Možda je sezona ipak gotova, a možda i nije...
Ovo rujansko kupanje ima posebnu draž. Bonaca na moru, nema gužve na plaži a sunce i dalje neometano grije.
Još tjedan dana rujna a onda listopad...listopadno kupanje na vidiku....tko zna, možda : ))
Trava je zarasla preko pola metra pa se nismo mogli uspeti autom na breg. Ništa za to. Spustila sam se u susjedno dvorište i parkirala uz plot. Tete Barice i stričeka Mirka već odavno nema. Hižica je ista, samo na prozorima nema više cvijeća a ni bijelih zavjesica na prozorima.
Kroz gusto raslinje i koprive sa torbama i koferima probili smo se do vrha brega.
U kući se taložila prašina već skoro godinu dana. Čekalo nas je veliko pospremanje jer gdje ima prašine i paučine, nije ni pauk daleko. Zato sam najprije metlom zamahnula po svim zidovima i stropu, a onda sam se sjetila da mi ipak treba saveznik.
Ivek, do kad radi dućan u selu?
Do osam, imaš još pol vure.
Ok super, Lenci i ja sjedamo u bolid i jurimo cesticom do sela. Oduvijek me zanimalo kako se na ovako uskoj cesti uspiju mimoići dva traktora, naročito kad ih selaki voze nakon posjeta kletici. Al, sjetih se da svako malo netko završi u jarku pa mi i ta enigma ubrzo ispari u vidu maglice.
U dućanu prek puta gostione uzeli smo Raid i čokoladu i pojurile natrag. Ne znam zašto mi je gušt brzo voziti po tim njihovim puteljcima. Ko da se igraš na računalu.
Dok smo se mi vratile Pape je već osposobio frižider i pospremio namirnice za nekoliko dana. Digle smo madrace i izbacile ih kroz prozor. Očistile smo sobice i dobro ih nasprejale raidom. Toliko sam nasmrdila krevet da poslije, te noći nisam mogla zaspati.
Navečer nas je Ivek zvao na cugu u Zaprešić. Napričali smo se o proteklih dvadesetak godina otkad se nismo vidjeli. Radi u bolnici ko medicinski brat, a prek vikenda pod maskom DJ Ivanhoe pušta mjuzu u lokalnim kafićima.
Nakon Zaprešića, svratili smo u Nove Dvore prošetati imanjem bana Jelačića. Na zanimljiv način su ukombinirali povijesni lokalitet i fancy igralište za golf.
.. Banska grobnica...
Za sutra smo dogovorili pokositi travu oko kuće. Na putu kući dodao nam je lampu jer je breg neosvjetljen, čak ni feral ispred kuće ne radi. Ta noć je bila duga. Lenci je zaspala na brzinu a ja sam jednim okom spavala a drugim gledala ima li preživjelih pauka. Tek pred jutro savladao me san.
Predivno je buditi se uz pjev ptica, u daljini se čuju traktori i Franceki kako se dovikuju sa brega na breg.
Moja jutarnja kava u velikoj šalici i obožavani pogled u udolinu i vijugavu cestu. Otkad znam za sebe tu sam dolazila družiti se s mislima. Iznenadilo me kad me Lenci upitala zašto uvijek dolazim baš tu. Kao da to ne može pročitati na mom licu.. Jednostavno volim biti tu.
Još se nisam ni razbudila, već je Ivekov traktor brujio kroz grmlje. Dan prije sam ga zamolila da donese kosu i brus, a on je u prikolici donio čitav alat, kao da se pripremamo ostati zauvijek.
Malo smo pokosili i uredili, ali ništa pretjerano.
Otišli smo u Zaprešić poplaćati račune za struju i vodu, svratili u ljekarnu i na tržnicu. Dok smo prolazili prek tržnice, Papu su stalno pozdravljali poznati. Kako i ne bi kad je tu kupovao svakih nekoliko mjeseci. On i mama su boravili u Zagorju dobar dio godine, skoro kao i doma. Sreli smo i Šteficu pa nas je rezervirala za nedjeljni ručak. Nije nas bilo teško nagovoriti. Nakon nabavke vratili smo se u hižicu.
