Quis custodiet ipsos custodes?

"Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje,
na Trgu svetoga Marka se luđačke furije gone,
na Trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone,
na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje."


Vrijeme je bremenito događajima, iako bi čovjek s dolaskom ljeta očekivao usporenje i "sezonu kiselih krastavaca".

Kažu da će početkom iduće godine biti objavljeni službeni rezultati popisa stanovništva. Premijerka, totalno izgubljena u prostoru i vremenu (da ne kažem izgubljena u prijevodu) se pobunila što su prvi rezultati objavljeni javno, bez da su prije podastrijeti Vladi RH, koja ih je po njenim riječima platila.

Koliko su pokrali, zaista su tih 170 000 000 kn mogli platiti iz svog džepa.
Ali nisu, platili su novcem poreznih obveznika. Dakle to je novac svih nas, a ne Vlade RH.

NR Kina je za svoj popis potrošila preračunato 560 000 000 kn i trebalo im je 6 mjeseci za potpune rezultate.
RH ima 4 500 000 stanovnika, cijena popisa ispada cca 40 kn po stanovniku.
NR Kina ima 1 400 000 000 stanovnika, cijena popisa ispada cca 40 lp po stanovniku.

Dakle, iako će Kinezi potrošiti 100 puta manje za popis, njihovi rezultati će biti objavljeni puno brže no naši.
Čudi li vas to?

Premijerki bi najbolje bilo da ispuni svoje obećanje i izjavu kud Ivo tud i ona, i spasi napaćenu nam domovinu sebe i broda luđaka kojim kormilari i usput razbija sve što im se nađe na putu.

Nastavljen je trend zaduživanja. Svi vide da srljamo u propast, od MMF-a do eminentih hrvatskih ekonomista i privrednika, ali kako se bliže izbori ne želi se dirnuti ni u jednu neuralgičnu točku našeg društva, već se jeftinim predizbornim trikovima pokušava zadržati još koji dan vlasti, ili osigurati još 4 godine iste.
Na nama je da napravimo sve što je u našoj moći da se taj crni scenarij ne obistini.
Jer ma koliko nam domovina bila bogata, još 4 godine veleizdajnika na vlasti ne bi mogla izdržati. Jer ovo što je učinjeno i što se svakodnevno čini mislim da se komotno može nazvati veleizdajom.

“Ne borite se vi za pravo, vi pravedni, nego za to da pobijedi vaša slika o čovjeku.”

Veliku buru podigao je novi zakon o visokom školstvu, koji će izgleda, opet pod pritiskom javnosti, biti povučen iz procedure.

E sad, nije svaki zakon kojeg predloži ova vlast loš, niti su svi njihovi potezi katastrofalni, pa ni ovo a priori ne mogu osuđivati. Ne znam puno o tom zakonu, cijela tematika je iznimno kompleksna i višeznačna, i realno je teško odabrati stranu.
Nekako bi najlakše bilo pridružiti se kritičarima tog zakona i pljuvati po autorima.

Ako je suština zakona u tome da onaj tko financira ima pravo znati kuda i kako se troši novac koji daje, nekako se ne mogu oteti dojmu da je to jedan sasma legitiman zahtjev.

Ako je cilj zakona da se nametne politička kontrola znanosti i obrazovanju, bez da se omogući njihov razvoj i bez da se ustanove temelji boljeg i pravednijeg školovanja, te u svakom slučaju kvalitetnijeg obrazovanja no što ga sada imamo, onda zakon nije dobar.

I tu sad dolazimo o toga da zakon očito ne rješava neke fundamente cijele problematike, ili ne čini to na najbolji način.
Prvi je izdvajanje novca za znanost i obrazovanje, drugi je kontrola trošenja tih izdvajanja, a onaj najvažniji je kvaliteta samih kadrova koje ta sveučilišta stvaraju i kadrova na sveučilištima.

Svjedoci smo toga da su neki fakulteti i neki profesori pretvorili svoje katedre u privatne biznise, da zarađuju ogromne novce, a s druge strane generiraju se generacije i generacije završenih studenata bez ikakvih korisnih i kompetentnih znanja kojima mogu doprinesti razvoju društva.
Većina školskih programa je potpuno neprilagođena trenutnim okolnostima na tržištu rada, i totalno zatvorena za nove ideje, prgrami su zastarjeli, obrazovne metode promašene.

Argument protivnika zakona da su oni koji donose ovakav zakon odškolovani besplatno a sad žele naplaćivati školovanje ne stoji.
Jer oni su odškolovani u socijalizmu, gdje je puno toga bilo besplatno, tj. bilo je plaćeno iz zajedničkih sredstava.
U socijalizmu za kojeg je na prvim izborima plebiscitarno odlučeno da ne valja i da ga treba mijenjati iz temelja.
E pa sad, 20 godina nakon odluke, iznositi argumente u korist socijalizma je malo deplasirano i besmisleno.
Nema besplatnog ručka, i na to se svi moraju naviknuti. Ne može se imati (ma što vam reklama za jednu telekom kompaniju govorila) i ovce i novce.
Ne može se imati besplatno školstvo koje netko drugi u konačnici plaća i biti nezavisan.
Nezavisna sveučilišta bi bila ona koja se financiraju vlastitim projektima, donacijama i na druge načine, te ne ovise o potpori i financiranju države, pa bi onda mogla i zahtjevati da ih se pusti na miru.
Ovako generiraju kadrove koji ne mogu naći posao, daju im jako lošu podlogu i uopće ih ne pripreme za stvarni svijet i život, financiraju se skoro u potpunosti od strane države, i još bi htjeli da ih nitko ne pita kamo ti novci idu.
Svi bi htjeli samo prava, a nekako mi se čini da ne bi baš rado neke obaveze koje idu uz njih.

Ako je i protiv sadašnje vlasti, previše je.

Sigurno je da cijela priča oko novog zakona nije tako jednostavna i ne može se svesti samo na to tko daje a tko troši novac, sigurno je da je znanost od vitalne važnosti za budućnost zemlje, i sigurno je da u znanost treba ulagati znatno više, ali i znatno transparentnije i kvalitetnije no do sada. Ovaj zakon to očito neće riješiti, ali to pitanje se mora pod hitno riješiti, a i tu će, kao i u drugim segmentima, trebati razbijati neke ustaljene navike, i mijenjati način ponašanja. U ovom trenutku akademska zajednica na to nije spremna, a vladajućima ne trebaju studenti na ulicma,a pa će se sve gurnuti pod tepih, do neke druge prilike, i nadajmo se neke druge, bolje, kvalitetnije i odgovornije vlasti.

Na kraju, ostaje mi samo da se složim sa prof. Davidom Šporerom sa Filozofskog fakulteta, jednim od štrajkača, da nije isto bavite li se elektronikom i računarstvom, ili Držićem, Marulićem i lirikom 16. stoljeća.
Što u toj usporedbi jest ozbiljna znanost, a što je financiranje nečijeg hobija, i koja od tih znanstvenih grana može naše društvo učiniti boljim i kvalitetnijim, te pomoći izlasku iz krize, vjerujem da se lako kvantificira.

Pristupni pregovori sa EU su završeni, sva poglavlja zatvorena, sve što su neokolonijalisti tražili poslušnici su ispunili, i što ima opravdanja i što nema.

Realno, ne zadovoljavamo kriterije koje zadovoljavaju napredne članice EU kojima težimo, sudstvo je katastrofalno (čast iznimkama), korupcija na svakom koraku, mnogo je toga u čemu jako zaostajemo.

S druge strane, isto tako realno, ako su primili Bugarsku i Rumunjsku, onda smo tamo trebali biti već odavna.

Iako ne postoji nigdje objektivna i iskrena studija i procjena što to donosi a što odnosi, i koji su dobici a koji gubici ulaskom u EU, svakodnevno nas bombardiraju afirmativnim (?!) reklamama koje bi trebale razbiti predrasude o tome da ulazak u EU nije dobar za Hrvatsku.

Reklame su plitke i prizemne, kao što su i oni koji su ih naručili, a najviše me zasmetala jedna koja govori o suverenosti i o tome da je se nećemo odreći ulaskom u EU.

Hrvatska ne može sama podmiriti potrebe za hranom ni električnom energijom.

Hrvatska naftna industrija je u vlasništvu stranaca (iako nemaju preko 50% dionica, Vlada RH im je predala upravljačka prava, i svi su za to znali, a ne samo odbjegli premijer. Sjećate li se s koliko ponosa su se po gradu nosile jakne koje su bivši premijer i njegova svita dijelili?).

