mrzio je te uspomene. Volio je te uspomene. Osjećaji suprotnosti sudarali su se u njegovoj nutrini i kao i uvijek u takvim slučajevima, patio je. Pošto nije bio glup, znao je da samog sebe muči i kako je već odavno prošlo vrijeme žaljenja, vrijeme patnje, pa čak i vrijeme sjećanja. Trebalo je i moralo nastupiti vrijeme zaborava. Ali nije. Zbog čega nije, kad je sve drugo uspijevao bez problema potisnuti, zakopati pod humcima prošlosti i dozvoliti travi zaborava rasti, nije mogao odgonetnuti. Na neki čudan način, blesav i sasvim nedozreli način, kako se podsmijevao samom sebi, osjetio je da se tom činjenicom počinje ponositi. Naravno, shvaćao je da takvog što više priliči nekom sasvim mladom čovjeku, nego njemu, koji je debelo prevalio polovinu svog životnog puta. Pamtio je svaku sitnicu iz tog dalekog dana. Crna i silno gusta kosa sjajila joj se pod jutarnjim suncem. Volio je njenu kao noć crnu kosu i provlačiti prste kroz njenu gustoću bilo je pravo uživanje. Koje si je često priuštio. Crna je kosa bila savršeni kontrast njenoj bijeloj koži. Znojila se, sjećao se sasvim jasno i mirisa njenog znoja, jer upravo su trčali zajedno i još uvijek su pohlepno udisali topli zrak, nastojeći povratiti dah. Još uvijek je u duhu vidio kapljicu znoja kako drhturi na njenom malom nosu i vrlo se dobro sjeća, kako se začudio, kad je u toj minijaturnoj kapljici ugledao odsjaj stabla koje se nalazilo u neposrednoj njihovoj blizini. "Odsjaj velikog svemira u malom svemiru", pomislio je onda, tog jutra, naginjući se prema njenim poluotvorenim usnama koje su ga pozivale i upijajući poljupcem žudnje onaj mali i biserni svemir u kapljici znoja. A kad ga je ona širom otvorenih očiju pogledala, izvrsno glumeći iznevjerenost, morao se nasmijati, sagnuti prema njoj i istinski je poljubiti, pijući zadovoljstvo s njenih punih usana, koje u se pripijale uz njegove. Odgovarale mu. Kao što mu je uvijek i u svemu odgovarala. Ulovio je samog sebe kako nedozrelo želi da ovaj poseban dan vječito traje. Uvijek je bilo tako. Kad bi ona bila pored njega, uz njega, na um bi mu dolazile svakojake lude ideje. Smijao se u sebi, potajno, tim ludim mislima. Dok nije shvatio, kako u njenoj blizini postaje sretan, opušten, blag, a breme godina koje je vukao na plećima, netragom je nestajalo. Još je jednom postao mlad i uživao u ludostima mladosti. Zbog nje. Sa njom. I silno ju je volio zbog toga. Još ju je više volio, kad bi se sjetio, kako je i ovo prolazni trenutak i kako neće ti fantastično-lijepi trenutci sa njom potrajati. Nikad dugo ne traje ono što je suviše lijepo da bi se moglo opisati riječima. Možda zbog toga, jer naprosto ne možemo podnijeti toliko zadovoljstva, toliku ljepotu života? Nije znao. Nije ga bilo ni briga. Uživao je u trenutku. Sadašnjem. A kad je ona otišla, baš kao što je i slutio da će jednog dana otići, patio je. I bio povrijeđen. Jedno vrijeme. Zatim se više nije osjećao povrijeđenim. Ali je patnja ostala. Tiho je gorjela u njemu, plamen se s vremenom smanjivao, ali žar je ostao. Nije se ugasio. Nikad. Duboko uzdahne i otpije posljednji gutljaj kave koja više nije bila vruća. Imala je okus prošlosti i nije mu prijala. - Da mi je znati - reče Draga pridružujući mu se na balkonu jednom rukom pridržavajući plavičastu plahtu u koju se umotala i sa šalicom kave u drugoj ruci - o čemu misliš dok ti je takav izraz lica? - O tebi, draga - reče on ne trepnuvši, privukavši je k sebi i površno joj okrznuvši plavu kosu usnama. - O kome drugom? - Lažljivče moj dragi - reče ona pripijajući se uz njega. Dva stranca, dva svijeta, dva svemira stoje jedno pored drugog, dok se dan budi, a nešto što ne mogu izreći, umire u njima. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:36 - Budi (13) - Iskren - #
03.08.2011., srijeda
Ribolov i neke druge stvari
|
Ribolov i neke druge stvari 1 Spretno koračajući niz strmo brdo, noseći u lijevoj ruci trskin štap, njegov ribolovni pribor, Vilko je veselo osluškivao potiše jadikovke žena. Žalile su se na vrućinu, na strmi pad brda, na znoj ... žalile su se na sve. A tek nepuni sat hodaju pod suncem koje polako putuje beskrajno plavim nebom bez ijednog oblačka prema zalasku. Vrućina je sad, činilo se, bila upravo nesnosna i žene, Vilkova majka i Janica, njena prijateljica, već su počele tražiti vodu. Vilko se zlurado podsmjehivao u sebi, već sad, unaprijed uživajući u povratku sa ove ribolovne avanture. Kad će se morati penjati uz ovo isto strmo brdo kojemu kao da nikad nema kraja. Uska kozja staza krivudala je brdom, jer zbog silne strmine nije mogla voditi pravo i to je put i mučenje na brdu činilo još dužim. Ispod njih, njihove skupine od sedam odraslih ljudi, pet muškaraca, dvije žene, tri dječaka i jedne djevojčice, Vilkove sestre, pucao je pogled na uvalu duboko usječenu u kopno. Iznad uvale uspijevali su trsovi, vinogradi su obrubili brda, a dole ispod njihovih nogu koje su gazile u ljetnoj prašini, vijugala je neasfaltirana cesta. Još nije nastupilo vrijeme njene modernizacije: bilo je to na početku 60-tih godina prošlog stoljeća. - Lakše s vodom - opominjao je žene zabrinutim glasom, Markan, vođa puta: on je ovim pute prešao bezbroj puta i noću i danju i znao je, da ih očekuje još nekoliko napornih kilometara. Znao je to i Vilko i bio je sretan zbog toga. Sa ujakom je već nekoliko puta lovio ribu i hobotnice u ovom kraju. Zbog dužine puta do mora, a bez motorizacije o kojoj onda nitko nije ni sanjao, ustajali bi već u dva sata iza ponoći i grabili bijelim putem obasjanim mjesečinom. Morali su tako činiti, ako su u zoru namjeravali stići do mora i početi ribolov. Vilko je uživao u tome, nije mu bilo teško ustati nakon samo nekoliko sati spavanja. Istog bi trena, kad bi mu ujak provirio u sobu, Vilko ustajao i počinjao se žurno oblačiti u mraku. Uvijek je to bilo ljeti, za vrijeme školskih raspusta i upravo to dugo i teško hodanje do mora, bio je vrhunac Vilkovog ljetovanja. Uživao je beskrajno u svakom trenutku ribolova. - Imamo još dobra dva sata hoda - opominjao je Markan žene, dok su se Vilko i njegovi prijatelji Blaž i Šiljak veselo i posprdno osmjehivali, ali dobro pazeći da im stariji ne primijete radost na licima. - Još toliko? - zakukala je Janica. Bila je debela i nenavikla na fizičke napore i najteže je podnosila hodanje po užarenom bijelom putu, pod užeglim suncem. - Opomenuli smo vas - umiješao se u razgovor Ilija, zvani Gromovnik, otac Šiljka. - Nismo vam krili da će put biti naporan. - Ajde, Janice - nježno ju je bodrio Jerko, njen suprug i prijatelj Vilkovog oca. - Pogledaj kako djeca to lagano izdržavaju. Na to su djeca, koja za sebe nisu mislila da su djeca, oborili glave i gledali u svoje nožne prste, a na licima im blistali osmjesi koje sad nisu više uspijevali prikriti. - Pogledaj Vilka kako grabi - rekao je tiho Gromovnik Vilkovom ocu. - Baš kao pravi muškarac. Kao da se ne misli zaustaviti. Vilko je Gromovnikove riječi sasvim jasno čuo, ali ničim nije odao da je čuo ijednu riječ: samo je nastavio još bodrije koračati ispod užarenog sunca koje mu je palilo potamnjela ramena. Mislio je o tome, kako je ovo prvi put da sa svojim starim odlazi u ribolov. Nikad prije nije bilo prilike, suviše su često bili razdvojeni. Pa i ovog je ljeta Vilko sa majkom i sestrom bio već mjesec dana kod djeda, kad im se otac pridružio. Vojnički je poziv tražio žrtve, shvatio je Vilko vrlo rano i nikako ga zbog toga nije volio. Poziv vojnika. I zauvijek mu se urezalo u dušu zaziranje od uniformi. Činilo mu se, da je oduvijek bez oca. Nikad nije bio pored njega kad mu je zbilja trebao, očajnički trebao, kako je mislio sasvim mladi Vilko. Prekomanda. Tako su to zvali. Otac je neprekidno bio u "prekomandi", a Vilko je željno očekivao njegove kratke posjete koje su suviše brzo završavale. Pa se evo, tako dogodilo i ovo, da po prvi put sa svojim starim ide u ribolov tek sad, kad je postao muškarac. Da je postao muškarac, Vilko nikom nije rekao. Baš nikome. I nije točno znao treba li uopće nekome reći, jer kako nekom drugom objasniti svoje zbrkane osjećaje koji divljaju u njemu, kad ih ni on sam ne razumije niti raspoznaje? Dogodilo se to nekoliko dana prije nego li im se otac pridružio. Bila je noć, pun je mjesec sjajio na plavičastom nebu, kad je Vilko nestrpljivo ustao, približio se prozoru i zagledao u vis, u neprekidno prostranstvo. Činilo mu se, kako je njegov nemir koji ga je iznenada obuzeo, velik koliko i nebo iznad njega. I isto tako tajanstven. Što mu se događa? Zašto je tako napet, nemiran, razdražljiv i iznad svega, zašto ne može spavati, kad je čitav dan proveo jureći brdima u društvu pasa i svaki mu mišić podrhtava od napregnutosti i plače za oporavkom? Tada je, sjedeći na krevetu, dok je pun mjesec osvjetljavao unutrašnjost njegove sobe, vođen nepogrešivim prirodnim nagonom posegnuo rukom i pomilovao samog sebe. Reakcija ga je vlastitog tijela, kojeg je mislio da poznaje savršeno dobro, zapanjila. I shvatio je: uopće ne poznaje svoje tijelo! Ushit koji je osjetio otjerao mu je svako drugo pitanje iz uzburkanog mora pitanja i samo ga jedna misao vodila: kamo to sve vodi i kako će završiti? Spustili su se niz brdo i stupili na cestu i sad je bilo lakše i Vilko je s osmijehom gledao kako se Janica i njegova majka raduju. Kao da je kraj puta. A ima još klipsati pod vrelim suncem. Prije nego li potraže ugodu u moru. Ugoda ... onu se noć zaprepastio osjetivši gotovo neizdržljivu ugodu i odmah je zatim zaspao tvrdim snom bez snova. Ali ne prije nego li što je očistio, uklonio svaki izdajnički trag koji je potekao iz njega. "Muškarac", mislio je radosno prije nego li će zaspati. "Muškarac", pomislio je odmah izjutra. "Postao sam muškarac", mislio je dok je koračao po bijeloj cesti napola osluškivao razgovor odraslih. Kad bi oni znali ... 