Popodne smo se prebacili na kupanac u Tuheljskim toplicama. Tu Iveka nismo povele. Poslije mi je Lenci rekla da sam zbog toga bezobrazna ali ja ipak vjerujem da nisam.
Idemo s njim navečer van, kupimo ga sa vatrogasne zabave pa pravac nekam na cugu. Vatrogasci su ipak zaružili malo dulje pa nas je zvao da dođemo po njega u neko nepoznato selo.
Objasnio mi je da trebam voziti dva kilometra u jednom smjeru pa kraj nekog skladišta lijevo i onda nakon dvije minute, kad vidim uz cestu puno auta i čujem galamu iz zgrade, da je to tu. Lenci je dobila zadatak da baca kukuruz putem ako se, što je bilo za očekivati, ovdje gdje su sva sela ista.. izgubimo.
Za par minuta bile smo ispred zgrade. Zovem Iveka na mobitel...evo nas ispred, aj izlazi!
Već ste tu? Kako si me našla?
Pa imam GPS, upisala sam „tulum“ i doveo me ovdje.
Daj pričekajte još malo, samo da operem suđe.. dođite unutra.
Nije me zanimalo kako izgleda vatrogasna zabava, naročito ne fajront ali jako me zanimalo kako Ivek pere suđe.
Pokazao se dobar i temeljit. Uskoro smo bili u autu, otežani za zdjelu punu kotlovine koju su nam na silu uvalili da ponesemo doma.
Ivek nam je na zadnje sjedalo ubacio dva prijatelja. Jedan je bio ok, a drugi napit do daske. Taj drugi je rekao da neće ući u auto koje ima splitske tablice...umalo sam mu rekla- kad tako govoriš, bome i nećeš, umalo ga izbacih iz auta ali bilo mi ga je žao, bio je mortus.
Dovezli smo se u lokalni kafić. Ekipa igra pikado, nekoliko malih grupica sjedi za stolovima, juke box trešti po izboru, a za šankom sjedi don Juan de Marco u odori vatrogasnog zapovjednika.
Ivek je odmah dobio naređenje da nas upozna, a mi smo morale naručiti neko piće na njegov račun. Sok ili kava nisu dolazili u obzir. Taj je uvažavao jedino špirit. Kad je sjeo pokraj mene, preblizu i počeo zapitkivati zvonilo mi je na uzbunu i već sam odmjeravala koliko su daleko ulazna vrata.
Ovaj će me izmaltretirati svojom pričom a ionako ga ništa ne čujem, iz zvučnika trešti, sa zidova otpada žbuka.
Pošaljem Iveku S.O.S. pogled, a on, malac odmah skužio.
Uzeo kovanicu ubacio u jukebox i odvrnuo Daleku obalu, moju najdražu njihovu....Četrnaest palmi na otoku sreće..živija DJ!!, dignem se na noge i usput iskoristim priliku da svoju stolicu odmaknem što dalje od zapovjednika. Kad je Obala odsvirala, lik mi je nastavio pričati o svojoj kletici, o vinu kojeg samo on proizvodi i kako je to vino i lijek i poticaj za sve. Rekao mi je da obavezno moram doći kod njega u kleticu isprobati to vino. Usput me pitao do kad sam u Zagorju, a ja sam spremno odgovorila ...ujutro putujemo doma. Nema veze što je nakon dva dana vidio da sam još tu...