Sve velike i bitne banke su u vlasništvu stranih banaka (prodane su im nakon što su sanirane novcem poreznih obveznika).

Telekomunikacije su u vlasništvu stranih kompanija.

Većina medija je u vlasništvu stranaca.

Radi servisiranja tekućih troškova država se konstrantno zadužuje.

U Jadranu strani brodovi izlovljavaju kada i koliko hoće.

Gotovo sva proizvodna i prerađivačka industrija je uništena.

Brodogradnja je na koljenima, a i ono što radi proizvodi uglavnom gubitke (najveći udio u sagrađenim brodovima čine uvozne komponente).

Pokrivenost uvoza izvozom je cca 60%.

Hrvatska je jedina zemlja "nove Evrope" koja se ekonomski ne oporavlja i ne bilježi ekonomski rast.

Uz Grčku i Španjolsku, Hrvatska ima najveću stopu nezaposlenosti mladih u Evropi.

O kakvom mi to suverenitetu pričamo, i čime ga mislimo provoditi, i nad čime ga mislimo provoditi, kada su nam u bescjenje prodali zemlju i predali nas u ruke stranom kapitalu?

Što se tiče našeg grada, samo u ove vrele dane razmišljanje o tome da bi bilo bolje da se pokrene nešto po pitanju revitalizacije Sabljaka.
Kad se sjetim u doba moje mladosti kako su vrvili kupačima i izletnicima, a sada djeluju otužno i prazno.
Bez obzira na uludo protraćene silne novce u novo kino i ostala Potemkinova sela, ovo bi bio uloženi novac koji bi se vjerujem brzo vratio. Potrebno je samo malo dobre volje i par svježih ideja, i neki novi ljudi koji bi ih proveli, jer ovima koji su sada na vlasti u našem gradu to evidentno nije u interesu.

Dok se splitski gradonačelnik tek trudi osmisliti projekt kojim bi sebi podigao spomenik koji će buduće naraštaje podsjećati na njega, naši vrli očusi su ih u gradu posijali poprilično.
E sad, hoće li ih budući naraštaji po njima pominjati ili zbog njih proklinjati, procijenite sami.


Na današnji dan 1893. rođen je Miroslav Krleža.


"Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvornice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav onaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju."

"Bajke su više od istine, ne zato što nam govore da postoje zmajevi, već zato što nam govore da ih možemo pobijediti."
G.K. Chesterton

Završio je 6. Ogulinski festival bajki, pa sa malim vremenskim odmakom, da se osvrnem na njega. Obimom i trajanjem znatno skromniji nego prošle godine, ali vjerujem jednako uspješan, ako se uspješnost mjeri po osmjesima koje je izmamio na dječja lica i po broju izletnika koji su pohodili naš grad tih dana.

Festivalski program je evidentno prilagođen novim, teškim vremenima kada je potrebno štedjeti na svakom koraku i u svakoj stavci gradskog proračuna.
Znalo se da teška vremena dolaze, pa je pitanje na čemu se i koliko štedi i na čemu se i koliko može dodatno uštedjeti uvijek umjesno postaviti.

Kao i pitanje koliko racionalno su se trošila sredstva u boljim vremenima, jer mršave krave u našem gradu nemaju debelih krava koje bi mogle pojesti u sušnim godinama koje su došle.

Primjera ima puno, o njima je već mnogo puta pisano. Jedan od primjera je preko 22 000 000kn namijenjenih za zgradu kina na kojoj su radovi stali i koja prijeti da se pretvori u Potemkinovo selo, a bila je namijenjena kao spomenik vlastodršcima i njihovoj uspješnosti u vladanju gradom.
Uspješnosti koja se ne mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta (po mogućnosti u proizvodnji, a ne u samoj općini), nego kilometrima ponovno prekopanih cesta i kvadratnim metrima uređenih fasada.
Njima je to bitnije od egzistencije stanovnika, jer oni su svoju osigurali.

I sada u novouređenoj i još uvijek neuseljenoj zgradi knjižnice uređuju sebi novu gradsku vjećnicu, za koju oni koji su je vidjeli kažu da je se ne bi postidjeli ni puno bogatiji gradovi od našeg.

Festival je bio zaista lijep, dobro organiziran i pun različitih događaja.

Za tri dana trajanja Festivala grad je nudio sasma drugačiju sliku od uobičajene. Pune ulice, puno dvorište kule, mnoštvo izletnika, događanja za svakoga i na svakom koraku, veselje, smijeh, radost.

Na žalost, medijski nije bio adekvatno popraćen na državnom nivou, iako je Ivana Brlić Mažuranić to svakako zaslužila, iako je to Ogulin svakako zaslužio.

Festival se terminski poklopio sa mučnim događajem u Splitu, sa bezumnim divljanjem pomahnitale rulje bijesne prema svakoj različitosti. Splitska sramota je okupirala sve naslovnice ne samo kod nas, već i širom svijeta. Pored bezumnih huligana i rijetko viđenog primitivizma i vandalizma, te standardno loše reakcije političara i gradskih vlasti u Splitu, nešto tako dobro, lijepo, plemenito i optimistično kao što je naš Festival bajki nije imalo nikakvu šansu.

Nakon veselja zbog zaključivanja pristupnih pregovora, pokazalo se da smo još svjetlosnim godinama daleko od one Evrope kojoj težimo i za koju se lažemo da joj pripadamo.

O sramoti u Splitu neću trošiti riječi, sve su rekli, svako na svoj način, Ante Tomić i Jurica Pavičić:

Ante Tomić - Vlaška posla - Jadan ti je Rim, bez katolika i teologa


Jurica Pavičić - A s koje strane bi u subotu bio Isus?


Nama u Ogulinu ostaje povratak u našu svakodnevicu, uz nadu i očekivanje da svi skupa možemo pomoći da se stvari pokrenu i preokrenu u pravom smjeru. Jer ovo kamo i kako sada ide naš grad je sve samo ne dobar smjer.

Na žalost, nema čarobnjaka ni vila koje nam mogu pomoći, to ćemo morati sami.


Na današnji dan 1215. potvrđena Magna Charta Libertatum, 1884. Charles Goodyear patentirao postupak vulkanizacije gume, 1947. rođen Salman Rushdie, 1996. umrla Ella Fitzgerald.

"Vijest je letjela brže od ptice
Brže od vjetra
Brže od munje,
Gugutala je od sreće u eteru.
I stigla je prekasno.

Za one koji su pali uvijek je prekasno.

A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ.
Rukovao bi se s drugovima i smijao.
Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih još ostalo živih.
Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo
bi ih još ostalo živih.

Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,
Prije no što su počeli padati mrtvi."

Grigor Vitez


Na današnji dan 1945. godine bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke završio je II svjetski rat, najveće krvoproliće u ljudskoj povijesti, čije posljedice još uvijek osjećamo.
Uz svesrdno zalaganje vladajućih, a sve u skladu sa relativiziranjem povijesti, taj dan je prošao nezapaženo i bez obilježavanja.


Kao i uvijek, kad je riječ o fašizmu, citirat ću Martina Niemollera:

"Najprije su došli po komuniste , a ja sam šutio jer nisam komunist.
Zatim su došli po socijaliste, a ja sam šutio jer nisam socijalist.
Zatim su došli po sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam sindikalist.
Zatim su došli po Židove, a ja sam šutio jer nisam Židov.
Zatim su došli po mene, a nitko nije ostao da digne svoj glas."

Prva nedjelja poslije prve noći punog mjeseca poslije prvog dana proljeća po gregorijanskom i julijanskom kalendaru.

Svima koji ga slave sretan Uskrs!

"Ponekad je potrebna prirodna katastrofa da razotkrije društvenu katastrofu."
Jim Wallis


U noćašnjem požaru izgorjela je glavna zgrada HOC Bjelolasice u Vrelu. Sportska dvorana, restoran, kuhinja, recepcija, kako se direktor skijališta izrazio srce HOC-a je nestalo u plamenu. Na žalost, opet smo se pojavili na naslovnicama novina i portala sa vijestima iz crne kronike.
Te vijesti će sa naslovnica brzo skinuti neke nove crne vijesti iz naše svakodnevice ili novi ekscesi dopredsjednika Dinama i sličnih kreatura i kvazi slavnih osoba koje pune naš medijski prostor, a o ovome će se raspredati i posljedice razmatrati još samo u našem gradu.