2 Cestom bi tu i tamo projurio poneki rijetki automobil, još to nije bila magistrala prepuna automobila kakva će uskoro postati, podižući prašinu visoko gore u užareni zrak, otežavajući disanje. Pružili su korak, čak ni žene se nisu žalile zbog ovog ubrzanja, jer svi su znali, kad siđu sa bijele ceste i stupe među škrto raslinje između kamenjara, postati će lakše podnositi vrućinu. Vilko je već izvježbanim pogledom ugledao obrise zidina koje su im se ispriječile na putu i osmjehnuo se prema njima. Kad ih je prvi put ugledao prije nekoliko godina, na njegovom prvom pohodu u ribolov sa ujakom, znatiželjno se zagledao u njih. - Zbog čega zidine ovdje? - upitao je radoznalo, jer nije bilo kuća, nije bilo nikakvih građevina kojih bi se moralo braniti, ništa, samo škrto raslinje i kamen. - Zbog Turaka - odgovorio je ujak spretno se penjući na visoke zidine. - Ovdje su se pokušali oduprijeti navali Turaka. Vilko je tada nekim drugim pogledom ponovo odmjerio zidine, visoke nekoliko metara i dugačke tko zna koliko. U mašti je zamislio silno zveckanje oružja i urlike vojnika dok su se međusobno ubijali ispod ovih istih zidina. Sve je poprskano krvlju, shvatio je upravo tu, kod tih zidina, preko kojih mora se popeti da bi uživao u ribolovu. Zbog čega je život takav? - Požuri, ne boj se - rekao mu je ujak, koji je pogrešno protumačio Vilkovo zastajkivanje. - Ne bojim se - rekao je Vilko, odagnao Turke i njihove krive sablje dalje od sebe i počeo se verati istim putem kojim je nekoliko sekunda ranije verao se ujak. Zavidio je ujakovoj spretnosti. Usprkos "mamilu", dugoj motki na koju bi se stavljao mamac s kojim bi se privlačile hobotnice, i još jednoj isto toliko dugačkoj motki na kojoj su umjesto ostiju bile na vrhu vezane jedna pored druge dvije velike udice, a sa kojima bi se zakačila hobotnica, kad bi pohlepno pojurila za mamcem, radujući se objedu. Vilko nikako nije mogao spretno, brzo i lako preskakati zidine, koje su omeđivale posjede. Često bi i srušio poneki kamen pri prelasku i uvijek bi ga bilo sram što ostali moraju čekati, dok bi on slagao kamen na kamen i vraćao zidu-međi prvobitni izgled. - Jesi li umoran? - upitao je ujak: bilo je to njihovo prvo dugotrajno pješačenje i ujak je bio pomalo zabrinut. - Nisam - odgovorio je Vilko osmjehnuvši. - Volim hodati. Bila je to istina: nimalo nije bio umoran usprkos ustajanju u dva sata iza ponoći i trosatnom pješačenju. Sad je već sve bilo lako. Sunce je izviralo i prosipalo svoje zlato po zemlji i sve se počelo buditi. Miris je kadulje još uvijek je nadvladavao miris mora, iako su bili tu, pored samog mora, još ih samo koji metar razdvaja. Cvrčci još nisu pjevali i Vilko je nestrpljivo očekivao njihov koncert. Volio je cvrčke i ponekad ih je vrebao, pa bi se prišunjao i ulovio cvrčka, koji bi, naravno, utihnuo. Bilo je zanimljivo gledati njegova krila, zagonetne šare na njima. Jer Vilko je već onda znao, da te šare nisu tu samo za ukras, da bi se on i njemu slični radoznali dječaci, divili njihovoj ljepoti. Šare su imale svrhu. Ali koju? Sve je oko njega bilo zagonetno i pitao se, hoće li ikada pronaći odgovore na svoja nadiruća pitanja. - Stigli smo - rekao je ujak, sagnuo se u ubrao malo kadulje, dok ga je Vilko znatiželjno gledao. More je mirno ležalo ispred njih, plavo i gotovo bez šuma i Vilko je očarano gledao u daljinu, tamo negdje prema izlazu iz uvale. - Ovo ću vezati ovdje - rekao je ujak podučavajući ga i Vilko je ponovo svrnuo pogled na ujakovo lice: ujak je u zraku držao kadulju koju je maloprije ubrao. - Privezati ću je na mamilo i sa njom izmamiti hobotnicu ispod kamena. Shvaćaš? - Shvaćam - odgovorio je Vilko gledajući kako ujak čini ono što je rekao da će učiniti. - Ti možeš ići malo naprijed - rekao je ujak i neodređeno mahnuo rukom. - Naberi malo puževa za mamac. Ja ću se kretati i moraš ostati uvijek u mojoj blizini. Nemoj zaostajati. Vilko je klimnuo i požurio nekoliko desetaka metara naprijed, iz mora izvukao nekoliko puževa i jednog natakao na udicu i zamahnuo štapom. "Naberi", rekao je ujak i baš kao da je brao te jadne puževe. Vilko ih je žalio, jer bili su živi, zar ne, a on će ih zdrobiti kamenom da bi došao do njihovog mekog i skliskog tijela, kojeg će nabosti na udicu. Okrutno. Ali, želi li uloviti ribu, čini se da ne može postupiti drugačije. Mora li život biti okrutan? I je li okrutnost ubijati da bi se nahranio? Pitanja su se kovitlala i želio je o tome razgovarati s ujakom, ali ribe su počele gristi i Vilka je zahvatilo prastaro lovačko uzbuđenje koje je odagnalo sve ostalo iz njega. Postojao je samo on, more, štap u njegovoj ruci i koprcajuće ribe zlaćanih boja koje je brzo otimao iz mora. Prvi njegov ulov. Osjećajući silnu sreću, skakao je sa stijena na stijenu prateći ujaka i u torbicu, prebačenu preko ramena, ubacivao ulovljenu ribu. Nije ni primijetio kad je torbica dobila na težini. - Sad ćemo malo stati - rekao je ujak kad mu se idući put približio: Vilko je shvatio da su tako polako prešli s kamena na kamen blizu dva kilometra. - Ti sakupi granje, a ja ću očistiti ribu, pa ćemo doručkovati. - Dobro - rekao je Vilko i odložio svoju torbu i štap od trske: odjednom je osjetio glad. - Čekaj! - zaustavio ga je ujak. - Evo još jedne! Želiš li pokušati? Vilku se stisnulo grlo. U grudima je osjetio drhtaj i znao je da neće odbiti, pokušati će uloviti hobotnicu. Ali kako? Nije dovoljno jak da istovremeno ... - Ne brini - rekao mu je ujak, pročitavši Vilkovu misao. - Ja ću držati mamilo i izvući je ispod kamena. Tvoje je samo zakačiti je i izvući na obalu. Hoćeš pokušati? - Hoću! Rekao je to odlučno i odlučnim je korakom pristupio ujaku, ali nije se odlučno osjećao. Samo uzbuđeno. I malo uplašeno. Ako je izgubi ... - Drži! - rekao je ujak i gurnuo mu u još nejake ruke dugačku i tešku motku s one dvije smrtonosne velike udice na vrhu. - Vidiš li je? Vilko je napeto netremice zurio u morsku dubinu. Vidio je mamilo, na kojem su sad bile privezani krakovi prve ulovljene hobotnice, kako pleše oko kamena trokutastog oblika. A onda kao da je kamen promijenio oblik i Vilko shvati da gleda u hobotnicu koja je izmiljela ispod njega u lovu na plijen. - Vidim je! - reče poluglasno. - Samo mirno - hrabrio ga je ujak. - Zgrabi je izvuci. Nije teško. Kad budeš spreman. Ali je Vilko i te kako osjećao težinu dugačke motke u rukama. Odjednom je shvatio, buljeći u hobotnicu koja je lakomo puzala prema kracima kojima ju je vabio ujak, da će mu motka postajati sve teža što duže bude čekao i odlučno zamahne iznad hobotnice, zakači je onim strašnim udicama, pa drhteći od uzbuđenja, širokim zamahom izvuče je iz mora i izbaci na obalu. Hobotnica se sama otkinula s udica: zakačio ju je tik ispod kože. Imao je malo sreće. - Tvoja prva! - rekao je ujak smiješeći se i gledajući dobrohotno u uzbuđeno Vilkovo lice. - Biti će ih još. Oblak se sjećanja rasprši i Vilko shvati da su stigli do zidina. Još nekoliko metara i morati će ga prijeći. - Znam najlakši put - reče uz osmjeh. - Malo niže dole mnogo je lakši prijelaz. - Vodi nas - reče mu Markan, pokretom ruke ušutkavši svog sina Blaža. Vilko klimne i povede skupinu prema pukotini na zidu koja je bila visoka nešto manje od dva metra i preko koje će se svi mnogo lakše uzverati. Osjećao je uzbuđenje zbog ribolova koji će vrlo brzo početi. Još samo ovu prepreku da prijeđu i more će im se osmjehnuti plavim osmjehom. 3 Konačno su stigli na odredište i čitavom je skupinom zavladalo razdragano veselje. Pohrlili su prema moru, bilo je oko šest poslijepodne i još uvijek prilično vruće, ali sad već podnošljivije. More kao da je ublažilo vrućinu i odagnalo umor koji se nakupio u ljudima nakon trosatnog pješačenja. - Iza one uvale - rekao je Markan pokazujući rukom u daljini - nalaze se stari zidovi srušene kuće. Između njih ćemo prenoćiti. Možete se ovdje okupati, osvježiti, oni koji to žele, a mi ostali počinjemo loviti. Vilko se pridružio Blažu i Šiljku, svojim vršnjacima, stojeći do koljena u moru i vadeći puževe iz njega. Prva ješka. Dok ne ulove nešto bolje. More je divno oplakivalo ugrijane noge opaljene suncem i Vilko je poželio malo duže ostati u moru, možda malo i zaplivati. Ali shvatio je, da ni Blaž ni Šiljak niti ne pomišljaju na to, već žure početi s ribolovom, pa je odagnao primamljivu ideju koja mu se prikrala protiv njegove volje. Što mogu oni podnijeti, može i on! Gledao je kako Blaž spretno nabada ješku i i brzo vitla zrakom iznad glave kraj povraza, pa ga uz silan zamah baca daleko od obale, prema pučini. Tamo su se obično nalazili veći primjerci riba, pa i vrlo ukusna škarpina, Vilko je to znao, ali se on zadovoljavao lovom pomoću štapa. Ribe su obično bile manje, ali je zbog nečeg više volio taj način, nego ono oprezno povlačenje povraza i vječno strahovanje da se udica ne zakači za morsko dno. Tada bi uslijedilo dugotrajno i strpljivo trzanje iz raznih pozicija, sve dok se udica ne bi otkačila, bila privučena ribolovcu i ponovo bacana u dubinu. Ovako se zabavljao sa štapom, veselo izvlačeći gladne ribe koje su ludo grizle, dok je sunce polako putovalo prema zalazu: doba dana kad se najuspješnije pecalo, činilo se Vilko. Skačući s kamena na kamen, krećući se prema onim ruševinama, grupa je polako napredovala krajolikom, a i ulovom. - Učiš od Blaža? - upita ga otac: iznenada se stvorio pored Vilka, koji ga, zauzet ribolovom, nije ni primijetio. - Vidim kako gledaš njegov zamah ruke, dok baca udicu. - Jak je - reče pomalo zavidno Vilko. - Ja je ne bih mogao toliko daleko baciti. - Radi fizičke poslove - reče mu otac bacajući svoju udicu pored Vilkove. - Mora biti jači. Ali nisi ni ti neki slabić. Kako si samo prašio putem! Vilko se samo osmjehnuo i ništa nije odgovorio. Uvijek bi se zbunio kad bi ga netko zbog nečeg pohvalio. - Drago mi je da ste prijatelji - reče mu otac. - Blaž i ti. I ja sam prijatelj sa njegovim ocem. I u ratu smo bili zajedno. - Znam - reče Vilko: čuo