Idućeg jutra smo krenule u West gate u shopping. Auto mi je bio na rezervi pa sam se uputila u nekoliko kilometara udaljeno selo gdje su mi rekli da ima pumpa. Našli smo selo i pumpu, ali nije bilo ni trgovine ni ljudi. Zatvoreno do daljnjega. Zovem Iveka na mobitel. Spavalice, ako ostanem na putu bez goriva morat ćeš uskočiti, zato ti je bolje ostani budan i ne bacaj mobitel iza ormara. Objasnio mi je kako doći do iduće pumpe ali trebalo je ići na autoput. Jednostavnije mi je bilo vratit se par kilometara prema doma pa onda dobro poznatim putem. Svi putevi vode u Zaprešić.
Navečer nas je Ivek izveo na živu glazbu, sav ponosan što svira neki dobar bend. Problem je bio što je gazdarica kafića slavila rođendan i sve pjesme koje su svirale bile su za nju, a ona jadna bez ukusa.
Di si nas ovo doveja, već sam počela gnjavit, ali kad sam skužila da mu je žao što nam nije udovoljio savladala sam se i pokušala cupkat na ritam bubnja i svirku frule , čitava ekipa lelujala je rukama u zraku i zavidavala žarulje. Eh, di su ona vremena kad se u Zagorju na živoj glazbi uživalo u plesu i zagorskima poskočicama i valčekima....
Ali ubrzo nakon toga dogodi se čudo. Već na prve taktove pjesme, probudi mi se duša iz duboke kome.
Zaori se dobro znani refren....Sve za ljubav što triba je žena, čovik i more, i jedna mala kuća od soli na obali....ajmeeeee.... kad onda nisan razbila čašu, neću nikad! : )
...u sred Zagorja lipa dalmatinska pisma..(ali...kako Zagorci znaju kako je to „sve što za ljubav treba“, kad nemaju treću i četvrtu komponentu u ovome predivnom zbiru!)
Pisma je trajala koliko traje, ali trajala je prekratko. U trenu sam promislila kako bi bilo dobro da uključe replay, ali bolno je saznanje da sve što je lijepo kratko traje. Opet su okrenuli na zuboboljni pijev i ja ustvrdih da je već kasna ura i da treba poć leć. Lenci se složi a Ivek pomiri.
U nedjelju smo bili pozvani na ručak kod Ivice i Štefice. Tamo su nas lijepo ugostili. Imali su toliko obilat jelovnik da smo se zadržali dulje nego što smo planirali. A Ivek je za popodne imao u planu izlet u Trakošćan, dobrih dva sata putovanja, taman bi došli pred mrak. Zato smo malo skratili rutu i okrenuli kompas prema Kumrovcu.
Uživali smo u predivno uređenom etno selu, uzeli sladoled i sjeli na klupu. Upravo se spuštala noć, Ivek je spomenuo zvijezde padalice a onda se nadovezao kako je lijepo gledati panoramu noću. Kao savršeni plan, počelo se kovati Sljeme.
Super ideja, još bolje kad ne moram vozit nego samo uživat u pogledu. Malom cestom prek nekoliko sela, nagledali smo se lepih vikendica, vilica i viletina i došli do vrha. Lencija je impresionirao pogled na repetitor iz blizine.
Odmah sam se dosjetila upotrijebiti ovaj izlet kao alternativu za Eiffelov toranj. Maloprije sam joj rekla da zakorači u Sutlu, tako da smo posjetili i Sloveniju, a već sada smo u Parizu.
Spustili smo se u beli Zagreb grad, ali njegova bjelina se nije vidjela u mraku. Samo svjetla velegrada. Dok smo se vozili gradom, zaključili smo da od ručka nismo ništa jeli a već je bila prošla ponoć. Mc Donalds je bio odgovor za sve. Namljackali smo se njihovih poslastica i vratili natrag u zelenilo. Ni zelenilo se nije vidjelo jer je bio mrak.
Sutradan ujutro opet smo kratko posjetile Zagreb.
Trebalo se spakirati jer ujutro se vraćamo doma. Za sobom smo ostavile zelene brege i lijepe uspomene.