Floskula da je požar došao u najgorem mogućem trenutku je upravo to, jer požar ne može doći u dobrom trenutku.
Definitivno je ovaj požar izbio u trenutku kada je HOC na koljenima i kada je pitanje što će biti od našeg najvećeg skijališta izgleda konačno bilo stavljeno na dnevni red mjerodavnih tijela. Izbio je u trenutku kada je možda postojala šansa da se konačno ostvari neka od obećanih investicija.

Samo na ovom blogu je o Bjelolasici pisano barem desetak puta, na ostalim blogovima i portalima još i mnogo više. I u ovom trenutku je besmisleno i neprimjereno to sve ponavljati, i izvlačiti sva ona lažna obećanja bivših i sadašnjih ministara, zastupnika, župana, gradonačelnika i slično.

Ne želim pisati epitaf HOC-u, pa ne želim evocirati ni sve one lijepe uspomene koje budi u meni, a vjerujem i u svim žiteljima našeg grada koji su bar jednom otišli na skijanje ili na izlet na Bjelolasicu. Nema smisla ni navoditi kronologiju događaja vezanih uz HOC, svi to znamo.

Ono što je mene osobno zasmetalo je vijest to da je direktor HOC-a za požar saznao od našeg župana (koji je pokazao veliku agilnost u pojavljivanju na mjestu nesreće).
Doduše, mislim da je od direktora najveća korist kada se na Bjelolasici uopće ne pojavljuje, ali je sramotno da dok je vatra gutala najvažniji objekat ustanove kojoj je direktor, on o tome nije imao pojma. Čak ni u rano jutro, kada je već bilo izvjesno da je požar upropastio cijelu sezonu i da je direktno ugrožen opstanak Bjelolasice, on o tome nije pojma imao.

Toliko o tome koliko je njemu do Bjelolasice, i koliko je on u cijeloj priči bitan.

Nravno da ne bi on ništa pomogao ni da je saznao za požar čim je izbio, ali takva bahatost, indolentnost i nesposobnost čovjeka (koji sigurno zbog ovoga neće strahovati za svoj posao kao svi ostali zaposlenici) je tipična za vlast koja ga je postavila, a i za njen odnos prema Bjelolasici.

Jedino što je zaista bitno u cijeloj priči su ljudi, a u ovom trenutku je direktno ugroženo 170 radnih mjesta. Možda to nisu bila dobro plaćena mjesta, ali davala su kakvu-takvu sigurnost i mogućnost preživljavanja stotinama obitelji u našem kraju.

Nije realno za očekivati da postoje planovi za ovakvu situaciju, ali čini mi se da su već pocela prebacivanja vrućeg krumpira između nadležnih tko bi se trebao uhvatiti u koštac sa raščišćavanjem ne samo ruševina, već i cjelokupne situacije koja već godinama ide prema propasti, i tko bi trebao zbrinuti radnike. Prema prvim izjavama direktora, postoji realna opasnost gubitka radnih mjesta.
Paviljon je valjda bio osiguran, pa će se i ti novici iskoristiti za obnavljanje i stavljanje HOC-a u ponovnu funkciju, ali izgleda da će direktor napraviti ono što mu je najlakše, poslati radnike na burzu.
Njegova pozicija je neupitna, on neće dijeliti sudbinu svojih radnika, iako maliciozan čovjek može pitati što će onda i direktor u firmi koja prestaje raditi.
Jedino što se direktoru mora priznati da je za svo vrijeme svog mandata napravio dvostruko više za HOC nego njegov vaterpolski prethodnik, dakle dvostruko ništa.

Svima ostaje nadati se da će se ipak naći kvalitetno rješenje, i da će se ovo iskoristiti za novi početak Bjelolasice.
Najgore bi bilo da ovo bude poslijednji čavao u lijes najvećeg skijališta u Hrvatskoj, a posredno i jedan od čavala u lijes našeg grada. Potencijalni gubitak tih 170 radnih mjesta u sadašnjoj situaciji krize, neimaštine i prazne gradske blagajne bi samo još više pogoršao i onako tešku situaciju u našem kraju. A i nije mi jasno zašto obnova objekta treba trajati 6-12 mjeseci, ako bi novci od osiguranja trebali pokriti troškove izgradnje, što se tu mora raditi tako dugo?

I zato nam ne preostaje ništa no nadati se da danas nisu na lomači izgorjele sve naše nade vezane uz HOC, već da će se on kao feniks izdignuti iz pepela.
Bez obzira na ljude koji su mu obećali pomoći.


Na današnji dan 1947. umro je Al Capone (uz sva zlodjela, na kraju mu je glave došao neplaćeni porez).

be the worst day of your future...

Evanđelje po Luki

1Predgovor
1 Već su mnogi preduzeli da napišu izvještaj o događajima, što su se zbili među nama,
2 Onako, kako nam ih predadoše prvotni očevici i sluge riječi.
3 Tako i ja namislih da pomno ispitam sve događaje od prvih početaka njihovih i da ih po redu napišem tebi, plemeniti Teofile,
4 Da se mogneš osvjedočiti o pouzdanosti nauka, u kojima si bio poučen.

Navještenje rođenja Mesijina preteče
5 U dane Heroda, kralja Judeje, živio je neki svećenik po imenu Zaharija, iz svećeničkog reda Abije. Žena je njegova vukla lozu iz roda Aronova i zvala se Elizabeta.
6 Bili su oboje pravedni pred Bogom i živjeli su besprijekorno u svim zapovijedima i uredbama Gospodnjim.
7 A bili su bez djece; jer je Elizabeta bila nerotkinja, i oboje su bili već poodmakli u godinama.
8 Kad je jedanput njegov svećenički red bio na redu i on vršio pred Bogom svetu službu,
9 Zapadne njega kockom po običaju svećeničkom, da ide u hram Gospodnji i prinese kad.
10 A sav je narod u vrijeme kađenja stajao vani i molio se.
11 Tada mu se ukaza anđeo Gospodnji s desne strane žrtvenika kadionoga.
12 Kad ga vidje Zaharija, uplaši se i strah ga spopadne.
13 A anđeo mu reče: "Ne boj se, Zaharija! Molitva je tvoja uslišena: "Elizabeta, žena tvoja, rodit će ti sina; nadjeni mu ime Ivan!
14 Imat ćeš radost i veselje, i mnogi će se obradovati njegovu rođenju.
15 Jer će biti velik pred Gospodinom Vina i jaka pića neće piti, i već u utrobi majčinoj napunit će se Duha Svetoga.
16 Mnoge od djece Izraelove obratit će Gospodinu, Bogu njihovu.
17 On će doći pred njim u duhu i sili Ilijinoj, da opet obrati srca otaca k djeci, nepokorne da privede k mišljenju pravednika i tako učini Gospodinu narod spreman."
18 Zaharija odgovori anđelu: "Po čemu da ja to spoznam? Jer sam ja star, i žena je moja poodmakla u godinama."
19 Anđeo mu reče: "Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu vijest.
20 A jer nisi vjerovao mojim riječima, što će se ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš onijemiti i nećeš moći govoriti do onoga dana, dok se to ne zbude."
21 Narod je čekao na Zahariju, i čudio se, što se je tako dugo zabavio u hramu.
22 Kad je izašao, nije im mogao riječi progovoriti. Tada upoznaše, da je morao imati u hramu kakvo prikazanje. On im je namigivao, i ostade nijem.
23 Čim se dovršiše dani njegove službe, vrati se kući.
24 Poslije ovih dana zače njegova žena Elizabeta. Krila se je pet mjeseci i govorila:
25 "Tako mi učini Gospodin: "On u ove dane milostivo skide s mene sramotu moju pred ljudima."

Navještenje Isusova rođenja
26 U šestom mjesecu poslan bi anđeo Gabriel u grad galilejski, koji se zove Nazaret,
27 K djevici zaručenoj mužu, kojemu je bilo ime Josip, iz kuće Davidove. Ime je djevici bilo Marija.
28 Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom. Blagoslovljena si ti među ženama."
29 Na ove riječi uplaši se ona i pomisli, što ima da znači ovaj pozdrav.
30 Anđeo joj reče: "Ne boj se. Marija; jer si našla milost u Boga!
31 Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus.
32 On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida.
33 On će vladati nad kućom Jakovljevom u vijeke, i kraljevstvu njegovu neće biti kraja.
34 Marija reče anđelu: "Kako će se to dogoditi, kad ja ne poznajem muža?"
35 Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti doći će na tebe, i sila Svevišnjega osjenit će te. Zato će se i Sveto, što će se roditi od tebe, zvati Sin Božji.
36 I Elizabeta, rođakinja tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom, broji već šesti mjesec.
37 Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar."
38 Tada reče Marija: "Evo, ja sam službenica Gospodnja; neka mi bude po riječi tvojoj!" I anđeo otide od nje.