je tu priču, naravno, koju su stari prijatelji i ratni drugovi prepričavali svake godine kad bi se ponovo sreli. - Bio je kuhar, Blažev stari - nastavio je Vilkov otac potiho, kao da ne govori Vilku, već samom sebi. - A biti prijatelj s kuharom u ratnim danima uvijek je prednost. Često je znao spremiti mi po koji komadić ukusne hrane i tutnuti mi potajno u ruku, kad bih se vratio s nekog zadatka. I drago mi je što se naše prijateljstvo, da tako kažem, nastavlja preko Blaža i tebe. Možda ... uh! Evo još jedne! Vilko je uživajući gledao kako njegov stari, kako ga je potajno i samo u mislima počeo odnedavna nazivati, skida sklisku ribu sa udice i ubacuje je u torbicu. - Grizu ko lude! Biti će odlična večera. Vidjeti ćeš, kako Markan kuha! Najbolji je kuhar kojeg znam. U ratu je od ničeg znao skuhati podnošljivo jelo, a kako kuha kad ima što spremiti, uvjeriti ćeš se uskoro. Prste ćeš lizati. To je Vilka podsjetilo na glad. Odjednom je osjetio silnu glad i jedva je čekao vrijeme kad će sunce početi tonuti iza obzorja, a oni zapaliti logorsku vatru i na njoj početi pripremati večeru. - Gladan sam ko vučina! - reče sretno se nasmijavši. - Jesi li čuo, Markane? - poviče njegov otac i doda, kad je Markan, udaljen možda deset metara, podigao pogled prema njima: - Kaže da je gladan! - Uskoro ćemo se pobrinuti za to - smijući se reče Markan izvlačeći još jednu hobotnicu i bacajući je na kamen. - Dobra šetnja i miris mora svima otvori apetit. I onda se dogodilo nešto što se Vilka duboko kosnulo. Nastojao je to sakriti, ali znao je da su svi primijetili, iako mu nitko ni riječi nije rekao. Udaljen nekoliko metara dalje, čučnuvši na stijeni, Blaž je čistio ribu i iznutrice bacao u more, kad mu se odnekud odjednom prikrade malo i mršavo mače. Blaž je iznenađeno gledao u mače, a mačić, gladan i zbog toga hrabar, brzim pokretom šape zgrabi već očišćenu ribu i proguta je. - Vraže jedan! - poviče Blaž ljutito. Vilko se smijao. Prizor je bio upravo prekrasan: sunce je visjelo nad morem praskajući bojama, Blaž gol do pojasa čučao na stijeni i bijesno gledao u kradljivca. Ali se Vilko ubrzo prestao smijati. Blaž zmijskom brzinom sune slobodnom rukom, onom u kojoj nije držao nož, i zgrabi iznenađenog mačića koji se još oblizivao nakon ukusnog i neočekivanog ukradenog zalogaja. Čas kasnije, snažnim zamahom baci mačića daleko od obale u more. - Više nećeš krasti! – poviče. Vilkovo se grlo bolno zateglo, oči mu se ovlažile, pa je brzo skrenuo pogled prema pučini, izbjegavajući poglede svih prisutnih. "Samo da izdržim", mislio je i osjećao silnu tugu. Strah da će mu iz očiju naočigled svih prisutnih poteći suze, nije ga napuštao. Brzo je gutao na prazno, baš kao da guta sve one psovke koje je htio viknuti svom prijatelju Blažu, a koje nije viknuo, koje je zadržao u sebi. Jer nitko ničeg lošeg, osim njega, kao da nije vidio u tome što je Blaž hitnuo mače u more. Naprotiv, smijali su se tom događaju, bilo im je smiješno. Vilka je smetao njihov smijeh, ali obuzet povratkom samokontrole nije reagirao. Čučnuo je i počeo se baviti oko udice, bespotrebno prčkajući. A onda je čuo svoju majku, kako objašnjava njegovu šutljivost i bilo mu je još gore. Zašto nije šutjela kao i ostali, pretvarajući se da ništa nije primijetila? - Oduvijek je tako milostivog srca - rekla je majka sasvim tiho, ali ju je Vilko čuo sasvim dobro, a isto tako i svi ostali. Posramljen, po tko zna koji put u svom mladom životu, zapitao se, što li to nije u redu s njime? Zašto je takva cmizdra? Muškarci ne plaču, zar ne? Ni zbog čega, pogotovo ne zbog nekog mačeta. A on … I bijesan na svoju mekanu i ranjivu nutrinu ustane i ugleda sasvim mokrog mačića kao se otresa i frkće: mačić je isplivao iz mora i sad se otresao na još uvijek od sunca toploj stijeni. Tek je tad Vilko odahnuo, onaj teret kojeg je osjećao u grudima nestane i već je lakše disao, osjećajući kako mu se pogled bistri, suze su se povlače. Bio je silno zahvalan zbog toga. - Idemo! - poviče Markan razbijajući neugodnu tišinu koja je visjela u toploj večeri nad svima. - Što smo ulovili, ulovili smo. Idemo prema konačištu. Vi, dječaci, po drva za vatru. I da ga bude dovoljno za čitavu noć! Vilko pruži svoj štap ocu i krene za Blažom i Šiljkom da izvrši naređenje. Ali prije nego što je krenuo, prihvaćajući Vilkov trskin štap, otac mu lagano stisne rame. Taj očev dodir umiri uzburkanu Vilkovu dušu bolje i brže nego hiljadu umirujućih riječi. Saginjući se da pokupi veliki i suhi komad teškog drva, zahvalno je primao taj teret, osjetivši kako ga onaj drugi teret napušta. Kad si mlad patnje su snažno vrištave, ali i munjevito ih smjenjuje zaborav. 4 Probudio se usred noći, baš kao što se i pribojavao da će se dogoditi. Navikao spavati sam, Vilko se neugodno osjećao stisnut između dva tijela ležeći pod vedrim nebom na ubranom šiblju od kojeg su načinili postelju. Trenutak je mirno ležao i gledao visoko gore, u nebo posuto bezbrojnim zvijezdama i tražio poznata sazviježđa. Zbog nečeg je, a da ni sam nije znao zbog čega, silno volio sazviježđe Orion i uvijek mu je pogled lutao nebom dok ga ne bi uspio pronaći. Nije ga bilo i po tome je zaključio da je noć poodmakla. Ležeći sasvim mirno, jer pomakne li se, probuditi će susjednog spavača, oca, koji mu je ležao s lijeve, ili Markana, koji mu je ležao s desne strane. A to nije želio. Kad su se spremali na počinak, nakon ukusne i obilne riblje večere, koju je pripremio Markan, Vilko je molio za mjesto na kraju reda ljudskih tjelesa koja će se poslagati na neuobičajenoj postelji, ali nisu mu dozvolili. - Prevrćem se noću - navaljivao je. - Ne trudi se - rekao mu je otac. - Bolje je da nas budiš prevrtanjem, nego da ti se nešto dogodi. - Što mi se može dogoditi? Zar nismo sigurni? Zaštićeni ovim zidinama? - upitao je Vilko pokazujući na, od mnogih nekadašnjih gorućih vatri pocrnjele zidove. - Nikad se ne zna - odgovorio mu je stari. - Samo se ti okreći i prevrći koliko god želiš - rekao mu je Striko. - Nitko se neće žaliti. Ne brini zbog toga. - Jesi li siguran? - Siguran sam. Vilko je shvatio kako je to kraj razgovora i bilo mu je žao zbog toga. Vrtio se oko logorske vatre pomažući u pripremama za spavanje i nastojeći odlazak u krevet od šiblja što duže odgoditi. Ali nije mogao vječno odugovlačiti i u sebi je proklinjao žensku slabost, jer upravo su žene, Vilkova majka i Janica, prve se povukle u svoj ugao na kome im je bila pripremljena postelja, naravno, i njihova od šiblja, ali malo omekšana s dvije deke koje je u svom rancu nosio Blaž, a da nije ni znao za njih, a koje je u ranac potajno ugurao njegov otac, Markan. Sa sobom su povele i Seku, Vilkovu sestru i Vilko je u njenim očima pročitao želju za ostajanjem pored logorske vatre. Ni njoj se nije odlazilo u improvizirani krevet. Vilko se sjetio događaja od prije samo nekoliko sati, a koji je kao da je već lebdio silno udaljen u prošlosti, kad je Seka uzbuđeno uzviknula i trzajem trske izvukla iz mora svoju prvu upecanu ribu. - Imam je! Imam je! Imam je! - uzbuđeno je cijukala. Vilko se nasmijao njenom uzbuđenju i kako je bio najbliži njoj, prišao joj je, položivši prije toga svoj štap pažljivo na stijenu i uglavivši ga između procijepa, pa skinuo ribu s udice, bila je crne boje i migoljila se u njegovoj ruci protestirajući. Čitavo je to vrijeme Seka gledala u malu ribu očarano kao da je najveća tuna ulovljena ikad i Vilko se ugrizao za usne, zaustavivši nadiruće riječi zadirkivanja. - Sad si pravi ribolovac - rekao joj je i brzo se okrenuo prema svom štapu, okrećući leđa sestri, ne želeći da mu ona vidi veseli cerek na licu. Sama je večera bila priča za sebe. Vilku se činilo kako nikada ništa ukusnije nije jeo. Sjedili su oko vatre koja im je osvjetljavala lica, uživali u večeri i razgovarali o proteklim doživljajima, sve dok Markan nije odlučio da je dosta i da je vrijeme za krevet od šiblja. Ujutro će rano ustati i dok sunce još dobro ne zapeče, nastaviti s ribolovom. A kad zagrije, potražiti će primamljivu uvalu i kupati se u njoj, uživati i čekati četiri sata poslijepodne, kad će se zaputiti na dugačak put kući. Takav je bio plan, kojeg im je Markan uz logorsku vatru izložio i sa kojim su svi složili. Vatra je naglo zaplamsala i Vilko iznenađeno podigne glavu s šiblja. I uvjeri se da nije jedini koji je budan. Jerko, očev prijatelj, sjedio je pored vatre i hranio je suhim granjem koje su donijeli Vilko, Blaž i Šiljak i dokono pušio. Bio je lančani pušač i Vilko se nije mogao sjetiti da li ga je ikad vidio bez cigarete u ruci. - Ne možeš spavati? - šapne Jerko ulovivši mu pogled. - Ne mogu - isto tako tiho odgovori Vilko. - Dođi ovdje - pozove ga Jerko uz pokret ruke. Vilko klimne i što je pažljivije mogao podigne se u sjedeći položaj, zatim čučne, pa se oprezno izvuče između uspavanih tjelesa i izađe van zidina, na čistinu. Tu se pomokri, gledajući u zvjezdano nebo sretan što je živ, što je na ovom mjestu, što je muškarac i lovac. Osjećajući miris mora širio je nosnice pohlepno, poput ždrijepca, nastojeći upiti miris, nikad ga ne zaboraviti. A želja za morskim prostranstvima ga umalo natjerala u plač. Ići će, mora ići, ne može biti drugačije: mora oploviti sva mora svijeta. Jer bez mora ... Shvativši da je već predugo vani, trgnuvši se iz sanjarenja u kojeg bi često u posljednje vrijeme zapadao, duboko uzdahne i nastojeći upamtiti svaki detalj ove noćne ljepote, vrati se u napola osvijetljenu ruševinu i opreznim korakom približi vatri. Sjedne na obližnji kamen i dohvati lončić sa kavom, kojeg mu je pružio Jerko: njegova prva kava u životu. - Nema ništa drugo - rekao mu je Jerko. - Samo kava. - Nema veze - rekao je Vilko i otpio i umalo što nije ispljunuo crnu i toplu tekućinu neobičnog gadljivog okusa. - Nije dobra? - smijuljeći se bezglasno upita Jerko. - Može proći - odgovori Vilko ne gledajući ga. Jerkov se debeli trbuh