Majko da si tu, ovih dana bi slavili tvoj rođendan.
Evo ti nekoliko zagorskih da se proveseliš, i nek umjesto počivanja zatancaju i tvoji gore.
Sutra sam trebala ponoviti ekspediciju na Drvenik i sve bi bilo savršeno da se nije dogodilo nekoliko detaljčića koji su mi malo pokvarili plan.
Nakon sušnoga razdoblja u kojem čitavoga ljeta nije bilo ni kapi kiše, izgleda da se sprema pasti jednoga od moja tri drvenička dana.
Drugi detaljčić je ova prehlada koja me ne pušta iako je uporno pokušavam ignorirati. Počela je sa suhim kašljem, a onda se raspojasala na čitave dane a sad me više ne napušta ni noću. Sad kašljem i dok govorim....nešto a la Scotch
sad mi preostaje samo listati albume u računalu i prisjećati se
...Kad malo bolje razmislim, uopće mi ne treba ova cigareta u ruci.
Samo mi smeta, škodi zdravlju i oduzima kondiciju. A i malo degradirano se osjećam gdje god se maknem. Pušačima su ograničena prava uživanja u svom poroku. U lokalima odjeljci za pušače, u restoranima uvijek lošija mjesta, u trgovačkim centrima akvariji ili terariji.
Na poslu je, naravno zabranjeno pušenje, doma mogu dimiti samo na balkonu. A ni tamo nije moguće u svaka doba. Susjeda ima tako prodoran glas da bih slobodno mogla pozvati inspekciju da izmjeri razinu buke..Njeni su decibeli jači od tvornice. Mislim da ta žena radi na kolodvoru kao spikerica. Također vjerujem da joj ne treba ni mikrofon ni razglas.
Ima godinu dana otkako sam, nakon dvadesetak godina počela skraćivati cigarete. Jednu po jednu. Na kavi sa društvom, pa onda u društvu dubokih misli, pa kao supatnika i suputnika kroz životne drame, pa opet ekipa, (kako brzo dogorijevaju), pa puš pauza...I mogu reći iz vlastitog iskustva da se ni jedna ekipa ne sastavi tako dobro kao ona na puš pauzi!
Nedavno mi je otac pričao da je njegov djed, koji je početkom prošlog stoljeća otišao u Ameriku i zaposlio se kao lučki radnik, bio strastveni pušač, a kako je obavljao dinamičan posao bez stajanja, uvijek je imao pripremljeni duhan. Osim kutije u džepu, imao bi dvije cigarete iza ušiju pa kad bi jedna dogorjela na nju bi pripaljivao drugu.
I otac mi je bio pušač pa se ostavio...ja sam se jednom ostavila i trajala tako dvadeset godina...zašto ne i sad.
Bezbroj je razloga za ostavit se. No smoking, postala mi je misao vodilja.
Mlaja mi se ljuti zbog cigareta. Obećala sam joj da ću prestati čim mi odluka sazrije.
Tračak se već pojavio, već neko vrijeme slijedim znakove koji mi kažu da sam na pravom putu.
Još samo trebam jedan klik i to je to. Odbacujem tu ružnu naviku.
Možda za dan-dva. Možda tri. Možda pet, možda sto, ne znam broj...Al znam da ću se ostavit.
A u međuvremenu, dok čekam da se desi....idem jednu zapalit...
...Ljetna sezona cvjeta, nagledala sam se svakakvih kampera,
kamp kućica, trailera sa gliserima i dodatnom opremom,
ali ovaj izum zavrjeđuje pažnju.
...Iz Solina auto sa biciklima na krovu, a iz Kaštela prema Solinu kombi sa renaultom 4 u simbiozi.
Na katu su vjerojatno spavaće sobe, a dolje dnevni boravak, vidjeh u prolazu stolno računalo :)
...Ovo je uistinu kombinirano vozilo, u svakom smislu riječi:))