Susret dviju majki
39 U one dane ustade Marija i otide brzo u planinu u grad u Judi.
40 Uđe u kuću Zahariju i pozdravi Elizabetu.
41 Čim je Elizabeta čula pozdrav Marijin, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Elizabeta se napuni Duha Svetoga.
42 Ona povika iza glasa: "Blagoslovljena si ti među ženama, i blagoslovljen je plod utrobe tvoje!
43 Odakle meni ta milost, da majka Gospodina mojega dolazi k meni?
44 Jer evo, čim pozdrav tvoj dođe u uši moje, zaigra dijete od radosti u utrobi mojoj.
45 Blagoslovljena je koja je vjerovala, da će se ispuniti, što joj je rekao Gospodin."

Hvalospjev Marijin
46 Tada reče Marija: "Veliča duša moja Gospodina.
47 I duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mojemu.
48 Pogledao je on u milosti na neznatnu službenicu svoju. Gle, od sada će me zvati Blagoslovljenom svi naraštaji.
49 Velike je stvari učinio na meni Moćni. Ime je njegovo sveto,
50 Milosrđe njegovo traje kroz sve naraštaje onima, koji ga se boje.
51 Moćno upravlja ruka njegova. Uništi srca puna oholosti.
52 Silnike sruši s prijestolja, neznatne podiže gore.
53 Gladne napuni dobara, bogate otpusti prazne.
54 Zauzeo se je za Izraela, slugu svojega, sjećajući se milosrđa svojega
55 S Abrahamom i potomcima njegovim dovijeka kao što je obećao ocima našim."
56 Marija ostade kod nje jedno mjesec dana. Tada se vrati kući.

Ivanovo rođenje
57 Elizabeti se navršiše njezini dani, i rodi sina.
58 Njezini susjedi i rođaci čuli su, da joj je Gospodin iskazao veliku milost, i radovali su se s njom.
59 U osmi dan dođoše da obrežu dijete i htjedoše ga nazvati imenom njegova oca Zaharije.
60 Ali majka njegova odgovori: "Ne, Ivan neka se zove!"
61 Rekoše joj: "Ali nitko u rodbini tvojoj nema toga imena."
62 I namigivali su ocu njegovu, kako bi on htio da ga nazovu.
63 On zatraži pisaću tablicu i napisa na njoj riječi: "Ivan je njegovo ime." Svi se tomu začudiše.
64 U isti čas otvoriše mu se usta i jezik se njegov razriješi. Mogao je govoriti i slavio je Boga.
65 Tada dođe strah na sve, koji su stanovali u blizini, i po svoj planini judejskoj govorilo se o svim ovim događajima.
66 Svi, koji su čuli to, razmišljali su o tom u srcu i govorili: "Što će biti iz ovoga djeteta?" Jer je ruka Gospodnja bila s njim.

Hvalospjev Zaharijin
67 Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i reče proročke riječi:
68 "Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izraelov! On pohodi narod svoj, pripravi mu otkup.
69 Bog spasenja podiže za nas u kući svojega sluge Davida: "
70 Spasenje od neprijatelja naših i iz ruke svih mrzitelja naših,
71 Kao što je od davnine obećao na usta svetih proroka;
72 Tako htjede smilovati se ocima našim i spomenuti se svetoga zavjeta svojega
73 Zakletve, kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: "da će nam dati,
74 Da se izbavimo iz ruke neprijatelja, da mu služimo bez straha
75 U svetosti i pravednosti sve dane života svojega
76 Dijete moje, ti ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ići ćeš naprijed pred Gospodinom, da mu pripraviš putove,
77 Da doneseš vijest spasenja narodu njegovu u oproštenju grijeha njegovih
78 Po dubokom milosrđu Boga našega. Pohodio nas je istok s visine,
79 Da obasja one, koji sjede u noći i u sjeni smrtnoj, da uputi korake naše na put mira."
80 Dječak je rastao i jačao u duhu. Živio je u pustinji do onoga dana, kad se je pokazao pred Izraelom.

Isusovo rođenje2
1 U one dane izađe zapovijed od cara Augusta, da se popiše sav svijet.
2 Ovo je bio prvi popis. Bio je pod Kvirinijem, namjesnikom Sirije.
3 Svi su išli, da se upišu, svaki u svoj rodni grad.
4 Josip je bio iz kuće i porodice Davidove. Tako uziđe on iz grada Nazareta u Galileji u Judeju u grad Davidov, koji se zove Betlehem,
5 Da se upiše s Marijom, zaručenom svojom ženom, koja je bila trudna.
6 Kad su bili ondje, ispuniše se njezini dani.
7 Ona rodi svojega prvorođenog Sina, povi ga u pelenice i položi ga u jasle. U gostioni nije bilo mjesta za njih.
8 U onom kraju imali su pastiri u polju noćnu stražu kod stada svojega.
9 Tada stupi anđeo Gospodnji k njima, i slava ih Gospodnja obasja. I uplašiše se vrlo.
10 A anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu:
11 Danas vam se u gradu Davidovu rodi Spasitelj, Krist i Gospodin.
12 I ovo neka vam je znak: "Naći ćete dijete, što je povito u pelenice i leži u jaslama."
13 Ujedanput pridruži se anđelu velika vojska nebeska, koja je hvalila Boga i pjevala:
14 "Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje."
15 Tada otidoše anđeli od njih na nebo. A pastiri su govorili jedan drugome: "Poći ćemo tamo u Betlehem i vidjet ćemo, što se dogodilo i što nam je Gospodin obznanio!" Otidoše brzo tamo i nađoše
16 Mariju i Josipa i dijete, što je ležalo u jaslama.
17 Pošto su bili to vidjeli, pripovjediše, što im je bilo rečeno za ovo dijete.
18 Svi, koji su to čuli, divili su se tome, što im pripovjediše pastiri.
19 A Marija je čuvala sve riječi ove i razmišljala o njima u srcu svojemu.
20 Pastiri se vratiše natrag, i hvalili su i slavili Boga za sve, što su bili čuli i vidjeli, kao što im je bilo rečeno.



Svima koji ga danas slave ili poštuju želim sretan Božić.


Cave ab homine unius libri.

"Nije zakletva ono radi čega vjerujemo čovjeku, već je čovjek ono radi čega vjerujemo zakletvi."
Eshil

Đula i dalje raste, snijeg se nesmiljeno otapa, i prijeti nam još jedna poplava. Vjerujem da se većina sjeća katastrofe 1999. godine i strahovitih razmjera poplave.
E sad, naravno da vlast nije kriva za poplave.
I grad i državu nam vode po principu "poslije mene, potop", ali nisu krivi što se snijeg otapa i što kiša pada i podzemne i nadzemne vode rastu.

Ali su definitivno krivi zato što se od 1999. nije ništa ozbiljno poduzelo da se to spriječi ili da se barem minimizira šteta.
Priča oko retencije je pomalo poput priče o Bjelolasici, svake zime se počne pričati, ministri se dovezu na Bjelolasicu, održe konferenciju za novinare, obećaju 100 do 200 mil. kn jer i onako nemaju planove nikada dati novce.
Obzirom da nikada ne ispune obećanje, zašto jednom ne obećaju milijardu kuna, bar bi zazvučalo lijepo?


Već sam pisao o tome da mi nije jasno zašto se za izgradnju kanalizacije nije apliciralo na nepovratna sredstva iz predpristupnih fondova (nije valjda jedini razlog što se onda ne može krasti jer je kontrola puno veća).
Isto tako vjerujem da se moglo i sa retencijom, ali nije.

Internet nam je, osim anonimnog društva razularenih mrzitelja, radi kojih nema komentara na postove, donio i mogućnost da pratimo što su naši vlastodršci radili sve ove godine oko pojedinog problema, što su i kako govorili.

Nešo je otišao u penziju, ostale su kontroverze oko njega i njegovih političkih i inih stavova, ali su ostali i njegovi fantastični tekstovi o mnogim temama koje su tištale i tište naš grad, koje je tako dobro umio, ali često nije htio napisati.