zatrese od smijeha. Pruži ruku prema Vilku i Vilko iznenađeno shvati kako ga nudi cigaretom. Vilko se, naravno, već sreo s cigaretom i pušenjem, gotovo svakodnevno popušio bi dvije do tri cigarete, ali ga još nikad nije cigaretom ponudio odrasli čovjek. Da prihvati? Ili odbije? Možda je to zamka, možda će mu se nasmijati u lice i povući pruženu kutiju van njegovog domašaja? A možda će ujutro sve uz smijeh ispričati svima što se dogodilo? Ah, pa što onda, vraga mu! Bude li se bojao činiti neke stvari u svom životu, nikad ništa neće ni doživjeti. Neka ga Jerko "izda", baš ga briga. Ali neće zbog straha odbiti ponuđenu cigaretu! Vilko odjednom pruži ruku gledajući Jerka u oči. Jerko nije povukao ruku, već naprotiv, pruži i drugu sa već gorućim upaljačem. Vilko se nagne što je više mogao prema naprijed, osjećajući na lijevom obrazu toplinu vatre i pripali cigaretu. Sa uživanjem, nakon duge prisilne apstinencije, uvuče dim i osmjehne se Jerku. Jerko ništa ne reče, samo klimne s razumijevanjem. Sjedili su tiho, gotovo se ne pomičući, pušili, gledali u vatru. Vilko se prisjeti kako je davno, još dok je bio klinac, uvijek uzimao Jerkov upaljač i igrao se njime. Jednom ga je prilikom otac opomenuo blagim glasom: - Ne igraj se stalno s upaljačem. Nije tvoj. - Pusti - umiješao se Jerko. - Kad nas više ne bude, mali će se sjećati toga. I bio je u pravu. Vilko nije zaboravio. ( Mnogo godina kasnije, kad je Vilko bio mnogo stariji nego Jerko u onim danima ribolova, Vilko se sjećao toga razgovora koji se odigrao u Jerkovoj kuhinji i upaljača u svojim rukama. Neki trenutci iz života kao da nikad ne umiru, nikad ne nestaju. Uvijek su tu, u nama i sa nama putuju kroz vrijeme, postaju dio nas samih.) - Uskoro će svanuti - rekao je Jerko nakon duge šutnje. Vilko je podigao pogled i da, nebo je postajalo svjetlije boje, jutro se prikradalo i bilo mu je žao zbog toga. Noć koju će pamtiti, znao je to već tada, tog sasvim ranog jutra, dok je vatra plamsala, more u blizini šumjelo, a spavači se nemirno meškoljili predosjećajući jutro. I bilo mu je silno drago što nije među njima, među spavačima, što sjedi uz logorsku vatru sa Jerkom i čeka jutro, novi dan, nova uzbuđenja. Život je prelijep! 5 Stojeći na samom rubu oštrog kamena, Vilko je gledao u plavu daljinu, držeći štap u ruci, ali je sasvim zaboravio na ribu. Položaj na kojemu je stajao, rt, mogao bi se nazvati nazubljeni oštri komad zemlje usječen u more, omogućavao mu je pogled na otvoreno more. A taj ga je prizor uvijek iznova očaravao. Dok mu je ranojutarnje sunce milovalo lice, Vilko je zatvorio oči i u mislima se otisnuo na neki stari brod koji je posrtao pod udarcima sivih valova uz fijuk ledenog vjetra. Mogao je osjetiti podrhtavanje palube ispod svojih nogu, toliko je njegova mašta bila živa. Ali, umjesto palube, u njegovoj ruci zadrhti štap i Vilko otvori oči, trzne štapom i privuče ribu koja se upecala k sebi. - Imaš sreće - reče mu Blaž: nije još ništa jutros ulovio i sa sve je većom ljutinom bacao udice daleko prema pučini u potrazi za veliko ribom. - Ne, nego znanja - podbode ga Vilko: pružila mu se rijetka prilika i on je nije htio propustiti. - Sjetiti ću se toga - reče Blaž keseći se prema njemu. Stariji, koji su naravno čuli njihov kratki razgovor, razveseljeno su se osmjehivali, zabavljeni svojim udicama, svojim ješkama. Svi su lovili ribu, a Markan, Gromovnik Ilija i Striko hobotnice. Jedino Vilkova majka i Janica nisu učestvovale u sveopćem ribolovu, već su produžile malo dalje od grupe ribolovaca. Seka se radovala, jer bila je sretne ruke tog jutra i ribe su grizle njenu meku koju je naticala na udice, a ona ih, sad već sasvim vješto, užurbano skidala sa udice, ubacivala u torbicu koju je nosila prebačenu preko mršavih ramena, a osmjeh joj nije silazio s pomalo mršavog lica. Gromovnik Ilija je prvi tog jutra izvukao iz morskog zagrljaja hobotnicu, bila je ogromna i Vilko se čudio tome, jer takav ulov se obično lovio na prilično dubljim mjestima, pomoću barke, a ne ovako, s obale, skačući s stijene na stijenu poput koza. A onda su potekle priče koje su uvijek počinjale s: "A ja znam ...", ili: "Sjećam se ..." i u kojima je Vilko silno uživao i kojih mu nikad nije bilo dosta. Slušao je napeto, pitajući se, hoće li i on ikad doživjeti toliko veliko lovačko-ribičko uzbuđenje, a koje mu će moći pričati prijateljima i koje će biti vrijedno pričanja i još vrednije slušanja. Lovci na hobotnice, Markan, Gromovnik, Striko već poodmakli, jer njihov je način lova zahtijevao od njih neprestano kretanje. Jer kad bi sa mamcima kontrolirali određeni dio morskog dna, morali su krenuti naprijed, dalje, tu više nisu imali što raditi. Svi su bili iskusni i vješti u tom poslu i upravo zbog toga je Vilko prvo pomislio da mu se pričinja: to nije ništa drugo nego dugačka vlat trave koju zanosi podmorska struja, korenat. Ali nije se varao, nije to bila nikakva trava, već je sasvim jasno vidio krakove hobotnice kako se protežu, a onda se iza velikog kamena pojavi i "hrbok", glava hobotnice i Vilku zastane dah: pričinila mu se ogromnom! - Heeeeeeeejjj! - zaviče što je glasnije mogao. - Evo jedne velikeeeeeee! - Ne varaš se? - sumnjičavo upita Markan, jer trojica su iskusnih prošarali morsko dno svojim mamcima i ništa nisu primijetili. - Veeeeeeelika je! - odgovori Vilko. - Hrbok joj je ogroman! Striko se nasmije na te riječi i u nekoliko vještih skokova preko oštrih stijena približi se Vilku, dok su svi ostali zastali, prestali raditi to što su radili i napeto gledali u njih, iščekujući radoznalo daljnji razvoj događaja. - Gdje je vidiš? - upita Striko. - Eno! - Vilko pruži ruku i uperi prst pravo u kamen i hobotnicu ispod njega, a čija se smeđa i velika glava lijepo nazirala. - Je li je vidiš? - Vidim. - Ogromna je, je li? Striko se nasmije i preleti pogledom preko uzbuđenog Vilkovog lica koje se zbog uzbuđenja zažarilo i oznojilo. - Velika je - prizna Striko. - Ali ne toliko velika koliko si rekao da jest. Hoćeš li pustiti mene da je izvučem? Zbog njene veličine pitam. Jer bilo bi šteta da nam umakne. Vilko se prisjeti onog svog dalekog iskustva sa ujakom i silno poželi izvući i ovu veliku, ali po šutnji i radoznalim pogledima drugih, shvati da svi napeto očekuju njegov odgovor. I osmjehne se. - Izvuci je ti - reče, znajući, da za njih nije ovo samo sport, avantura, kao što je za njegove roditelje, Jerka, Janicu, pa i njega samog. Striko mu ništa ne reče. Već je netremice vrebao morskog razbojnika, a Vilko mu se nastojao držati iza leđa, da mu ne smeta. Lijepo je vidio kako je Striko zamahnuo polukružno u plavoj i bistroj vodi i kako se dvije velike udice zabijaju u glavu hobotnice, tik iza očiju. I čas kasnije velika se hobotnica nalazila u zraku šibajući oko sebe crnilo. Striko je skine s udica i tresne na kamen koji se počeo zagrijavati, ali je hobotnica zbilja bila velika i nije je to ošamutilo, usporilo. Na Strikovo i Vilkovo zaprepaštenje, klizava zvijer otpuže niz stijenu i približi se pukotini u njoj. Dočepa li se pukotine … - Pobjeći će! - vikne Striko. Vilko, ni ne znajući da čini to što čini, ispusti štap na stijenu, sa koje se štap otkotrlja u more, ali se Vilko ni ne osvrne na njega. U jednom se mačjem skoku našao pored hobotnice i zgrabio je tik iza klizave glave, zabijajući vrhove prstiju u nju. Hobotnica mu se prilijepi duž čitave ruke i stegne, a Vilko umalo ne poviče. Strah ga zahvati, a bol u ruci odjekne. - Sasvim opusti mišiće i jako zamahni rukom - mirno mu reče Striko. - Tako ćeš je se riješiti. Strikov miran ton smiri Vilkovu paniku, pa se on uzvere na stijenu, jer nije želio ponovo pružiti hobotnici priliku za bijeg, prisili se sasvim opustiti mišiće koje je grčevito stisnuo uplašivši se. Podigne ruku u zrak i zamahne svom snagom koju je našao u sebi. Hobotnica pljesne na ravni kamen, a Vilko odahne. Striko priskoči hobotnici i nožem je probode, dok je ona i dalje štrcala crnilo oko sebe. Striko je ostavi ležati na kamenu i priđe Vilku, pa ga uhvati za ruku koja ga je boljela i na kojoj su se nazirali tragovi nemilosrdnog stiska. - Dobro te je stisla - reče mu Striko uz osmjeh. - Ali nije ništa strašno. Malo razgibavanja i sve proći. - Ali jest velika! - reče Vilko: nije želio razgovarati o bolu kojeg je osjećao u ruci, pogotovo ne o strahu i panici koja ga je na trenutak zahvatila. - Velika je - prizna Striko. - I nije mi jasno kako smo je propustili. Imaš oko sokolovo. I jako si dobro, smireno, otresao beštiju sa sebe. "Oko sokolovo", mislio je Vilko ulazeći u more i plivajući prema svom odbačenom štapu, kojeg je struja vukla prema pučini. "Baš kao i u onoj knjizi". Prohladno more prijalo je njegovoj bolnoj ruci. Boljelo je, da, i uplašio se jako, ali nikad se ne bi odrekao tog doživljaja. Bilo je divlje uzbudljivo i osjećaj koji je bujao u njemu bio je prekrasan. Može li postojati bolji, veći, jači? Vilko je, plivajući sad s štapom u ruci i nazad, prema obali, dok su mu sa obale domahivali, osjećao kako je događaj s hobotnicom obogatio njegov život. A bilo je još uvijek rano jutro. Što li mu dan još donosi? 6 Prebacujući se s stijene na stijenu, dok je postajalo sve toplije, uz komentare i zadirkivanje, vrijeme kao da je u hipu prohujalo. Vilko je primao zadirkivanja Blaža i Šiljka bez uzbuđivanja, lovili su pored njega i stalno mu dobacivale nove i nove dosjetke, radosno se cerekajući. Vilku nije smetalo. Kao i gotovo uvijek u sličnim prilikama, otisnuo se u svoj vlastiti skriveni svijet mašte i uživao u njemu. Tu mu nikad nitko ništa nije prigovarao. Mogao je činiti što je htio, uživajući potpunu slobodu. Iako nije u potpunosti shvaćao, što znači potpuna sloboda, o kojoj je čitao u mnogobrojnim knjigama koje je gutao, žudio je za njom. Jer, mora biti dobra, zar ne, kad svaki junak, baš svaki koji nešto vrijedi, spreman je sve žrtvovati da bi se dočepao potpune slobode. Za Vilka, potpuna je sloboda značila more. Otići ploviti. Pobjeći iz i od svakidašnjice. I tu, na kamenitoj obali, loveći ribu, u njemu je sasvim sazrjela odluka da svoju želju glasno reče roditeljima. Ali ne odmah. Kad za to dođe vrijeme. Jer znao je, da će njegove riječi podići silnu buru. I činilo mu se kao da je već i čuje. A to nije želio. Nikako nije želio pokvariti ovo savršenstvo koje se toplim nitima tkalo oko njega i pružalo mu ushićeno smirenje. Ako takvog što postoji. Često nije razumijevao svoje osjećaje i prestao se brinuti zbog toga, jednostavno ih je primao kako su dolazili, ni ne pokušavajući ih razumijevati. Čemu mučiti samog sebe? Omamljeni suncem, svi su se iznenadili, kad je Markan pokazao na šiljati rt koji kako da je pokazivao put prema otvorenom moru i povikao da bi bio siguran kako ga svi čuju: - Do grebena samo - rekao je pokazujući rukom i škiljeći na suncu koje mu je udaralo u oči ispod stršećih sijedih obrva. - Blizu je podne, ribe ne grizu. Tamo ćemo se opustiti, okupati, pojesti dobar obrok i odmoriti do četiri sata. A onda put pod noge. - Uz ono malo brdašce - tiho je rekao posprdno Vilko, pitajući se, ali ne usuđujući se upitati to glasno: hoće li morati Janicu uznijeti uz brdo? Pogledom ju je potražio i jedva je ugleda skrivenu između stijena. Sjedila je na rubu stijene dozvolivši moru da joj oplakuje stopala i brisala znoj s punog lica. Silno se znojila već sad, a vrućine, ona prava, još se nije ni spustila sa sasvim plavog neba bez ijednog oblačka. U svakom slučaju, biti će zanimljivo vidjeti kako će svi podnijeti taj napor, onaj vraški uspon uz strmo brdo koje ih čeka, a kojeg je Vilko, zahvaljujući ujaku, već sasvim dobro upoznao i sasvim dobro naučio savladavati. Onda ugleda oca kako pomamnim trzajima vuče povraz, nateže se s njime, a lice mu postaje sve crvenije i znojnije. - Što je? - upita ga. - Zakačila se! - ljutito mu odgovor otac. - Trzam već nekoliko minuta. - Pusti mene - reče Vilko. - Pokušati ću iz drugog smjera. Otac prihvati Vilkov pribor kojeg mu je Vilko pružio i zauzvrat mu pruži svoj. Odmotavši nekoliko metara povraza, Vilko brzo skačući sa stijene na stijenu ode malo ukoso. Tu stane, polako napne najlon i počne sa potezanjem. Ali se udica čvrsto zabola negdje na dnu mora i nije popuštala. Prateći pogledom povraz, Vilko ugleda njen kraj u bistroj dubini mora. Vidje i to, da se na jednoj od nekoliko udica koprca velika riba. - Ne ide - reče. - Negdje je čvrsto zapela. Otplivati ću do nje i otkačiti je. Izuvši samo platnene cipele, Vilko radosno skoči u more i počne plivati prema pučini, lijevom rukom držeći povraz i trzajući njime. More ga je divno osvježilo i uživao je brčkajući se i povremeno roneći. Volio je roniti i bio je dobar u tome, znao je to. Izronivši još jednom iz plavetnila na sunce, začudi se kad začuje graju. Okrene se na leđa i pogleda u smjeru obale: svi su živo i brzo gestikulirali i pokazivali njemu iza leđa i do Vilka odjednom dopre silno uzbuđen očev glas: - Perajaaaaa!!! Vilko se okrene, pogleda u daljinu, ali nije vidio ništa, nikakve peraje nije bilo u blizini. To mu nije spriječilo grčenje želudca, hladni mu trnci projurili tijelom, a strah, ogroman strah kakav nikad još osjetio nije i za kojeg nije ni slutio da može biti toliko velik i užasan, uvuče mu se u svaku poru na tijelu. Otpusti povraz kojeg je držao u ruci, koga je briga za povraz, pa snažnim i silno brzim udarcima ruku zapliva prema stijenama. Obala mu se činila silno daleka, iako nije mogla biti udaljena više od dvadesetak metara. Kad je konačno stigao do oštrih stijena, ne gledajući, ne birajući lakši i pogodniji put, gonjen ludim strahom, zgrabi prstima oštru stijenu i počne se verati uz nju. Van, što prije van iz mora! Samo je tu misao osjećao i ni jednu drugu. Zaustavio se tek desetak metara dalje od mora, klonuvši od silnog umora koji ga je odjednom zahvatio, ali i zbog bolova u stopalima. Sjedne na vruću i crvenu zemlju i pogleda desni taban koji ga je počeo nesnosno boljeti. Taban mu je bio sasvim crn i Vilku je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati: to su se crnjele bodlje morskih ježinaca, po kojima je u strahu gazio, ne osjećajući bol. - Ježevi? - upita ga Blaž, koji je prvi dotrčao do njega. Vilko klimne. Još nije mogao govoriti. - Ja ću se za to pobrinuti - reče Blaž, sjedne nasuprot Vilka i njegovo stopalo postavi sebi u krilo, pa izvukavši iglu iz remena gdje ju skrivenu nosio, baci se na posao. - Jesi dobro? - upita Vilka otac: kleknuo je ispred Vilka, položio mu ruke na ramena i gledao ga pravo u oči. - Dobro ... - započne Vilko, nakašlje se, pa ponovi: - Dobro sam. Nije mi ništa. - Uplašio si se - reče mu otac. - Svi smo se uplašili. Ne trebaš se stidjeti toga. Vilko klimne. Gledao je čas oca, a čas Blaža koji je spretno poput pravog kirurga velikom brzinom vadio bodlje iz njegovog stopala. - Dobro to radiš - reče Vilko sretan što mu sad već glas jedva malčice podrhtava. - On je specijalist - prihvati njegov otac. - Sam je sebi zašio stopalo, kad se povrijedio radeći u vinogradu. - Ozbiljno? - upita Vilko. - Pogledaj - reče Blaž i tutne mu golo stopalo pod nos i Vilko vidje ružan ožiljak na njegovoj peti. - Svaka čast - s poštovanjem reče i upita oca: - Je li bio morski pas? - Vidjeli smo peraju - odgovori mu otac ustajući i odmahujući glavom. - Činila se velikom. Neki misle da je bio, a drugi misle da je bio dupin. - Bio je - reče Blaž. - Dupin bi skakao, ali bio je pas i to gladan pas i plivao je pravo na tebe. - Ne seri - omakne se Vilku ispred oca, pa u neprilici sagne glavu, očekujući kritiku. Ali se stari samo okrene, pretvarajući se kako ništa nije čuo i počne vraćati društvu, na čemu mu je Vilko bio bezgranično zahvalan. Uz ovaj bol kojeg je osjećao u stopalu, najmanje mu je bila potrebna još i očeva tirada o dobrom i pristojnom ponašanju. Gledao je u spretne ruke svog prijatelja Blaža, koji ga je oslobađao bolova. Te iste ruke su bacile bespomoćno mače u more, a sad njemu pružaju olakšanje. Kako je to moguće? Onda su bile grube i nanosile su bol, a sad su nježne i pružaju olakšanje. - Zbilja misliš da je bio morski pas? - upita tiho, da ga samo Blaž može čuti. Blaž podigne pogled s osjetljivog posla kojeg je radio i ozbiljno se zagleda u Vilka. Pogled njegovih mačjih očiju bio je čudno mekan. - Ne znam, nitko ne može znati - reče isto tako tiho - ali istina je da nije skakao i da je peraja ravno rezala more i onda odjednom nestala. Vilko klimne. Ionako sad to više nije važno. Tu je, na obali. I odjednom se sjeti kako se pitao rano ovog jutra kakvih li mu uzbuđenja još donosi ovaj dan. I nasmije se. - Čemu se smiješ? – upita iznenađeno Blaž prekidajući na čas svoj posao. - Ničemu - reče Vilko. - Bez veze. - Ovo će potrajati još neko vrijeme – reče Blaž izvadivši još jednu bodlju iz Vilkovog tabana. - Neka – reče Vilko, legne na crvenu i vruću zemlju i zagleda se u nepregledno prostranstvo plavog neba. – Ne žuri. Ali ih sve izvadi, molim te. - Bez brige, hoću Vilko nije brinuo. Sa uživanjem je osjećao toplu zemlju na golim leđima i netremice gledao u beskonačno plavetnilo iznad sebe, prisiljavajući se na nepokretnost svaki put, kad bi Blaž zabio vršak igle u njegov taban i zatim trznuo izvadivši još jednu bodlju. 7 Dok je Vilko strpljivo i mirno ležao na vrućoj zemlji, a Blaž mu što je bezbolnije mogao vadio bodlje iz tabana, čitava je skupina prošla pored njih, jedan po jedan, udjeljujući utješne riječi Vilku, koji je samo žmirkao pod jakim suncem i mrzio biti predmetom pažnje. Jedva je dočekao da svečana procesija prodefilira pored njega i odahnuo je kad su se udaljili. Ostavši sam s liječnikom Blažom, zagleda se nekim novim pogledom na more koje se zlaćano ljeskalo pod sve jačim suncem. Do sada, do ovog događaja, bio on u svojoj biti opasan ili ne, Vilko je more uvijek doživljavao kao veliko i plavo prostranstvo u kojemu čovjek može beskrajno uživati. A misao, da, umoči li ruku u more, na neki čudan način se povezuje sa čitavim svijetom, oduševljavala ga je. Sad mu se nove misli vrzmale umom: more ima i svoje drugo lice. Može biti opasno. Ubitačno. Naravno, Vilko je znao kako se na moru podižu silne oluje i kako ponekad u njima nestaju brodovi s čitavim posadama. Oduvijek je toga bilo i zauvijek će i biti, sve dok ljudi plove. Ali stradati od morskog psa? Biti požderan od ajkule? Ta ga je misao ukočila: bila je to najgora moguća od svih ružnih smrti koje je Vilko bio u stanju zamisliti: završiti u trbuhu proždrljive ribetine. Osjećajući novo poštovanje u sebi, koje je odjednom odnekud izronilo i nastanilo se u njemu, gledao je u more i preispitivao svoje osjećaje. I silno se začudio, kad je shvatio da more sad voli još i više nego ranije. Kako je to moguće? Pa uplašio se kako se nikad prije uplašio nije i možda bi trebao zamrziti more? Ali to nije mogao. More je bila najveća ljepota na svijetu koju, svaki put kad pogledaš, vidiš drugačiju i uvijek još ljepšu. More možeš samo voljeti, nikako mrziti. Možeš ga se povremeno uplašiti, ali ne zamrziti, već samo još više poštovati zbog njegovih skrivenih opasnosti. - Evo! - reče Blaž lagano ga potapšavši po tabanu. - Više ti stopalo ne liči na ježa. - Gotovo? - Gotovo. Vilko brzo ustane i osloni se na ranjenu nogu. Bol mu prostruja uz list i popne se sve do kuka. Namršti se. - Boli? - upita Blaž. - Može se podnijeti. - Bol će brzo proći - reče znalački Blaž, koji je već nekoliko puta doživio ovakvu neugodnost. - Sve sam ti povadio. Boljeti će, ali neće to biti nepodnošljiva bol. Kad malo prohodaš, činiti će ti se da je ni nema. - A lijepo nas pješačenje čeka poslijepodne - uz osmjeh reče Vilko. - Možda netko i zaplače. - Biti će zanimljivo - smijući se reče Blaž, pa prvi krene utrtim puteljkom, koji se jedva primjećivao. - Ma izgurati ćemo nekako. Janici neće biti