Osim izvrsnih opservacija o parku i Bjelolasici, na koje sam se već referencirao, evo i članka o retenciji:
Nešo na Radio Ogulinu o retenciji
Sumirano:
- 1999 .poplava koje se svi sjećamo, kao i obećanja koja nikada nisu ispunjena o saniranju štete. Jedan od problema je bio i začepljen Đulin ponor, koji je ogromnim zalaganjem GSS-a očišćen, da bi ubrzo bio opet pun smeća
- 2005. saborski zastupnik dipl. ing. postavlja pitanje u Saboru, i dobija obećanje da će se 2006 godine krenuti u izgradnju retencije, jer se projektna dokumentacija završava
- 2006. studija je završena i dana na javnu raspravu i uvid, saborski zastupnik se maksimalno angažirao i duboko vjeruje da će se 2007. krenuti s izgradnjom retencije
- 2007. gradonačelnik Ogulina dogovara u Hrvatskim vodama završetak tehničke izrade projekta do kraja prvog kvartala 2008. godine kako bi se krenulo u realizaciju retencije
- 2010. voda raste...

Jedina konstanta toga svega su isprazna obećanja koja ne mogu zaustaviti vodu, ali mogu dobiti izbore. Jer ne vjerujem da se nije moglo postići više, ali bi se moralo zaista iskreno i bez fige u džepu zauzeti za svoj grad.
Sigurno je da je u ovoj teškoj situaciji potrebno štedjeti na svim razinama, ali retencija je od vitalnog interesa za naš grad, i moglo se sigurno napraviti više, na senzibiliziranju nadležnih i na konkretnim mjerama.
makar to značilo suprotstavljanje stranačkoj stezi, i makar to značilo prozivanje ministara i ostalih nadležnih zbog neispunjavanja obećanja.

Na žalost, čini mi se da se nadležni vode time da i ovako i onako u Ogulinu dobijaju izbore, pa im nema potrebe više ulagati,radije kupuju socijalni mir i financiraju svoje priležnike u drugim gradovima, općinama i županijama gdje su im rezultati upitniji, a naši zastupnici da se malo neprilično i neprigodno izrazim, ne žele talasati.

Na samom kraju članka spomenuto je kako je Vlada uložila novce u Sveučilište u Mostaru.

To je sramotno, i o tome sam već pisao, ali pogledajmo i koliko je naša lokalna vlast uložila u objekte u gradu. Po njihovom vlastitom priznanju zgrada kina će koštati čini mi se 22 000 000 kn.

Po ne znam ni sam koji put (dušebrižnici iz Komiteta koji više ne mogu ostavljati komentare možda mogu izbrojati pa mi javiti mailom) govorim da nisam protiv uređenja grada, asfaltiranja ulica (jesam protiv lošeg asflatiranja i uređenja, kao što je recimo Bolnička), nego sam protiv takvog određivanja prioriteta, jer vjerujem da u našem gradu ima neuporedivo više prioritetnih stvari u koje bi trebalo uložiti novac nego što je to zgrada kina. Treba nam zgrada kina, ali zar zaista po toj cijeni?

Treba nam naravno i nova zgrada knjižnice, ali je li zaista morala toliko koštati?

Uopće nije pitanje tko daje novce, grad ili županija ili ministarstvo, jer i jedno i drugo i treće su novci svih nas koji plaćamo porez i financiramo državni aparat.

Za iduću godinu inicijalno je proračun grada manji za nekih 17 000 000 kn, što je optimistična projekcija, i što je sigurni gubitak prihoda radi gubitka statusa brdsko-planinskog područja.
Obzirom na daljnji pad BDP-a na državnoj razini, na žalost za očekivati je i pad zaposlenosti i još veće probleme, pa samim tim i još manji proračun.

I kako će se onda financirati i od kuda će se onda graditi retencija i otplaćivati eventualni kredit za njenu izgradnju?
Ako pogledate kroz prozor i prošećete kroz grad, vjerujem da ćete se složiti da će nam retencija ili bilo koji drugi vid obrane od poplave trebati.

Ne znam koliki je utjecaj izgradnje HE Lešće na poplave u Ogulinu, ali sada jedino što možemo je nadati se da će zahladiti i da će prestati otapanje snijega. Onda je na nama da na sljedećim izborima izaberemo ljude kojima vjerujemo da će moći učiniti za naš grad i za našu domovinu više od onoga što je do sada učinjeno.

Po ovima koji sada vladaju, čini mi se da smo do grla ne u vodi već u nečem puno gorem.


Na današnji dan 1638. umro Ivan Gundulić, 1941. SAD i Velika Britanija objavile rat Japanu, 1943. rođen Jim Morrison (pravim imenom James Douglas Morrison) vođa skupine The Doors, 1978. umrla Golda Meir, prva žena premijer Izraela (1969-1974), 1980. ubijen Johna Lennon.

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.

Umrla je Vesna Parun.

Od mnoštva njenih velikih i nezaboravnih pjesama, uglavnom sjetnih i tužnih, a u posljednjem razdoblju njenog života i satiričnih i kritičnih, teško je odabrati jednu.
Osobno mi je najdojmljivija ostala "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih".

"Ovo nije kraj. Ovo nije čak ni početak kraja. Ali ovo je po svemu sudeći kraj početka."
W. Churchill nakon pobjede saveznika u bici kod El Alameina

Mali osvrt na svjedočenje kako bi Krleža rekao Velikog meštra svih hulja.

Obzirom da sam se u postu Malo dobrih ljudi
referencirao na njegovu nasljednicu, iz istog filma posveta na svjedočenje koje nam nije reklo ništa nova o načinu funkcioniranja vlasti dok je vedrio i oblačio, a najbliža suradnica govorila "Kud Ivo, tud i ja", ali je zanimljivo razotkrilo nervozu u redovima vladajućih i očitu odluku da ne preuzme svu krivnju na sebe.
Apsurdna tvrdnja da nitko osim njega nije ništa znao izgleda da neće biti tako lako progurana i plasirana u javnost.
Da se razumijemo, ne branim ga, niti mislim da je nevin (dapače, sigurno snosi veliki dio krivice za sadašnje katastrofalno stanje), ali isto tako duboko sam uvjeren u jednako veliku krivnju i svih oko njega koji su zajedno s njim donosili odluke zbog kojih ispaštamo i zbog kojih je zemlja u najdubljoj krizi od osamostaljenja.

Skoro svi prerogativi suverenosti su nam oduzeti, i nalazimo se u uzničkom odnosu prema stranom kapitalu kojem su nas prodali, raskrčmili nacionalno bogatstvo, upropastili privredu, pokrali sve što se moglo i što se nije moglo, i sada bi htjeli izaći iz svega čisti.


Fascinantno je kako je ex-premijer doživio sudbinu svih moćnika na ovim prostorima ("sve ćeš paka niže pasti") kome su svi okrenuli leđa i koriste svaku priliku da se od njega distanciraju i na njega svale krivicu za sve promašaje vladajuće garniture.

To oslanjanje na kratko pamćenje biračkog dijela je uglavnom uvijek uspijevalo (pa i sada je nakon svjedočenja ispao heroj i junak koji je ispreskakao svoje dojučerašnje kolege kako kakve balavce, jer je taj mačistički, fakinski pristup na Balkanu uvijek dobro prolazio, još kad je umotan u znanje stranih jezika i evidentno kvalitetno pripremljen nastup), samo je pitanje hoće li ovako velik zalogaj moći svi skupa progutati. Bivši intendant splitskog HNK je ipak malo krupnija riba, samo kada se skupi puno krvožednih pirana, mogu doći glave i neuporedivo većim od sebe.

To je bitak borbe za opstanak u svijetu predatora, u što se antikorupcijska borba pretvara sa otkrivanjem svake nove afere. Ili velika riba jede male, ili puno malih jede veliku.

Meni se čini da je cilj svih ovih afera koje više ni državni odvjetnik ne može skrivati po ladicama da se sve svali na dva-tri čovjeka, dok će svi ostali htjeti izaći neokaljani i čisti, praveći se da ni o čemu pojma nisu imali.
Ljudima koji su pokrali državu za nepojmljivo velike iznose novca se nudi pokajnički status i oprost svih krivnji samo kako bi teretili druge lopove.

Ovo je pitanje opstanka vladajućih, ali i pitanje opstojnosti države, jedno isključuje drugo. Jer ako vladajući uspiju opstati uprkos svim aferama, svi smo propali, i obratno, ako oni padnu, onda će ova zemlja konačno krenuti na bolje.

Jer ZNA SE gdje je izvor svih zala u ovoj zemlji, i tko ju je doveo uz bok Kirgistana, Rumunjske i Grčke.

Malo dobrih ljudi:



Na današnji dan 1792. položen kamen temeljac Bijele kuće, 1942. rođen Paul Simon, 1943. Italija objavila rat Njemačkoj.

"Deficit je razlika između iznosa novca koji vlada potroši i onog kojeg ima hrabrosti uzeti od ljudi."
Sam Ewing


Dugo nisam pisao.

Nije da se nema o čemu pisati, ima se i te kako, i piše se po ostalim og blogovima, diskusije su prilično zanimljive, kao i uvijek, uz standardne provokacije po službenoj dužnosti.
Ali može se iščitati puno toga i između redova.
Kao i na zanimljivim sjednicama Gradskog vijeća, gdje i uskraćeni odgovori na vjećnička pitanja jako puno govore.

Kad pročitam svoje stare postove, iz doba kad sam pisao češće i po mom sudu kvalitetnije, vidim da mogu komotno ponavljati ono što sam rekao pred godinu, dvije ili tri, da se na žalost podno Kleka, ali ni u cijeloj zemlji, baš ne mijenja na bolje, vlast je sve gora i bahatija, i odlučnija pod svaku cijenu ostati u sedlu, makar konj na kraju crkao.

Na žalost, kad čovjek ukazuje na greške koje vladajući u gradu čine, ispadne da je to već poznato, i čemu to ponavljati, to je i onako već prošlo i za to se zna.

Čemu govoriti da je zgrada stadiona koštala nekih 6 000 000kn?
Čemu govoriti da je tržnica koštala 5 000 000kn?
Čemu govoriti da se Bolnička prekopava po n-ti put, i da su navodno cijevi položene za kanalizaciju neupotrebljive?
Čemu postavljati pitanja kada će i po kojoj cijeni doći plin, i jesu li provedene instalacije kada su se raskopavale ulice?
Čemu postavljati pitanja zašto će zgrada kina koštati prema riječima ravnateljice nešto preko 22 000 000kn?
Čemu spominjati poduzetničku zonu, koliko nas je koštala, a što nam je donesla?
Čemu pitati je li park trebao koštati 5 000 000kn?
Čemu pitati koliko je koštala teniska dvorana?
Čemu pitati zašto zona zuji prazna i gdje su sve te silne Gumare, Incrementumi i ostali koji su sklapali ugovore sa gradom i obećavali otvoriti pogone unatrag nekoliko godina?
Čemu pitati zašto smo ostali bez prekršajnog suda i zašto ćemo ostati bez statusa brdsko-planinskog područja?
Čemu pitati koja je vizija razvoja našeg grada, koji je status bolnice, koji je status suda i ostaih institucija, čemu pitati radi li nam Karlovac o glavi?
Čemu pitati kada će se ova vlast konačno postaviti odgovorno i realno prema stanju u gradu, i kada će konačno naš grad krenuti na bolje?


Sve su to poznate stvari, i svi znaju odgovore, i zna se tko je za to sve kriv i u čije džepove je otišao velik dio gore pomenutih sredstava.

Politika je zna se prljava stvar, i mnogo puta zna se ponavljana laž zazvuči kao istina, isto kao što mnogo puta ponovljena istina kao da blijedi u snazi i čistoći.

Ponekad se ljudi rukovode logikom svi su isti, i izjednačavaju jednu minornu aferu jedne strane sa stotinama afera koje su koštale milijarde i koje su dovele zemlju na rub ponora vladajućih (svjedoci smo takvih bijednih pokušaja kako koja nova afera vladajućih ispliva na svjetlo dana, jer ih očito više ni ministar policije ni državni odvjetnik ne mogu držati u ladicama).

Tipična žrtva te besmislene sintagme "svi su isti" je bio naš sugrađanin prof. Josip Kregar, kojem je kao kostur iz ormara izvirila afera sa namještanjem povoljnijeg kredita sebi, da bi izgubio utrku za gradonačelnika glavnog grada od čovjeka za kojim se vuku deseci afera i koji je evidentno pomagao raznoraznim interesnim skupinama u potkradanju vlastitog grada i države.

Ta bolesna logika "svi su isti", ima možda svoje uporište u tome što je ljudima svjesno i/ili podsvjesno dosta ove nesposobne vlasti i ove rasprodaje i uništavanja zemlje, što graniči sa veleizdajom (i to sam već napisao), pa od onih koji trebaju doći na vlast očekuju da budu kristalno čisti i bez i jedne najsitnije aferice.
Kad se to ne ostvari, onda ispu na njih svu žuč i jal i sav svoj bijes što su ih prevarili i što nisu onakvi kakvi bi željeli da budu , jer eto svi su oni isti.

A nisu, i kako ipak znaju da nisu, zato sa još više strasti brane tu svoju tezu.

Sve se to da jednostavno kvantificirati, kao što sam nekoliko puta nabrajao što smo dobili, a što smo izgubili na prelasku iz jednoumlja u bezumlje.

Pa samo, kako se veliki meštar svih hulja konačno vratio u zemlju, nekoliko brojki koje prenosim sa portala Index (da ne ponavljam one predizborne parole nema novih poreza, izjave kako kod nas nema krize i slično, ako potražite stare postove naći ćete ih sve):

Kako HDZ uvodi red u državi
2003. vanjski dug je bio 19 milijardi EUR, sada je više nego dvostruk, 40.
2003. proračun je bio 75 milijardi kn, sada je 121.
2003. bruto plaće za zaposlene u državnoj upravi su iznosile 14 milijardi kn, sada 24.
2003. bilo je 20 državnih tajnika, sada ih je 60.

Nema potrebe dalje nabrajati, osvrnite se oko sebe, pa možete slične brojke izvuči i za naš grad, s razlikom da je u doba Bechtela proračun bio znatno puniji. Samo u toj stavki se razlikujemo, sve ostalo slijedi državni trend.
U što je utrošen taj silni proračun, i koliko je radnih mjesta u proizvodnji otvoreno?

Zato sam prorijedio pisanje, jer mi se čini da je to rat sa vjetrenjačama, iako mi nedostaje povremeno podijeliti neka razmišljanja sa onima koji ovamo navrate.
A možda ipak treba ustrajno lajati, makar karavane prolazile, možda to lajanje razbudi one uspavane i hipnotizirane lažnim parolama, i zavarane lažnim zaslugama vladajućih, kojih se više nitko ne sjeća, ali svi vjeruju da su zaslužene i da je oduvijek tako bilo.
Komentari su i dalje onemogućeni, i po tko zna koji put (možda oni koji prate po službenoj dužnosti mogu dati odgovor?), referencirat ću se na Beškerov članak "Anonimno društvo razularenih mrzitelja".
Inoslav Bešker

Nitko više ne govori o referendumu, sindikalisti su uspjeli izboriti se za parcijalne sinekure i nije ih briga za većinu radnika koji nemaju nikakva prava ni zaštitu.
Tipičan primjer Kamensko gdje radnicima već dvije godine ne uplaćuju davanja, a premijerku kao predsjednicu Vlade i inače jako socijalno osjetljivu ženu to tako tangira da ih je izignorirala u potpunosti.
Ali se zato šali sa svojim možda i najnesposobnijim ministrom koji nas je opet dodatno zadužio da bi platio socijalni mir i svoje koalcijske partnere (svaka čast ministru obrane koji je ipak minornog utjecaja i tako se i ponaša), kada ga pita je li pročitao kolektivni ugovor koji potpisuje sa sindikatima.

Aludirajući na potpisivanje ugovora o prodaji nacionalne naftne kompanije za koji je dotični ministar priznao da ga nije pročitao, ali jest potpisao.
U kojoj zemlji svijeta bi nakon takve izjave ministar, a i njegov(a) šef(ica) ostali na svojim mjestima?
Više veleizdaja nego lopovluk.

Kad sam već spomenuo sindikat i referendum, jeste li znali da bi zahtjev za referendumom bio pravovaljan potrebno je skupiti 10% potpisa od ukupnog broja birača?

Ali da pravo potpisa imaju samo birači sa boravištem u Republici Hrvatskoj?


Jedan vrlo zanimljiv blog, autor nekoliko filmova i onih legendarnih topničkih dnevnika koji su pred par mjeseci preplavili Hrvatsku:

Obrana i zaštita od gluposti

Na današnji dan 1864. rođen Louis Lumiere (preko 22 000 000 kn za zgradu u kojoj će se prikazivati njegov izum, uz naravno ostale sadržaje u našem gradu je po meni nedopustiva bahatost za koju bi netko trebao i kazneno odgovarati), 1951. rođen Bob Geldof, 1962. objavljen "Love me do", prvi singl The Beatles.