lako. Jadnica, već joj je sad teško, a kad dođemo do brda, sam pogled na uspon će je dotući, pazi što ti kažem. - Mekana je - reče Vilko. - Nikad se nije napregnula, preteška je i tijelo joj je mlitavo. - Pa, sad će ga malo razdrmati - reče Blaž okrećući se prema Vilku i osmjehujući se. - Lijepo smo im rekli koliko je dugo i teško pješačenje, zar nismo? - Tvoj im je stari održao čitavo predavanje o tome - reče Vilko prisjećajući se, kako su sjedili u rashlađenoj konobi i sladili se pršutom kojeg je Markan rezao i rezao, kao da ih je tri puta više oko velike bačve koja je služila umjesto stola nego što ih je bilo. Izbili su na uzvišenje i dole, u uvali, ugledali svoju skupinu kako se brčka u moru. Svi su se kupali, osim Vilkove majke koja nikad nije naučila plivati. Rashlađivali su pregrijana tijela. - Idemo i mi - reče Blaž razdragano i pojuri niz blagu nizbrdicu prema uvali. Vilko je sporije i pomalo nećkajući se, oprezno hodao za njim, bacajući poglede prema kupačima koji su vriskali u moru. Uvala je bila duboko usječena u kopno i izlaz na otvoreno more nije bio širok i to je utješilo Vilka. Ali shvatio je, da mu se nikako ne ulazi u more. Po prvi put u životu nije želio plivati i roniti. Bio bi sretniji u hladovini, umjesto u moru, polegnut na vrućoj zemlji. Natjeravši samog sebe na odlučne korake, iako se nimalo odlučno nije osjećao, ušao je u more i kad mu je ono oplahnulo koljena, baci se u njegov zagrljaj i zaroni kao što je činio i bezbroj puta prije toga. Ali ovog puta nije bilo poznatog uživanja. Plivao je i prskao se sa ostalima, vrišteći i zbijajući šale, ali nije osjećao radost u sebi. Nije se mogao otresti jedne jedine misli: neprekidno je mislio na morskog psa! Hoće li tako zauvijek ostati? Zar nikad više neće bezbrižno uživati u plivanju? Trudio se da mu se te misli ne pojave na licu i zadržao se u moru, prisiljavajući samog sebe ostati. Među posljednjima je izašao na obalu i osjetio silno olakšanje. Svi su potražili smještaj u ugodnoj hladovini, ali Markan ih samo pogleda i Blaž, Šiljak i Vilko su znali što im je činiti: trebalo je sakupiti suho granje za vatru na kojoj će Markan pripremiti objed. Dok su se saginjali prema vrućoj zemlji koja im je toplim dahom puhala u lice, iznenađeno su začuli smijeh. Ženski smijeh. Oprezno, kao da čine nešto zabranjeno, sva trojica ispuste granje na zemlju i krenu prema uzvisini iza koje je, kako se činilo, dopirao smijeh. Još opreznije izvirivši i pogledavši dole, prema moru, ugledaju barku i u njoj muškarca golog do pojasa: sjedio je na krmi i promatrao kupačice, dok je na provi sjedila njegova žena, sasvim obučena i sa maramom na glavi, rugajući se vrućini, i gledala kroz staklo morsko dno u potrazi za hobotnicama. Dvije sasvim mlade djevojke, djevojčurci, praćakale su se u blizini barke i smijale razdragano, dok su jedna drugu pokušavale gurnuti pod vodu. - Dosta je bilo! - poviče muškarac u vrućinu. - Idemo, više ništa nećemo uloviti. Gledali su kako djevojke brzo plivaju i spretno, uz pomoć muškarca, koji im je sigurno bio otac, uskaču u barku, trljaju kose ručnicima i smiju se. - Ona žuta je sasvim dobra - reče Šiljak sasvim tiho, kao da ga oni u barci mogu čuti. - Je li? - upita podrugljivo Blaž: bio je najstariji, a Šiljak najmlađi od njih trojice. - Što ti znaš o ženama? - A što ti znaš? - Budalo! - reče Blaž i kvrcne ga po čelu. - Idi po drva i ne lupetaj više. Povukli su se malo oprezno unazad, da ih oni sa barke ne opaze i vratili odloženom drvlju. Vilko je šutio, ništa nije htio reći. Slika one žute, kako ju je zbog kose boje slame nazvao Šiljak, nije mu izlazile iz glave. Ali, kad je Šiljak malo odmakao od njih, uvrijeđen zbog Blaževog postupka, Vilko više nije mogao šutjeti i upita tiho: - Jesi li bio sa kojom? Blaž ga pogleda i samo odmahne glavom. Zatim, osjetivši kako to odmahivanje glavom nije zadovoljilo Vilkovu radoznalost, doda: - Ovdje, na selu, ti je drugačije nego kod vas u gradu. - Kako drugačije? - upita Vilko. - Istog časa kad se približiš nekoj curi, gotov si - odgovori Blaž. - Odmah te svi već vide oženjenog s njom. Čuvam se toga. Otići ću odavde, tvoj će me stari zaposliti, čim završim školovanje. I ne želim to izgubiti zbog jednog ili dva valjanja. - Valjanja? - ponovi Vilko. - Pa znaš ... - počne Blaž, pa zastane i zagleda se u njega. - A tako znači: dohvatilo je i tebe. Ja sam to prošao još prošle godine. Svi to prolazimo. Nemoj se mnogo zamarati s time. - Ne zamaram se - reče Vilko suzdržavši pitanja koja su navirala i kasnije mu je bilo silno drago zbog toga, jer u njegovom je prijatelju brana suzdržanosti odjednom pukla i Vilko je slušao brzi govor Blaža i kad su se vratili u uvalu i pridružili ostalima, Vilko više nije bio isti. - Gdje ste do sad, nevaljalci jedni?! - zagrmio je Markan, ali nije bio istinski ljutit i to su svi znali. Vilko je čučnuo pored mora i čisteći ribu oštrim nožem, darom ujaka nakon prvog ribolova, razmišljao je otkrićima koja mu je otkrio Blaž, a ona djevojka, Žuta, kako ju je Šiljak prozvao, nepozvana mu se ušulja u misli i on ju je vidio kako osunčana zlatnim zracima podnevnog sunca, cijedi kosu boje slame, glavu držeći malo nakrivljenu prema desnom ramenu, a niz dugačka i bijela bedra kližu morske kapljice, dok održava ravnotežu u zaljuljanoj barci. 8 Kao i obično, Markan se prvi otrgnuo iz poslijepodnevne lijenosti koja ih je nakon obilnog jela svih zahvatila. - Idemo! - povikao je raspoloženo, a oči mu radosno sijevale ispod čupavih obrva. - Dosta je spavanja, moramo polako nazad, ne želimo li da nas noć zahvati na putu. Bilo se teško pokrenuti nakon ljenčarenja u hladovini, pa su neki potiho mrmorili, ali svi su poslušali i polako, usporenim korakom prilazili moru. Da se još jednom osvježe prije nego udare u pješačenje pod vrelim suncem i što je najgore, prema onom neumoljivom brdu niz kojeg su neki među njima teško čak i spuštali. - Ti kao da se raduješ naporu koji nas čeka - reko je Markan prilazeći Vilku u moru, hodajući, ne plivajući, jer bilo je sasvim plitko. - Uživam u naporima - odgovori Vilko. - Ili očekuješ da netko poklekne? - Markan se zapiljio obješenjački u Vilka, koji posramljen obori pogled. - Možda ćeš i ti jednog dana postati nešto slabiji i teško savladavati brda. Misli na to. Vilko se iznenadi. Sve do ovog časa bilo mu je sasvim prirodno, da prirodnije nije moglo biti, računati na svoju snagu, izdržljivost. Po prvi put u svom životu pomisli, kako će u dalekoj budućnosti i njega godine usporiti. I bilo mu to čudno, gotovo nestvarno. Razumom je tu životnu činjenicu shvaćao, ali nije je mogao prihvatiti. - Misliš da ćeš prevariti godine - reče mu Markan pročitavši mu misli i ovaj put. - Pa da vidimo koliko si jak. Tvoj je onaj veliki ranac, ti ga nosiš na povratku. Dogovoreno? Vilko samo klimne, izađe iz mora i uz pomoć Blaža, prebaci težak lovački ranac prepun potrepština za logorovanje na leđa i promeškolji se pod njegovom težinom. - Jesi li nešto naljutio mog starog? - tiho upita Blaž iza Vilkovih leđa, pomažući mu ranac prilagoditi ramenima. - Nisam - odgovori Vilko. - Samo smo mirno razgovarali. O brdu. - Uh! - jekne Blaž. - Čuo nas je? - Nije - umiri ga Vilko. - Pročitao mi je misao. - Stari je on lisac - reče pomalo sa žaljenjem i pomalo s ponosom Blaž. - Pogledaj kako samo sve pogledom prati. Ništa mu ne promakne. Ugledavši na Vilkovim leđima onaj ogromni lovački ranac, Vilkova majka zausti se pobuniti, zaštititi svoje dijete, koje više nije željelo biti dijete. - Nemoj - reče joj brzo Vilko. - Mogu ja to. - U pravu je - reče Vilkov otac. - Može podnijeti teret. Pusti ga. Vilko se odmakne da ne sluša njihovu raspravu i stajao je malo po strani, sa rancem na leđima i bambusovim štapom u rukama. Osjećao je kako mu znoj klizi niz napeta leđa. A još nisu ni krenuli. Biti će veselo! Izbili su na bijelu cestu, ostavivši škrto raslinje i crvenkastu vruću zemlju iza sebe. U koloni, jedan iza drugog, na čelu s Markanom, hodali su bijelom cestom i razgovarali o budućnosti, kad će ova cesta biti asfaltirana. Svi su znali da se magistrala modernizira i svi su se nadali dobrobiti od te modernizacije. Velike su se prepirke vodile, asfaltirati čitavu već postojeću bijelu cestu kojom su gazili, ili upravo kod podnožja prokletog brda, probiti novu cestu, koja će srebrnasto vijugati uz more. Sunce više nije onako ubitačno tuklo, ali i dalje je bilo vruće. Vilko je mislio da će mu ramena popucati, ali ni riječi nije rekao. Potajnim je pogledima pratio Janicu, koja je s njegovom majkom hodala u sredini kolone i zbog koje je Markan, kako se Vilku činilo, nametnuo nešto blaži tempo. Osjećajući težinu na leđima i bol u ramenima, bio je zahvalan zbog toga. Znao je, osjećao je, da će savladati brdo, neće se osramotiti. Pokazati će im da je muškarac! A ne neki razmaženi gradski klinac. Ali ga Markan i opet iznenadi. Dok su prolazili pored zgrade koja je bila seoska škola, podignutu pored same ceste i ispred koje su se kočoperile dvije krasno izrasle visoke topole, stremeći ponosno prema nebu, Markan zastane na čelu kolone. Stajao je tako sa strane i svakom pojedinom koji bi prolazio pored njega, dobacio bi poneku primjedbu. Obično šaljivu. Stigavši do Markana, Vilko se osmjehne, nastojeći da mu lice bude radosno, da ne odaje bol u ramenima. - Dobar si - reče mu Markan i počne koračati uz Vilka. - Nisam mislio da ćeš ovoliko izdržati. Kad stignemo u podnožje brda, predati ćeš ranac Blažu. - Ne treba! - pobuni se Vilko, osjećajući kako je pitanje časti da upravo on iznese prokleti ranac uz čitavo strmo brdo. - Mogu i sam! - Znam da možeš - pomirljivo reče Markan. - Ali zašto da jedan čovjek pati, a drugi, malo jači, da uživa? Slažeš se? Vilko samo klimne. Što je drugo mogao? - Tvoj je točno do onog kamena - pokaže Markan rukom na veliki kamen pored kojeg je počinjao strmi uspon uz brdo kozjom