* Naslov posta je izjava jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih američkih ekonomista, John Kenneth Galbrighta, oca Petera Galbrighta, ambasadora SAD u Hrvatskoj u doba rata.

"Vođa vodi ljude tamo kamo žele ići.
Veliki vođa vodi ljude tamo kamo ne žele ići, ali gdje bi morali biti".
Rosalynn Carter

U noći s petka na subotu održan je u disco klubu Remix dobrotvorni koncert "Prijatelji pod Klekom". Zvijezde večeri bili su Hladno pivo, a nastupili su i Jinfix i Speen.
Koncert humanitarnog karaktera okupio je oko 1200 posjetitelja, i trajao je do ranih jutarnjih sati.
Sve čestitke organizatorima na velikom trudu koji se svakako isplatio, jer koncert je zaista bio izvanredan, bez ikakvih ekscesa, i uz jako puno dobre volje i pozitivne energije, čega u ovim teškim vremenima ima tako malo i što svima nedostaje.
Pokazalo se da je moguće i bez politike i političara organizirati dobro i plemenito djelo (u stvari, u našem gradu jedino je tako i moguće to organizirati), i pokazalo se da su naši sugrađani spremni odazvati se humanitarnim akcijama u velikom broju.
Hladno pivo je beskompromisnom svirkom oduševilo publiku i dokazalo da su naš najkvalitetniji rock sastav.

Još jednom čestitke požrtvovnim organizatorima koncerta, udruzi "Oda prijateljstvu", na svemu što su učinili za pomoć našim sugrađanima i što su priredili koncert za pamćenje.

Vlada je donesla nove antirecesijske mjere. Ne dijelim mišljenje bivšeg predsjednika i nekih bivših predsjedničkih kandidata da Vladu treba bezrezervno podržati u mjerama, ma kako one loše bile, jer bolje i loše mjere no nikakve.
Kako nas je ova Vlada svojom nesposobnošću i nerazumnošću dobrim dijelom i uvalila u krizu, stvarajući sve preduvjete za njeno razbuktavanje i nikakve preduvjete i nikakve mjere za njeno ublažavanje, definitivno ne zavrijeđuju povjerenje da nas iz krize izvuku, a ovakvim potezima to i neće učiniti.

Prije bi se reklo da je cilj ove Vlade preživljavanje do eventualnog ulaska u EU, ili bar do završavanja pristupnih pregovora, kada bi se taj pozitivni (?) trenutak iskoristio za raspisivanje prijevremenih izbora.

Ono što me osobno zasmetalo je premijerkina prispodoba da je tek sada čvrsto zajahala konja i uhvatila uzde, na taj način usporedivši sve nas i zemlju koju vodi sa konjem, a sebe valjda podsvjesno sa šerifom koji će spasiti grad od razbojnika koji ga teroriziraju i pljačkaju.

Istinu govoreći, onda je i do sada bila ako ne u sedlu, ali onda najbliže moguće dosadašnjem jahaču tog sve umornijeg i izraubanijeg konja, velikom meštru svih hulja koji je prvi napustio brod koji i dalje tone.
Samo je pitanje, ako nije bila u sedlu, gdje se svo to vrijeme krila?

Nemam pojma gdje nalazi inspiraciju za svoje usporedbe, možda u Vladimiru Nazoru i njegovom "Titov naprijed" ("Drug Tito jaše na čelu kolone uz usku stazu planinsku...", ili u pjesmama Bore Čorbe, za koje ipak sumnjam da ih sluša ("Dok sa konja gazda maše svi bacaju cveće, video sam krajputaše umiru od sreće, ja na konju oni dole ..."), ili u nekom drugom konjaniku i konju. Svejedno, u najmanju ruku, ma koliko mi svi voljeli John Waynea i vestern filmove i stripove i romane, i usamljene časne junake koji rješavaju sve probleme i usađuju nam privid da pravda i dobro uvijek na kraju pobijede, usporedba je neumjesna, ma kako bila puku bliska.

Stopama svog prethodnika, uz svesrdnu pomoć medija, premijerka gradi kult ličnosti, i ispada da jedino ona o svemu odlučuje, i dijeli zadatke, i samo se ona sluša. Jedan od njenih pomoćnika koji je i sastavio antirecesijski program je izjavio da su neki ministri bili protiv zadataka koje su dobili.
Ako je to istina, zašto nisu smijenjeni?

A kako je antireceijska mjera ukidanje harača, čije uvođenje je bilo predstavljeno kao antirecesijska mjera, nisu ni pokušali objasniti. Nema ni smisla, bilo kakvo objašnjenje bilo bi uvreda zdravom razumu.

Ostale antirecesijske mjere su opet na brzinu sklepane odluke bez jasne projekcije koliko dobra donose, a koliko zla čine. Ukidanje besplatnog korištenja auto cesta invalidima je samo jedna od sramotnih mjera, koja je odmah drugi dan pod pritiskom javnosti korigirana, ali opet na neadekvatan način.
Pa samo na jednoj dionici auto-ceste ukradeno je 6-7 puta više novca no što će se navodno uštedjeti tom mjerom.

Ne mislim da su ministri i ostali članovi Vlade glupi (bar većina njih), niti da ne razumiju razmjere krize u koju su doveli zemlju, i smatram da neki od postupaka ove vlasti zaista imaju temelje za krivični progon, jer zemlja je dovedena na rub sloma i u potpuno služanjski i zavisnički odnos prema stranim investitorima i kreditorima, uništena je domaća proizvodanj, rasprodane i pokradene robne rezerve, podizanje novih 2 000 000 000 EUR kredita i da ne nabrajam...

Samo jednu činjenicu ne treba smetnuti s uma, njima je jedini cilj ostati na vlasti, a to je moguće samo stvaranjem fiksne izborne baze lojalnih i podobnih. A to je pak moguće jedino nerazumnim trošenjem proračunskih sredstava u održavanje nerentabilnog državnog aparata i državnih poduzeća, besmislenom raspodjelom subvencija i sličnim postupcima koji pojedu najveći dio proračuna.Tako da su ove mjere tome i usmjerene, da se biračkom tijelu dadu mrvice, a da najviše koristi izvuku članovi vladajuće oligarhije, jer to više i nije koalicija, već oligarhija.

Slično svom prethodniku, čija je zamjenica bila svo vrijeme njegove vladavine, premijerka u svemu ima zadnju riječ i puni novinske sutpce.
Tako je bilo i oko spota Hrvatske Turističke Zajednice (HTZ), gdje joj je zasmetala ženska stražnjica.
Jedino što je postigla, osim micanja pomenutog dijela tijela iz nemaštovite i realno govoreći bezvezne reklame, jest prisutnost u svim svjetskim medijima, ali sa uglavnom negativnim, pomalo talibanskim predznakom, izazivajući opravdani smijeh i porugu.

Bolje bi bilo da se zapita u što HTZ godišnje utroši 250 000 000 kn, kada su rezultati takva stupidna reklama i još stupidniji slogani. Turizam je grana koja generira 20% BDP, i to nije stvar za prepustiti diletantima i isluženim galebarima koji godinama prodaju iste priče, a sve se odvija po inerciji, i gosti srećom dolaze po inerciji i navici. Dok se sve zemlje u okruženju na neki način bore da privuku goste, mi čekamo, kako bi se kod nas reklo, od Boga mokro.
Postoje mnoge komparativne prednosti, samo ih treba znati upakirati i ponuditi. A to ljudi koji vode naš turizam evidentno ne znaju. I ova negativna reklama oko realno gledajući bezveznog TV spota sigurno nije pomogla.

Postoje mnogi pametni i sposobni ljudi koji bi svojim savjetima i djelima mogli pomoći da se kriza prebrodi. Samo, da bi se to napravilo, mora se iskreno i iz dubine duše voljeti vlastita domovina, a ne vlastita stranka, i treba se potisnuti ego i saslušati savjete i onih čije se mišljenje i svjetonazor ne dijeli.

Očekivati to od ove vlasti bilo bi ipak malo previše.



Na današnji dan 1599. rođen engleski vojskovođa i političar Oliver Cromwell, 1744. umro švedski astronom Anders Celsius, 1859. započeti radovi na prokapanju Sueskog kanala, 1917. rođena Ella Fitzgerald, 1940. rođen Al Pacino.