prtinom, ukoliko se željelo izbjeći trostruko duže hodanje vijugavim serpentinama. - Onda ga predaješ Blažu. Jasno? - Jasno - reče Vilko, a Blaž, hodajući ispred njega, okrene se i namigne mu. Markan mu položi ruku na rame, blago stisne, pa pruži korak nastojeći što prije stići na čelo kolone, a Blaž zauzme njegovo mjesto hodajući pored Vilka. - Pravedan je moj stari - reče sa osmjehom. - Opasan ko sam vrag, ali pravedan! Markan se zaustavi pored onog kamena i strpljivo sačeka da mu se svi približe. Stajao je blago raširenih nogu, zabivši kraj mamila u zemlju i oslonivši se na njega. - Ovdje ćemo desetak minuta predahnuti - reče glasno, pa mahne rukom pokazujući strminu koja im stršala iznad glava. - Još ovu sitnicu da prevalimo i možemo reći da smo kući. Zapalite tko želi, popijte malo vode, ne previše, ne pretjerujte s vodom. Naravno, istog trena čim su sjeli, svi počnu govoriti o brdu, o ovom posljednjem i najvećem naporu. Dim cigareta draškao je Vilkove nosnice i bio je sretan što ima kutiju sakrivenu u svojoj sobi. Popušiti će jednu prije spavanja, naslonjen na prozor, promatrajući bezbrojne zvijezde. Čuli su ga već izdaleka i svi su pogledali u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk: podižući oblak prašine iza sebe, prema skupini se približavao kamion. Trenutak zatim, Vilko nije znao da li žaliti ili radovati se, kamion se zaustavi pored njih, a iz kabine proviri poznata glava Ivanca. - Idete gore? - veselo upita, kao da to ne zna. - Sam bog te poslao - reče Gromovnik Ilija ustajući i približavajući se kabini kamiona, dok je motor i dalje potiho brundao. - Jeste li bili sretne ruke? - upita nasmijano Ivanac. - Ne možemo se požaliti - odgovori mu Markan. - Naći će se i za tebe nešto. Ivanac se veselo i glasno nasmije i pozove ih pokretom ruke. - Upadajte! - reče ne prestajući sa smijehom. - Muškarci gore, a žene kod mene u kabinu. Držeći se za šipku, dok je kamion grabio serpentinama, osjećajući vjetar na licu, Vilko osjeti blago žaljenje. Žalio je za avanturom koja se privodi kraju i u kojoj je silno uživao. Znao je, ma koliko dugo živio, nikad neće zaboraviti ova nepuna dva dana čistog uživanja. Zanemari li one sitnice s mogućim morskim psom i ježincima. Slobodan život u divljini. Okružen ljudima koje voli. Što čovjeku više treba? Smijao se zajedno sa ostalima uživajući u posljednjim trenutcima zajedničkog druženja i povezanosti koju su svi međusobno osjećali. A onda se kamion zaustavi: stigli su. Čuo je Janicu i majku kako se smiju nekoj od dosjetki koju im je dobacio vozač Ivanac, dok su svi iskakali na prašnjavi seoski put uz čiji su rub sjedili ljudi i radoznalo ih gledali. Vilko sačeka i posljedni iskoči iz kamiona, osjećajući da napušta avanturu i vraća se u svakodnevni život. Ugleda crnu ćubu svog dobrog prijatelja Josipa, kojeg je od milja zvao Josina, kako mu radoznalo prilazi. Iza njega ugleda u laganoj plavoj haljini visoku djevojku pomalo mršavih nogu, crne i ravne kose i zelenkastih očiju. - Kako je bilo? - upita Josina, a u glasu mu se čitala žalost što i on nije sudjelovao u avanturi. - Jako dobro - odgovori Vilko, pa pokretom glave pokaže na onu djevojku. - A koja je ova? - Zove se Marija, došla je kod Mire. Vilko klimne i primijeti kako ga Marija gleda, pa joj ulovi pogled i sramežljivo joj se osmjehne. Djevojka mu uzvrati osmjeh i porumeni. Vilko duboko uzdahne: možda avantura, ona prava, tek počinje!? Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 12:41 - Budi (5) - Iskren - #
29.07.2011., petak
Ribolov i neke druge stvari 8
|
Ribolov i neke druge stvari Kao i obično, Markan se prvi otrgnuo iz poslijepodnevne lijenosti koja ih je nakon obilnog jela svih zahvatila. - Idemo! - povikao je raspoloženo, a oči mu radosno sijevale ispod čupavih obrva. - Dosta je spavanja, moramo polako nazad, ne želimo li da nas noć zahvati na putu. Bilo se teško pokrenuti nakon ljenčarenja u hladovini, pa su neki potiho mrmorili, ali svi su poslušali i polako, usporenim korakom prilazili moru. Da se još jednom osvježe prije nego udare u pješačenje pod vrelim suncem i što je najgore, prema onom neumoljivom brdu niz kojeg su neki među njima teško čak i spuštali. - Ti kao da se raduješ naporu koji nas čeka - reko je Markan prilazeći Vilku u moru, hodajući, ne plivajući, jer bilo je sasvim plitko. - Uživam u naporima - odgovori Vilko. - Ili očekuješ da netko poklekne? - Markan se zapiljio obješenjački u Vilka, koji posramljen obori pogled. - Možda ćeš i ti jednog dana postati nešto slabiji i teško savladavati brda. Misli na to. Vilko se iznenadi. Sve do ovog časa bilo mu je sasvim prirodno, da prirodnije nije moglo biti, računati na svoju snagu, izdržljivost. Po prvi put u svom životu pomisli, kako će u dalekoj budućnosti i njega godine usporiti. I bilo mu to čudno, gotovo nestvarno. Razumom je tu životnu činjenicu shvaćao, ali nije je mogao prihvatiti. - Misliš da ćeš prevariti godine - reče mu Markan pročitavši mu misli i ovaj put. - Pa da vidimo koliko si jak. Tvoj je onaj veliki ranac, ti ga nosiš na povratku. Dogovoreno? Vilko samo klimne, izađe iz mora i uz pomoć Blaža, prebaci težak lovački ranac prepun potrepština za logorovanje na leđa i promeškolji se pod njegovom težinom. - Jesi li nešto naljutio mog starog? - tiho upita Blaž iza Vilkovih leđa, pomažući mu ranac prilagoditi ramenima. - Nisam - odgovori Vilko. - Samo smo mirno razgovarali. O brdu. - Uh! - jekne Blaž. - Čuo nas je? - Nije - umiri ga Vilko. - Pročitao mi je misao. - Stari je on lisac - reče pomalo sa žaljenjem i pomalo s ponosom Blaž. - Pogledaj kako samo sve pogledom prati. Ništa mu ne promakne. Ugledavši na Vilkovim leđima onaj ogromni lovački ranac, Vilkova majka zausti se pobuniti, zaštititi svoje dijete, koje više nije željelo biti dijete. - Nemoj - reče joj brzo Vilko. - Mogu ja to. - U pravu je - reče Vilkov otac. - Može podnijeti teret. Pusti ga. Vilko se odmakne da ne sluša njihovu raspravu i stajao je malo po strani, sa rancem na leđima i bambusovim štapom u rukama. Osjećao je kako mu znoj klizi niz napeta leđa. A još nisu ni krenuli. Biti će veselo! Izbili su na bijelu cestu, ostavivši škrto raslinje i crvenkastu vruću zemlju iza sebe. U koloni, jedan iza drugog, na čelu s Markanom, hodali su bijelom cestom i razgovarali o budućnosti, kad će ova cesta biti asfaltirana. Svi su znali da se magistrala modernizira i svi su se nadali dobrobiti od te modernizacije. Velike su se prepirke vodile, asfaltirati čitavu već postojeću bijelu cestu kojom su gazili, ili upravo kod podnožja prokletog brda, probiti novu cestu, koja će srebrnasto vijugati uz more. Sunce više nije onako ubitačno tuklo, ali i dalje je bilo vruće. Vilko je mislio da će mu ramena popucati, ali ni riječi nije rekao. Potajnim je pogledima pratio Janicu, koja je s njegovom majkom hodala u sredini kolone i zbog koje je Markan, kako se Vilku činilo, nametnuo nešto blaži tempo. Osjećajući težinu na leđima i bol u ramenima, bio je zahvalan zbog toga. Znao je, osjećao je, da će savladati brdo, neće se osramotiti. Pokazati će im da je muškarac! A ne neki razmaženi gradski klinac. Ali ga Markan i opet iznenadi. Dok su prolazili pored zgrade koja je bila seoska škola, podignutu pored same ceste i ispred koje su se kočoperile dvije krasno izrasle visoke topole, stremeći ponosno prema nebu, Markan zastane na čelu kolone. Stajao je tako sa strane i svakom pojedinom koji bi prolazio pored njega, dobacio bi poneku primjedbu. Obično šaljivu. Stigavši do Markana, Vilko se osmjehne, nastojeći da mu lice bude radosno, da ne odaje bol u ramenima. - Dobar si - reče mu Markan i počne koračati uz Vilka. - Nisam mislio da ćeš ovoliko izdržati. Kad stignemo u podnožje brda, predati ćeš ranac Blažu. - Ne treba! - pobuni se Vilko, osjećajući kako je pitanje časti da upravo on iznese prokleti ranac uz čitavo strmo brdo. - Mogu i sam! - Znam da možeš - pomirljivo reče Markan. - Ali zašto da jedan čovjek pati, a drugi, malo jači, da uživa? Slažeš se? Vilko samo klimne. Što je drugo mogao? - Tvoj je točno do onog kamena - pokaže Markan rukom na veliki kamen pored kojeg je počinjao strmi uspon uz brdo kozjom prtinom, ukoliko se željelo izbjeći trostruko duže hodanje vijugavim serpentinama. - Onda ga predaješ Blažu. Jasno? - Jasno - reče Vilko, a Blaž, hodajući ispred njega, okrene se i namigne mu. Markan mu položi ruku na rame, blago stisne, pa pruži korak nastojeći što prije stići na čelo kolone, a Blaž zauzme njegovo mjesto hodajući pored Vilka. - Pravedan je moj stari - reče sa osmjehom. - Opasan ko sam vrag, ali pravedan! Markan se zaustavi pored onog kamena i strpljivo sačeka da mu se svi približe. Stajao je blago raširenih nogu, zabivši kraj mamila u zemlju i oslonivši se na njega. - Ovdje ćemo desetak minuta predahnuti - reče glasno, pa mahne rukom pokazujući strminu koja im stršala iznad glava. - Još ovu sitnicu da prevalimo i možemo reći da smo kući. Zapalite tko želi, popijte malo vode, ne previše, ne pretjerujte s vodom. Naravno, istog trena čim su sjeli, svi počnu govoriti o brdu, o ovom posljednjem i najvećem naporu. Dim cigareta draškao je Vilkove nosnice i bio je sretan što ima kutiju sakrivenu u svojoj sobi. Popušiti će jednu prije spavanja, naslonjen na prozor, promatrajući bezbrojne zvijezde. Čuli su ga već izdaleka i svi su pogledali u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk: podižući oblak prašine iza sebe, prema skupini se približavao kamion. Trenutak zatim, Vilko nije znao da li žaliti ili radovati se, kamion se zaustavi pored njih, a iz kabine proviri poznata glava Ivanca. - Idete gore? - veselo upita, kao da to ne zna. - Sam bog te poslao - reče Gromovnik Ilija ustajući i približavajući se kabini kamiona, dok je motor i dalje potiho brundao. - Jeste li bili sretne ruke? - upita nasmijano Ivanac. - Ne možemo se požaliti - odgovori mu Markan. - Naći