* Naslov današnjeg posta je iz vjerujem svima dobro znanog vica još iz doba socijalizma, o što treba učiniti za izlazak iz krize. Akteri se mijenjaju, ali poanta vica na žalost ostaje.

"Pitanje:Koliko nogu ima pas, ako i rep nazovete nogom?
Odgovor: Četiri. Time što ste rep nazvali nogom on nije postao noga."
Abraham Lincoln







Ne znam jeste li gledali film Roba Reinera "Malo dobrih ljudi", filmsku adaptaciju kazališne predstave Aarona Sorkina u kojoj briljira Jack Nicholson, a čak i inače iritantni Tom Cruise je odlično odglumio (leže mu uloge bahatih i nezrelih osoba, kao i u "Kišnom čovjeku").
Cijeli film se vrti oko jednog marinca slabijih fizičkih sposobnosti koji narušava monolitnost jedinice, i kojeg Jack Nicholson, kao zapovjednik američke vojne baze Guantanamo na Kubi odluči kazniti.

U jednoj sceni Jack Nicholson, na sastanku što da se radi sa vojnikom Santiagom, odbija dopustiti premještaj vojnika u drugu jedinicu, jer smatra da će to narušiti moral i obezvrijediti sve vrijednosti za koje se on i njegovi odani podređeni zalažu.
Sukobi se sa svojim zamjenikom oko toga, pa zaključi da treba ispuniti želju vojniku Santiagu i dopustiti premještaj u drugu jedinicu. U stvari, kaže da treba premjestiti sve vojnike i da treba raspustiti cijelu vojnu bazu, te pozove dežurnog vojnika i kaže mu da nazove Predsjednika i da mu kaže da se oni svi pakiraju kućama i predaju bazu Kubancima.
Vojnik, naučen da sluša svog zapovjednika primi zapovijed i krene van iz sobe, kad ga Nicholson zaustavi i kaže da ipak malo razmisle postoji li i neko drugo rješenje, možda oni kao oficiri imaju obavezu podučiti vojnika Santiaga. U vrhunskom monologu lamentira o tome kako oni kao oficiri možda ipak imaju obavezu prema svojoj domovini da oni koji ju čuvaju budu vrhunski trenirani.

Izvrsna scena, Nicholson maestralan, meni osobno jedna od njegovih najdojmljivijih uloga u karijeri, nosi cijeli film.

Već odavno su svi ozbiljni i realni stručnjaci upozoravali na nadolazeću krizu, koju je vlast ignorirala. Veliki meštar svih hulja, u koga su se svi kleli, a sada ga proklinju, je pobjegao, ali nam je u amanet ostavio sve svoje ministre i gospođu ministarku koju je ustoličio na svoje mjesto.
Sada se polako otkrivaju razne korupcijske afere, krađe i prevare koje se mjere milijardama i koje spadaju u domenu veleizdaje, a ne gospodarskog kriminala, i svi se čude, i nitko ništa nije znao, i svi peru ruke.
Svi su nevini u kupleraju, samo je makro kriv.
Sav bijes usmjerava se na do jučer nedodirljivog i nepogrešivog premijera, dok po istom obrascu kojim su slavili njega, sada slave njegovu nasljednicu, još jednom dokazujući staru istinu da je mržnja osveta kukavice za pretrpljeni strah.


Privreda je pred kolapsom, nezaposlenost raste, porezna i ina opterećenja privredi postaju neizdrživa, odnos ljudi koji ostaju bez posla u privatnom i javnom sektoru je otprilike 40:1, nema vizije, nema strategije, nema ideje što napraviti. Premijerka ništa ne poduzima, Vlada ne izlazi ni sa kakvim suvislim rješenjem.
Istini za volju, sa timom koji joj je mentor ostavio, premijerka niti ne može ništa suvislo i ozbiljno napraviti.
Stoga je ona, svjesna nesposobnosti i nemoći ministara, u maniri Ive Sanadera preuzela stvar u svoje ruke i pronašla spasonosno rješenje.
Kada sam ga čuo, ostao sam osupnut, jer našla je tako jednostavno rješenje, tako briljantno u svojoj jednostavnosti , rješenje koje je bilo svima pred nosom, ali ga nitko nije vido, čarobni štapić kojim će zaustaviti pad zaposlenosti i kojim će se sve pokrenuti.

Lijepo i nježno je zamolila poslodavce da ne otpuštaju radnike.
Mrtva ozbiljna.

Otprilike je to kao da davitelj zamoli svoju žrtvu da se malo manje otima, kako bi ju lakše dokrajčio.

Ne želi rasteretiti privredu, ne želi spustiti poreze niti ukinuti harač, već eto, lijepo je zatreptala okicama i zamolila poslodavce da ne otpuštaju radnike.

Tako lako provedivo i efikasno rješenje zavrijeđuje u najmanju ruku kandidaturu za Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Jer to sve što trkeljaju svi domaći i strani kvazistručnjaci da treba rasteretiti privredu i potaknuti potrošnju, koja će pokrenuti proizvodnju, to je pusta tlapnja, ovo rješenje će nas spasiti.
To što svi savjetuju da treba smanjiti državni aparat i javnu upravu, da treba srezati javnu potrošnju, da treba javnu nabavu učiniti transparentnom, isključivo je upereno protiv jedne stranke i njenih koalicijskih partnera, koji se na taj način financiraju.
A oni to ne mogu, ne žele i ne smiju dopustiti.
Pa onda kao rješenje za zaustavljanje zastrašujućeg trenda otpuštanja ljudi njoj jedino preostaje zamoliti poslodavce da to ne čine.

Jedino žalosno u cijeloj priči je to što je Jack Nicholson bio ciničan i zajedljiv, a Jadranki Kosor je to zaista jedino rješenje koje ima, i jedini način na koji može zaustaviti propast.

Preporučio bih da pročitate komentar Tomislava Klauškog vezano uz naše političare i njihov odnos prema krizi i prema svima nama. Tomislav Klauški


Na današnji dan 1804. umro njemački filozof Immanuel Kant, 1809. rođeni prirodoslovac Charles Darwin i američki predsjednik Abraham Lincoln.

"Ljudi koji nemaju mana imaju vrlo malo vrlina".

"Pravda je suma svih vrlina u jednoj"
Aristotel

Čestitke novoizabranom Predsjedniku Republike Hrvatske. Bez obzira što su rezultati još uvijek neslužbeni, i bez obzira na izlaznost koja je negdje i više od 100% veća no u prvom krugu izbora za predsjednika REPUBLIKE HRVATSKE.

Bez obzira da ovlasti koje prema Ustavu ima Predsjednik Republike, smatram da je napravljen veliki korak ka jednoj boljoj i pravednijoj Hrvatskoj, civiliziranijoj, modernijoj i prosperitetnijoj.

O predsjedniku na odlasku mišljenja sam da je napravio puno za našu domovinu i raščišćavanju sa demonima prošlosti, i posljednje svinarije koje je napravio, te neki potezi poput protežiranja Družbe Adrija, nikako ne bi trebale utjecati na ocjenu da je bio jedna od pozitivnijih ličnosti u novijoj povijesti.

O predsjedniku u dolasku više će se moći reći kada preuzme dužnost, ali definitivno mislim da je većina birača napravila dobar potez i da je odabran iznimno častan i pošten čovjek koji će moći dobro prezentirati zemlju i obavljati svoje dužnosti.
Zemlja je u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, zavladala je kriza morala i beznađe, i smatram da je Ivo Josipović idealna osoba za pokretanje zemlje i ostvarivanje puno boljeg i pravednijeg društva.

Vezano uz birališta po cijelom svijetu, bez obzira što se birao predsjednik REPUBLIKE HRVATSKE, samo prvi i dio drugog članka Ustava Republike Hrvatske koji definiraju što je naša domovina i što je njen suverenitet, te gdje se taj suverenitet prostire:

Članak 1.
Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Članak 2.
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u pod­morju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.


Na današnji dan 49.g.p.n.e. Julije Cezar prešao je rijeku Rubikon.

* "Radost je pravedniku, kad se čini što je pravo, a zločincima je strah. "
Rijetko značajnije mijenjam postove nakon što ih napišem, ali ovaj put sam to učinio.
Prvi naslov posta je bio "Rijeke pravde izlit će se" (ipak sam ja generacija koja je stasala uz novi val i između ostalih Juru Stublića i Film), ali mislim da je obzirom na poplave koje su zadesile pojedine krajeve naše zemlje taj naslov ipak neprimjeren pa sam ga promijenio.

May the best day of your past be the worst day of your future.