će se i za tebe nešto. Ivanac se veselo i glasno nasmije i pozove ih pokretom ruke. - Upadajte! - reče ne prestajući sa smijehom. - Muškarci gore, a žene kod mene u kabinu. Držeći se za šipku, dok je kamion grabio serpentinama, osjećajući vjetar na licu, Vilko osjeti blago žaljenje. Žalio je za avanturom koja se privodi kraju i u kojoj je silno uživao. Znao je, ma koliko dugo živio, nikad neće zaboraviti ova nepuna dva dana čistog uživanja. Zanemari li one sitnice s mogućim morskim psom i ježincima. Slobodan život u divljini. Okružen ljudima koje voli. Što čovjeku više treba? Smijao se zajedno sa ostalima uživajući u posljednjim trenutcima zajedničkog druženja i povezanosti koju su svi međusobno osjećali. A onda se kamion zaustavi: stigli su. Čuo je Janicu i majku kako se smiju nekoj od dosjetki koju im je dobacio vozač Ivanac, dok su svi iskakali na prašnjavi seoski put uz čiji su rub sjedili ljudi i radoznalo ih gledali. Vilko sačeka i posljedni iskoči iz kamiona, osjećajući da napušta avanturu i vraća se u svakodnevni život. Ugleda crnu ćubu svog dobrog prijatelja Josipa, kojeg je od milja zvao Josina, kako mu radoznalo prilazi. Iza njega ugleda u laganoj plavoj haljini visoku djevojku pomalo mršavih nogu, crne i ravne kose i zelenkastih očiju. - Kako je bilo? - upita Josina, a u glasu mu se čitala žalost što i on nije sudjelovao u avanturi. - Jako dobro - odgovori Vilko, pa pokretom glave pokaže na onu djevojku. - A koja je ova? - Zove se Marija, došla je kod Mire. Vilko klimne i primijeti kako ga Marija gleda, pa joj ulovi pogled i sramežljivo joj se osmjehne. Djevojka mu uzvrati osmjeh i porumeni. Vilko duboko uzdahne: možda avantura, ona prava, tek počinje!? KRAJ Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:40 - Budi (17) - Iskren - #
28.07.2011., četvrtak
Ribolov i neke druge stvari 7
|
Ribolov i neke druge stvari Dok je Vilko strpljivo i mirno ležao na vrućoj zemlji, a Blaž mu što je bezbolnije mogao vadio bodlje iz tabana, čitava je skupina prošla pored njih, jedan po jedan, udjeljujući utješne riječi Vilku, koji je samo žmirkao pod jakim suncem i mrzio biti predmetom pažnje. Jedva je dočekao da svečana procesija prodefilira pored njega i odahnuo je kad su se udaljili. Ostavši sam s liječnikom Blažom, zagleda se nekim novim pogledom na more koje se zlaćano ljeskalo pod sve jačim suncem. Do sada, do ovog događaja, bio on u svojoj biti opasan ili ne, Vilko je more uvijek doživljavao kao veliko i plavo prostranstvo u kojemu čovjek može beskrajno uživati. A misao, da, umoči li ruku u more, na neki čudan način se povezuje sa čitavim svijetom, oduševljavala ga je. Sad mu se nove misli vrzmale umom: more ima i svoje drugo lice. Može biti opasno. Ubitačno. Naravno, Vilko je znao kako se na moru podižu silne oluje i kako ponekad u njima nestaju brodovi s čitavim posadama. Oduvijek je toga bilo i zauvijek će i biti, sve dok ljudi plove. Ali stradati od morskog psa? Biti požderan od ajkule? Ta ga je misao ukočila: bila je to najgora moguća od svih ružnih smrti koje je Vilko bio u stanju zamisliti: završiti u trbuhu proždrljive ribetine. Osjećajući novo poštovanje u sebi, koje je odjednom odnekud izronilo i nastanilo se u njemu, gledao je u more i preispitivao svoje osjećaje. I silno se začudio, kad je shvatio da more sad voli još i više nego ranije. Kako je to moguće? Pa uplašio se kako se nikad prije uplašio nije i možda bi trebao zamrziti more? Ali to nije mogao. More je bila najveća ljepota na svijetu koju, svaki put kad pogledaš, vidiš drugačiju i uvijek još ljepšu. More možeš samo voljeti, nikako mrziti. Možeš ga se povremeno uplašiti, ali ne zamrziti, već samo još više poštovati zbog njegovih skrivenih opasnosti. - Evo! - reče Blaž lagano ga potapšavši po tabanu. - Više ti stopalo ne liči na ježa. - Gotovo? - Gotovo. Vilko brzo ustane i osloni se na ranjenu nogu. Bol mu prostruja uz list i popne se sve do kuka. Namršti se. - Boli? - upita Blaž. - Može se podnijeti. - Bol će brzo proći - reče znalački Blaž, koji je već nekoliko puta doživio ovakvu neugodnost. - Sve sam ti povadio. Boljeti će, ali neće to biti nepodnošljiva bol. Kad malo prohodaš, činiti će ti se da je ni nema. - A lijepo nas pješačenje čeka poslijepodne - uz osmjeh reče Vilko. - Možda netko i zaplače. - Biti će zanimljivo - smijući se reče Blaž, pa prvi krene utrtim puteljkom, koji se jedva primjećivao. - Ma izgurati ćemo nekako. Janici neće biti lako. Jadnica, već joj je sad teško, a kad dođemo do brda, sam pogled na uspon će je dotući, pazi što ti kažem. - Mekana je - reče Vilko. - Nikad se nije napregnula, preteška je i tijelo joj je mlitavo. - Pa, sad će ga malo razdrmati - reče Blaž okrećući se prema Vilku i osmjehujući se. - Lijepo smo im rekli koliko je dugo i teško pješačenje, zar nismo? - Tvoj im je stari održao čitavo predavanje o tome - reče Vilko prisjećajući se, kako su sjedili u rashlađenoj konobi i sladili se pršutom kojeg je Markan rezao i rezao, kao da ih je tri puta više oko velike bačve koja je služila umjesto stola nego što ih je bilo. Izbili su na uzvišenje i dole, u uvali, ugledali svoju skupinu kako se brčka u moru. Svi su se kupali, osim Vilkove majke koja nikad nije naučila plivati. Rashlađivali su pregrijana tijela. - Idemo i mi - reče Blaž razdragano i pojuri niz blagu nizbrdicu prema uvali. Vilko je sporije i pomalo nećkajući se, oprezno hodao za njim, bacajući poglede prema kupačima koji su vriskali u moru. Uvala je bila duboko usječena u kopno i izlaz na otvoreno more nije bio širok i to je utješilo Vilka. Ali shvatio je, da mu se nikako ne ulazi u more. Po prvi put u životu nije želio plivati i roniti. Bio bi sretniji u hladovini, umjesto u moru, polegnut na vrućoj zemlji. Natjeravši samog sebe na odlučne korake, iako se nimalo odlučno nije osjećao, ušao je u more i kad mu je ono oplahnulo koljena, baci se u njegov zagrljaj i zaroni kao što je činio i bezbroj puta prije toga. Ali ovog puta nije bilo poznatog uživanja. Plivao je i prskao se sa ostalima, vrišteći i zbijajući šale, ali nije osjećao radost u sebi. Nije se mogao otresti jedne jedine misli: neprekidno je mislio na morskog psa! Hoće li tako zauvijek ostati? Zar nikad više neće bezbrižno uživati u plivanju? Trudio se da mu se te misli ne pojave na licu i zadržao se u moru, prisiljavajući samog sebe ostati. Među posljednjima je izašao na obalu i osjetio silno olakšanje. Svi su potražili smještaj u ugodnoj hladovini, ali Markan ih samo pogleda i Blaž, Šiljak i Vilko su znali što im je činiti: trebalo je sakupiti suho granje za vatru na kojoj će Markan pripremiti objed. Dok su se saginjali prema vrućoj zemlji koja im je toplim dahom puhala u lice, iznenađeno su začuli smijeh. Ženski smijeh. Oprezno, kao da čine nešto zabranjeno, sva trojica ispuste granje na zemlju i krenu prema uzvisini iza koje je, kako se činilo, dopirao smijeh. Još opreznije izvirivši i pogledavši dole, prema moru, ugledaju barku i u njoj muškarca golog do pojasa: sjedio je na krmi i promatrao kupačice, dok je na provi sjedila njegova žena, sasvim obučena i sa maramom na glavi, rugajući se vrućini, i gledala kroz staklo morsko dno u potrazi za hobotnicama. Dvije sasvim mlade djevojke, djevojčurci, praćakale su se u blizini barke i smijale razdragano, dok su jedna drugu pokušavale gurnuti pod vodu. - Dosta je bilo! - poviče muškarac u vrućinu. - Idemo, više ništa nećemo uloviti. Gledali su kako djevojke brzo plivaju i spretno, uz pomoć muškarca, koji im je sigurno bio otac, uskaču u barku, trljaju kose ručnicima i smiju se. - Ona žuta je sasvim dobra - reče Šiljak sasvim tiho, kao da ga oni u barci mogu čuti. - Je li? - upita podrugljivo Blaž: bio je najstariji, a Šiljak najmlađi od njih trojice. - Što ti znaš o ženama? - A što ti znaš? - Budalo! - reče Blaž i kvrcne ga po čelu. - Idi po drva i ne lupetaj više. Povukli su se malo oprezno unazad, da ih oni sa barke ne opaze i vratili odloženom drvlju. Vilko je šutio, ništa nije htio reći. Slika one žute, kako ju je zbog kose boje slame nazvao Šiljak, nije mu izlazile iz glave. Ali, kad je Šiljak malo odmakao od njih, uvrijeđen zbog Blaževog postupka, Vilko više nije mogao šutjeti i upita tiho: - Jesi li bio sa kojom? Blaž ga pogleda i samo odmahne glavom. Zatim, osjetivši kako to odmahivanje glavom nije zadovoljilo Vilkovu radoznalost, doda: - Ovdje, na selu, ti je drugačije nego kod vas u gradu. - Kako drugačije? - upita Vilko. - Istog časa kad se približiš nekoj curi, gotov si - odgovori Blaž. - Odmah te svi već vide oženjenog s njom. Čuvam se toga. Otići ću odavde, tvoj će me stari zaposliti, čim završim školovanje. I ne želim to izgubiti zbog jednog ili dva valjanja. - Valjanja? - ponovi Vilko. - Pa znaš ... - počne Blaž, pa zastane i zagleda se u njega. - A tako znači: dohvatilo je i tebe. Ja sam to prošao još prošle godine. Svi to prolazimo. Nemoj se mnogo zamarati s time. - Ne zamaram se - reče Vilko suzdržavši pitanja koja su navirala i kasnije mu je bilo silno drago zbog toga, jer u njegovom je prijatelju brana suzdržanosti odjednom pukla i Vilko je slušao brzi govor Blaža i kad su se vratili u uvalu i pridružili ostalima, Vilko više nije bio isti. - Gdje ste do sad, nevaljalci jedni?! - zagrmio je Markan, ali nije bio istinski ljutit i to su svi znali. Vilko je čučnuo pored mora i čisteći ribu oštrim nožem, darom ujaka nakon prvog ribolova, razmišljao je otkrićima koja mu je otkrio Blaž, a ona djevojka, Žuta, kako ju je Šiljak prozvao, nepozvana mu se ušulja u misli i on ju je vidio kako osunčana zlatnim zracima podnevnog sunca, cijedi kosu boje slame, glavu držeći malo nakrivljenu prema desnom ramenu, a niz dugačka i bijela bedra kližu morske kapljice, dok održava ravnotežu u zaljuljanoj barci. ( nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:28 - Budi (6) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
